Što je zlo? Što je kriterij zla? Ako se ne želimo izgubiti u verbalizmima i apstrakcijama, tada zlo moramo sadržajno odrediti, moramo ga odrediti s ljudskog gledišta. S gledišta čovjeka kao živog bića prvo i najveće zlo jeste ubistvo, odnosno, ako je riječ o namjernom ubistvu, umorstvo. No da li je takvo zlo već sama smrt? Ne. Smrt kao takva nije zlo: ni smrt kao biološki svršetak živog bića, ni smrt kao smrt, kao egzistencijal koji određuje čovjekov način bivstvovanja. Nije teško to uvidjeti. Smrt kao svršetak života je nužnost koja izvire iz samog života. Zato ne može biti nešto zlo. Smrt je nešto rđavo, ali nije nešto zlo. Kao zlo smrt se pokazuje tek iz perspektive fantazme o vječnom životu, besmrtnosti. Samo u refleksu besmrtnosti je smrtnost čovjekova, sama smrt, shvaćena i objašnjena kao kazna za moralni prekršaj, odnosno, kršćanski rečeno, kao kazna za izvorni grijeh, za neposlušnosti Bogu Stvoritelju.

A taj okret već spada u kontekst kršćanstva, prema kojem nije glavna peta zapovijed, zapovijed o neubijanju, nego dakako prva zapovijed, zapovijest o vjeri u jednoga Boga. Nije primarna neprikosnovenost života, nego božje straho-poštovanje. Nije prva i glavna neprikosnovenost života, nego neprikosnovenost Boga. U tome je i glavni “grijeh” kršćanstva, njegova prva krivica pred čovjekom, u njegovom moralu sadržana neodgovornost prema čovjeku kao smrtnom biću. Kršćanski moral je zato zaista nemoralan, no nije nemoralan svaki moral. Moral koji na prvom mjestu ima neprikosnovenost života ni u kom slučaju ne možemo smatrati zlim moralom, moralom zla. Kršćanski moral je moral u rascjepu i dakle dvoličan moral. Na jednoj strani polazi od neprikosnovenosti života, zabranjuje ubistvo čovjeka, i po toj je zapovijedi kršćanski moral dobar moral. No na drugoj strani, to je moral zla, jer tu zapovijed ne samo zapostavlja, postavljajući na prvo mjesto vjeru u jednoga samog Boga, nego, dopuštajući ubijanje u ime Boga i u krajnjem slučaju nalažući to ubijanje, i poriče.

Tako je upravo kršćanstvo prvo koje relativizira etiku. Vehementna borba kršćanskih teologa protiv relativizma savremenog svijeta pri preciznoj analizi pokazuje se kao hipokritski dvolična, pokazuje se samo kao protiv drugih i drukčijih upravljena borba. Neprikosnovenost života je apsolutna vrijednost. Ali to ne znači da je riječ o vrijednosti Apsoluta ili Boga, o vrijednosti koju je zapovjedio Bog ili Apsolut, nego je apsolutna jer bez nje čovjeka kao čovjeka apsolutno ne bi bilo. Neprikosnovenost života je princip ljudskog morala kao takvog. Kršćansko relativiziranje neprikosnovenosti života ne znači drugo do korak u – zlo.

Za sve ljudsko odgovoran je čovjek, zato tu odgovornost ne može prenositi ili delegirati ni na Boga, sljedujući navodno njegove naloge ubijanja, ni na Zakone historije, sljedujući navodno naloge klasne borbe. Jer niti jedan čovjek nije bez savjesti, a ako ubija nije bez rđave savjesti. Niti jedan čovjek ne može se toliko promijeniti da sasvim zaboravi na samoga sebe, na svoju smrtnost, na smrtnost drugih. Niti jedan čovjek ne može se toliko izgubiti u uvjerenju da postoji neko veće zlo od ubijanja sačovjeka, da ubijajući uvažava princip manjeg zla. Ili da protiv Boga ili Zakona historije ne može ništa.

Relativiziranje neprikosnovenosti života je razlog što, na primjer, kler u rimo-katoličkim zemljama prikriva da je bio saodgovoran za užasne građanske ratove, da je unutar samog klera bilo neposrednih i posrednih ubica. Veoma je vjerojatno da je financijski snažan fašistoidno-katolički tajni savez Opus dei (Božje djelo) dosegao izbor Woytile za papu (kao Ivan Pavao II. odužio im se ekskluzivnim privilegijama), još vjerojatnije izbor Ratzingera. Prijašnji papa je obilaženjem propisa i u rekordnom vremenu 1992. proglasio “blaženim”, a godine 2002. čak “svetim” osnivača Opusa Josemariu Escrivu, španskog svećenika, a Benedikt XVI. je počeo uvoditi opće slavljenje saradnika fašizma, naime najmasovnijim proglašenjem “blaženih” u historiji Crkve. Nije riječ samo o rehabilitaciji vodećih kolaboranata, nego i o beatifikaciji aktera fašizma, prije svega frankizma, a među njima i posrednih, možda čak neposrednih ubica. To se dogodilo oktobra 2007. tik pred početak rasprava u madridskom parlamentu o ukidanju fašističkih simbola i odstranjivanju frankističkih spomen-ploča, onih s natpisom Pali za Boga i domovinu. Na Trgu Svetog Petra u Vatikanu vjernici koji su učestvovali u proglašenju blaženih nosili su transparentne s natpisima Krist je pobijedio! Papa je na kraju vjernicima naložio da se “od mučenika nauče raditi za milost, pomirenje i miran saživot”. Kako bi do toga trebalo doći uz trijumfalno naglašavanje samo vlastitih zasluga, nije rekao. Benedikt XVI. previđa da pomirenje i saživot nisu mogući pod uvjetima što ih diktira samo jedna od sukobljenih strana. Takvo pomirenje je pospremanje pod tepih u svjetlu podređivanja drugog i drukčijeg. Španskoj Crkvi ne pada na pamet da za mučenike poimenično proglasi likvidirane žrtve diktature generalissimusa Franca, među kojima je mnogo nedužnih, skoro 130.000 nesahranjenih mrtvih. U onim pak rimo-katoličkim zemljama gdje je u Drugom svjetskom ratu bila najčešće samo svodnica pri podupiranju i opravdanju kolaboracije, Crkva također nije bez krivice, bez krivice da su katolički vjernici postali kolaboranti naci-fašizma i time ne samo moguće nego i predvidljive žrtve: kako samog rata, tako i poslijeratnih zločina!

Jacques Lacan u Etici psihoanalize Sofoklovog tiranina Kreonta (koji će, zbog toga što nije ustuknuo pred svojom željom, izazvati tragediju, tri samoubojstva, s kojima će morati živjeti do kraja života) izjednačava s komunističkim despotom Staljinom i nacističkim zločincem Hitlerom. U svakom slučaju opravdano, ali razlog što ga pri tome odabire ostaje upitan. Naime, svi oni, prema Lacanu, polaze od zahtjeva za služenjem Dobru, potiskujući unaprijed u ime tog služenja svaku želju. Lacan počinje s Hitlerovim proglasom pri okupaciji Pariza: “Došao sam vas osloboditi ovoga ili onoga, svejedno čega, bitno je sljedeće: nastavite s radom, rad se mora odvijati i dalje. Što drugim riječima znači: Neka svima bude jasno da to nije ni u kom slučaju prilika da se izrazi bilo kakva želja. Takav je moral vlasti, služenja dobru: što se tiče želja – navratite ponovo, neka one malo počekaju“. Opravdan je zato Lacanov naglasak (napose danas kad se reanimiraju “ideje komunizma”, svjedočeći o nevjerojatnoj misaonoj regresiji u odnosu na samog Lacana) da staljinizam, svaki realno postojeći komunizam produžava “vječnu tradiciju vlasti, naime ono: nastavimo raditi, sa željom će već biti kako bude”. U tom smislu Lacan piše: “Hoću reći da se komunistički horizont upravo ni po čemu ne razlikuje i ne može razlikovati od horizonta Kreonta, horizonta države, horizonta koji odvaja prijatelje od neprijatelja s obzirom na dobrobit države: on se od ovog horizonta razlikuje samo pod pretpostavkom, nimalo beznačajnom, da polje dobara u čiju se službu trebamo staviti ne obuhvaća u određenom trenutku cijeli svijet”. Ono što je pri tome upitno jeste upravo to da na podlozi Hitlera i Staljina, dakle modernih filijala Kreonta i kreontizma, nije moguće zaključiti da je svaka vlast od vraga, da su sve vlasti strukturalno jednake i da se zato, kako kaže Lacan, “sa strukturalnog gledišta ništa u tom polju nije razriješilo”. Takva tvrdnja je slična navedenom klero-katoličkom preziranju (ovozemaljske) krivice za zlo i zločine, služi kao sredstvo njenog potiskivanja, odnosno kao njen pokrivač.

Jer fašizam i boljševizam, odnosno nacizam i komunizam nisu žive grane na zelenom drvu demokracije, recimo zajedno s liberalnom ili socijalnom demokracijom, nego su – s gledišta demokracije kao takve – suhe grane. Ne spadaju u okvir povijesnog razvića demokracije, nego su povijesne stranputice. S gledišta moderne demokratske revolucije, upravo kontrarevolucije. Nisu samo ideološke fantazme, nego, kao i različiti klero-totalitarizmi, i političke katastrofe.

No premda su povijesne stranputice ili pogrešni putevi, svejedno ostaju putevi. I zato traže i danas odgovarajuće promišljanje. Kako nas je svojedobno upozorio Jacques Derrida, opravdana osuda naci-fašizma ne može nadomjestiti promišljanje višeslojnosti naci-fašizma, koji, uostalom, kao ni komunizam i klero-totalitarizam, još nije ni spoznat ni stavljen pod kontrolu.

 
Peščanik.net, 10.11.2010.

Leave a Reply