Napokon smo se snašli – odgonetnuli smo dično ime srpske publicistike : potpisuje se S. Antonić i oglašava se u novinama. On se prihvatio posla utvrđivanja kulturnog obrasca u našoj kulturi i politici, a to je uistinu važan posao i vredan rasprave. Mi koji u vezi s tim verujemo S. Jovanoviću – a pisac ovih zapisa S. Jovanoviću jedino to veruje – znamo da je to nedovršen posao. Otkriće nam se pretvorilo u muku. Bože jedini, čega tu nema, i deluje neverovatno i niko živ nam verovati neće, ako knjige ove ne pročita. Tuguje on nad likom i delom zlosrećnog armijskog generala M. Đ. Nedića koji je bio „predsednik srpske vlade“ tokom poslednjeg svetskog rata u Beogradu. I deca u osnovnoj školi znaju da Srbija nije imala tada ni državu, ni teritoriju, ni Vladu: ona je bila u izbeglištvu i međunarodno priznata. Ta vlada je pomenutog đenerala oglasila izdajnikom na redovnoj sednici – predsednik je bio S. Jovanović. Još ranije mu je izrečena mera ražalovanja – nesrećni general je bio jednostavno kvisling u Srbiji koja je bila nemačka okupaciona zona. I sve tako redom – i kome više sve to treba, ali u knjižarama je nekoliko stotina knjiga o delima kvislinga koji su sada heroji.

Arhiv objavljuje sve o sabranim delima i nedelima, no to nikoga ne zanima. Sve zajedno, to su već sabrana nedela kvislinga i njihovih ideologa. Danas posebno. No, i to je deo pomenutog kulturnog obrasca i kulture naše. I sve to ne ide bez „svetog“ Nikolaja, koji u zvaničnom kalendaru SPC ima dva zapovedna dana crvenim slovom. Sveti Sava se „ugurao“ nekako u taj kalendar tek s jednim danom i to tek u vreme balkanskih ratova. Do tada je čamio van kalendara SPC. Nikolaj je klasik novog kulturnog obrasca: on u šestom tomu svojih spisa jasno kaže da je „grob naš program“. Onim dubokim njegovim mislima o Jevrejima nećemo se više baviti i ne treba – to je primer zoološkog antisemitizma. To je ludost, a ne misao. Tako govori „sveti“ Nikolaj koga porede s Jovanom Zlatoustim: otelo im se i nije loše, jer je slavni crkveni otac bio ostrašćeni antisemita. Šta je otac i učitelj Crkve pisao o Jevrejima, nije zgodno citirati. Deluje sumanuto i neverovatno. Naš se Nikolaj međutim proslavio svojim mislima o kulturi i istakao je primer kulturnog obrasca koji će se mnogima učiniti neverovatnim. No – dočekao je evo svoje vreme. „I neće biti nikakvo čudo – kaže ovaj ljotićevski svetac – ako Crkva propiše molitvu protiv kulture kao zbira svih zala. Jer kad imamo molitvu protiv gordosti, i protiv mržnje i divljaštva i bezboštva i krivoverstva i nasilja i grabeži i svakoga bogohulstva i svakoga nečoveštva, zašto ne bi imali molitvu protiv kulture kao zbira svih zala? Ne samo da bi takva molitva bila potrebna i opravdana, nego mislimo da bi trebalo odrediti jedan državni molitveni dan u godini kada će sav narod sa svojim starešinama moliti se Bogu i Gospodu da ga spase od kulture.“ Tako, doslovno tako, i to je program koji se obavezno završava grobom – nadajmo se da smo daleko od groba srpske kulture.

Nije SPC srećom ovo prihvatila – barem ne cela – jer se znalo da u tome nema misli i da je to ludost i budalaština. Nije da nemamo spremnih pravoslavnih talibana koji to hoće, ali ima u Crkvi ljudi kojima je jasno da sveca i svetosti u tom misliocu nema ni za zdelu leća koje se u jevanđeljima pominje. Ima ih mnogo koji bi sutra proklamovali Nedelju borbe protiv kulture koja bi se svetkovala radno: Ima publicista koji javno kažu da će voditi rovovsku borbu protiv slobodnog mišljenja, i osećaju se za sada sigurno u tom gvozdenom antikulturnom rovu. Mogao bi se sastaviti čitav „cvetnik“ – kao neka antologija – takvih misli iz spisa takvih pisaca i mislilaca.

A ako budu oglasili Dan borbe protiv kulture, u svetkovinama nećemo učestvovati, ali ćemo knjige njihove kupiti. Palanačka misao ima samo jedan, svoj palanački aršin , i palanka ne misli sebe već živi sebe i tako traje. A traje jer je stanje duha koji se hrani publicistikom ovakve vrste i petparačkom teologijom za narod i za sujeverne. Ucveljena politička siročad „velike“ Srbije su osuđena na palanački mentalitet i ne vide kako „ide vreme i već je nestalo“ – tako stoji u jevanđeljima – da se pogleda i napred. Da se odvežemo od Justina i Nikolaja. I od „svetosavlja“ koje je kao sintagmu smislio i lansirao jedan očajni Rus koji se zvao Fjodor Titov, i to u Beogradu uoči poslednjeg svetskog rata. Ovi zapisi iz palanke nisu hronika – oni su pokušaj čitanja znakova vremena.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 04.04.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)