Moralni elementi su prisutni u svim religijama. Tako i u kršćanstvu. U kršćanstvu čak posebno. Kršćanstvo se, naime, odreklo neposrednog uređivanja države, što je karakteristično za judejstvo, i zato naglašava upravo moralnu, etičku dimenziju. Ta dimenzija dominira već u deset božjih zapovijedi. Samo tri od njih su vjerske u strogom smislu te riječi, dok se ostalih sedam odnosi na moralna pitanja.

Bit moralnih zapovijedi, što ih kršćanstvo kao religija promiče preko božjih zapovijedi, jeste u tome da nastupaju kao božji zakoni, kao nešto što je postavio Bog. Crkva se pri utvrđivanju morala oslanja na Boga, na njega se poziva kao na natprirodni autoritet. Bog je Zakonodavac: dao je, postavio je božje zapovijedi, odnosno zabrane. Bog je Nadzornik: Bog sve vidi, Bog sve zna, griješiti se ne smije. Bog je konačni Sudac. I Bog je Nagradilac: Bog je pravedni sudac, koji dobro nagrađuje, a loše kažnjava. Jer su u kršćanstvu temeljna moralna pravila identična s božjim zapovijedima, Bog je kao Autoritet iznad tih pravila.

Takav odnos između morala i čovjeka Kant je kao novovjekovni, moderni filozof označio kao heteronomni odnos, odnos u kojem čovjek nije autonoman, nego je ovisan o nečemu izvan sebe ili iznad sebe. Moralne zakone ne postavlja sam, nego mu ih postavlja netko drugi. U takvom odnosu čovjek nije autonomni subjekt, svoj vlastiti zakonodavac, jer iznad njega postoji Zakonodavac kojemu čovjek mora biti pokoran, a preko njega Instituciji koja ga zastupa na zemlji, dakle Crkvi. Crkveni autoritet, autoritet crkvene hijerarhije, na zemlji nadomješta božji Autoritet, govori u njegovo ime i tumači njegove namjere: Bog tako hoće! Prosvijećena misao takvo stanje smatra stanjem mračnjaštva. Prema Kantu, u čovjekovu autonomiju ne smije se plesti nikakva viša instanca, posebno ne na području moralne autonomije. Istinsko moralno stajalište za prosvjetiteljstvo jest samo samostalno stajalište. Moralno odlučivanje mora biti uvijek vlastito odlučivanje, slobodno samoodlučivanje na podlozi samoodređenja.

Jedini kriterij ili mjerilo pri tome treba biti kategorički imperativ, bezuslovna zapovijest koja glasi: Postupaj tako da načelo tvoga postupka može postati općim pravilom postupka sviju. Riječ je o varijanti drevnog zlatnog pravila koje kaže da ono što ne želiš da drugi čini tebi ne čini ni ti drugome. Na izvoru moralnih pravila dakle nije više Bog, nego čovjek sam. Moralna pravila nisu božje zapovijedi, nego ljudske postavke. Zato moral ne može više biti u rukama Crkve. Moralni odgoj treba preuzeti civilna ustanova, laička škola. Ona čovjeka treba odgajati u samostalnu ličnost, autonomni subjekt. I to je najbolje ishodište za njegove moralne odluke.

No daljnji je razvoj doveo do prekomjernog razmaha subjekta i subjektiviteta. Najprije u 19. stoljeću, do individualnog subjektivizma, to jest do liberalizma, potom u 20. stoljeću do boljševičkog i nacional-socijalističkog kolektivnog subjektivizma. Za subjektivizam je karakteristična degradacija kategoričkog imperativa, Zakona moralnosti, na ravan samovoljnosti. Ono što Ja hoću, što Mi hoćemo, to je pravilno i mora vrijediti za sve. Dokaz toga su objektivni zakoni historijskog razvića što ih možemo spoznati i afirmirati samo Mi, Avangarda. Tako je Partija preuzela nekadašnju ulogu Crkve, samo u apsolutnijem i grotesknijem obliku.

Revolucionarni imperativ je kategorički imperativ kao zakon moralnosti izopačio u njegovu suprotnost, u zakon nemoralnosti. Komunistička ideologija revolucionarno nasilje postavlja kao vrhovno načelo i zato se u obračunu s (klasnim) neprijateljem na zabranu ubijanja više ne osvrće. Do neprijatelja treba biti bezobziran, treba ga uništiti, ubiti. Umjesto ljubavi zavladala je mržnja. Ne samo u svakodnevnom životu, nego na načelnoj ravni: kao princip komunističkog morala ili socijalističke etike.

I prosvjetiteljski liberalizam u društvima s parlamentarnom demokracijom svojim je subjektivizmom zaglibio u nasilje. Ne toliko u nasilje prema čovjeku, koliko u nasilje prema prirodi. Jer čovjek kao subjekt ima sve oko sebe za objekt, dakle i sa prirodom može postupati kao sa objektom. Ima pravo na raspolaganje prirodom, dakle i pravo na ubijanje životinja kao prirodnih bića itd. Nakon dvjesto godina takvo se gledanje okrenulo i protiv samog čovjeka. Čovjek je počeo spoznavati da je apsolutna vladavina subjekta promašaj, dakle i njegovo poistovjećivanje sa subjektom i njegovom autonomijom. Čovjekova moralna samovoljnost, zapravo moralna pravila kao postavke subjektove volje za moć, vodi u propast. Nisu li moralna pravila nešto više od subjektovih, po njemu samome određenih vrednota? Drugim riječima: na čemu zasnovati moral da ne bude stvar puke proizvoljnosti i posljedične samovoljnosti, da ne bude sredstvo u rukama onoga tko ima moć?

Treba li se nanovo vratiti u okrilje Crkve? Želimo li imati legitimnu vlast i pravnu državu i živjeti u civilnom društvu, tada na području morala i etike ne može odlučivati nikakva Partija i nikakva Crkva. Čisto područje Crkve samo je religija i zato Crkva ostaje čista samo ako ne poseže na druga područja. Niti na područje ekonomije, niti na područje politike, niti na područje etike. To naravno vrijedi za Crkvu kao društvenu instituciju, ne i za crkvu kao duhovnu zajednicu. Drugim riječima: škola kao škola mora ostati laička, moralni odgoj u njoj mora ostati laički. Znači li to da škola, ostajući ideološki (svjetonazorski) neutralna, mora ostati neutralna i sa gledišta morala i etike?

Ne. Škola mora učenike neutralno upoznati s različitim etičkim zasnivanjima morala, dakle i sa kršćanskom etikom, sa njezinom zasnovanošću u Bogu, u vjeri u temeljna moralna pravila kao božje zapovijedi. Mora ih upoznati i sa prosvjetiteljskom etikom i utemeljenjem etike na autonomnosti čovjeka kao subjekta. Ali jedno je zasnivanje moralnih pravila, a drugo su sama ta pravila. Pravilo da ne smijemo ubijati jest moralno pravilo koje vrijedi nezavisno o razlici između teističkog i ateističkog utemeljenja. To je moralno pravilo koje možemo smatrati etičkim principom života u civilnom društvu, dakle i nužnim sastavnim dijelom školskog moralnog odgoja, koji je dio ne samo lične, nego i građanske kulture.

Uz to se danas sve razgovjetnije oblikuje post-moderna etika, dakle etika koja se ne zasniva niti na Bogu niti na Čovjeku, koja nije ni teo-centrična ni antropo-centrična, nego proizlazi iz bivstvovanja bez kojeg nema nikakvog bivstvujućeg, bez kojeg bivstvujućeg, ako mu ne dopustimo da bude, uopće nema. Toj spoznaji i tom post-modernom etičkom načelu pustiti da bude, koje nije u suprotnosti niti s kršćanskom niti s prosvjetiteljskom etikom, već je šire od njih, jer zagovara svetost svih živih bića u njihovom bivstvovanju, približavaju se danas, premda im biblijski tekst diktira drukčiju poziciju, i kršćanski teolozi. Upravo to svjedoči da Crkva ne može više prisvajati ni isključivu ni glavnu moralnu ulogu u društvu. Crkva ima značajnu, ali ne isključivu niti glavnu moralnu ulogu.

Legitimna vlast i pravna država pri toj ulozi Crkvu ne smiju sprječavati. No stalno moramo biti svjesni da, premda postoji presjek između religije i morala, moral (etiku) nije moguće reducirati na religiju.

 
Peščanik.net, 01.12.2009.

Leave a Reply