Odustajanje Amerike od instaliranja protivraketnog štita (PRO) na teritoriji Češke i Poljske na prvi pogled izgleda, a tako će biti predstavljen i na svim ruskim televizijama, kao veliki uspeh ruske diplomatije u zaštiti interesa nacionalne bezbednosti. U stvari, sukob sa Amerikom u vezi sa tim projektom bio je obostrano besmislen od samoga početka.

Buka koja se tim povodom digla u Kremlju bila je neadekvatna. Radar u Češkoj i deset lansirnih rampi u Poljskoj ne ugrožavaju rusku odbranu. Ako se već govori o realnoj opasnosti za nuklearnu bezbednost Rusije, više osnova za uznemirenost mogli bi da imaju drugi aspekti globalne protivraketne odbrane SAD, kao na primer elementi PRO na teritoriji SAD, u njihovim pomorskim bazama, na njihovim krstaricama itd.

Mi smo se razbesneli iz sasvim drugih razloga: šta neki tuđi klinci imaju da traže u našem komšiluku, i to bez našeg odobrenja?!

A ponašanje „tuđih klinaca“, da budemo iskreni, takođe je bilo vrlo daleko od  mudre strategije. Sama ideja štita koji će sačuvati SAD i njene saveznike od mogućeg iranskog nuklernog udara pretpostavljala je da su se Amerikanci pomirili sa tim da će Iranci imati svoju bombu. Taj signal je iranskim mulama dao odrešene ruke. To je značilo da mogu bezbrižno da se bace na posao i završe započeti nuklearni program.

Međutim, tu je i faktor Izrael, koji nuklearni Iran doživljava kao direktnu opasnost po svoj opstanak. U rezultatu imamo praktično neizbežan preventivni udar Izraela na iranske nuklearne objekte, drugim rečima novi veliki rat na Bliskom istoku. Neko će reći da je to i bio makijavelistički plan Amerikanaca. Ali njima ne odgovara da budu uvučeni u još jedan vojni sukob. Izgleda da pravilo zlatne sredine Černomirdina važi i na toj strani okeana.

Plan republikanskih administracija za postavljanje PRO po centralnoj Evropi nikada nije bio zasnovan na ozbiljnoj geopolitičkoj računici. Još u Reganovo vreme protivraketni štit je postao ideološki, skoro religiozni pojam.

Demokrate ovaj problem doživljavaju sasvim suprotno i zato se tako lako, takoreći sa zadovoljstvom, odriču planova svojih prethodnika. Ali naivna je njihova nada, podgrevana vašingtonskom četvorkom blistavih kremaljskih lobista (Kisindžer, Bejker, Sajms, Grem), da će svojim ustupcima ganuti Kremlj, koji će se onda najzad pridružiti ostalim članovima Saveta bezbednosti u donošenju odluke o ozbiljnim sankcijama protiv Irana, što bi onemogućilo realizaciju njihovog nuklearnog projekta i sprečilo katastrofu.

Kremlj ima sasvim drugi dnevni red. Pretnjama da će Iranu isporučiti raketni kompleks S-300, za šta je ugovor već potpisan, a najverovatnije i isplaćen (uključujući i one koji su se u njega ugradili), Izrael je definitivno sateran u ćošak i ostavljena su mu tek odškrinuta vrata spasa. Kroz njih se provlačio Netanjahu prilikom svoje skorašnje tajne posete Moskvi.

Izraelu su savršeno jasne sve negativne političke i vojne posledice pokušaja nuklearne kastracije Irana. On sada mora da računa samo na sopstvene snage, mada zna da ga čekaju novi talasi terorista-samoubica i novi udari raketama iz Sirije, koje brižljivo postavljaju naši geopolitički saveznici.

Prilikom seminara na institutu Hadson, ugrabio sam priliku da o tome porazgovaram sa Mošom Jalonom, načelnikom generalštaba odbrane Izraela u periodu 2001-2005. „Spremni smo na te udare, mi ćemo ih izdržati“, rekao mi je on.

Međutim, odgovor Irana i islamskih fundamentalista neće se ograničiti samo na Izrael. Sigurno će biti uništne naftne platforme u Saudijskoj Arabiji i zatvoren Ormuski moreuz. Izvoz nafte sa Bliskog istoka će biti prekinut. Putinovo čekističko-naftno okruženje već sa zadovoljstvom trlja ruke i naslađuje se ovim scenarijem. 200 dolara za barel? 300? 400? Njihovom ushićenju nema kraja dok obračunavaju očekivani prihod za sebe i rusku ekonomiju.

Neumoljivo se približava dan izraelskog napada na Iran, koji odavno priziva i iščekuje i judofob broj jedan nadajući se konačnom rešenju jevrejskog pitanja. U njegovom ludilu, kako to često biva, ima nekog sistema, što se ne bi moglo reći za „umerene ajatolahe“. Oni sede, kupuju vreme i čekaju svoju atomsku bombu.

Za Ahmadinedžada je udar Izraela mnogo važniji od bilo kakve bombe. Prvo, to će učvrstiti njegovu poziciju, poljuljanu nakon poslednjih izbora. Drugo, iranski predsednik slepo veruje u dolazak dvanaestog „skrivenog“ imama i smatra da provocirajući katastrofalne događaje na Bliskom istoku ubrzava njegov dolazak.

I u toj težnji nije usamljen.

Andrej Pointkovski, Grani.ru, 18.09.2009.

Preveo sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 21.09.2009.