Počeću sa jednom ispovešću. Kad god treba da govorim za Peščanik, danima pre razgovora sa Svetlanom polako počinjem da dobijam tremu i da najozbiljnije razmišljam, i to ne onako površno kao svakoga dana, jer inače mnogo pričam i analiziram. Svetlana me tako često uhvati sa gomilom starih rokovnika  u kojima redovno pišem šta imam nameru da joj kažem. Uvek se trudim da u Peščaniku budem što koherentnija i da protumačim šta se to u stvari nama događa.

Zašto se Peščaniku bilo šta zamera i zašto Peščanik stvara takvo uznemirenje? Postoji toliko raznih novina i televizija, Srbija nema toliko pismenih ljudi koliko ima novina, postoje nedeljnici, brojne televizije sa različitim programima i sadržajima, zašto je onda tako uznemiravajuće ono što se čuje u Peščaniku?

Krenuću od pitanja – kome to smeta Peščanik? Peščanik smeta svakoj vlasti, jer je to emisija koja na argumentovan i veoma racionalan način kritikuje vlast bez obzira na to ko je trenutno vrši. Peščanik istovremeno od svojih sagovornika zahteva da kritiku govore pošteno i argumentovano. Zato mnogi sagovornici daju najbolje od sebe baš kada govore za Peščanik. Svetlanin uvodnik je takođe važan, jer nam ona svake nedelje akcentuje najvažnije događaje za koje redovno kažemo, aha, baš je dobro izabrala to što je u uvodniku rekla.

Svaku vlast, a naročito ovakve vlasti koje su daleko od demokratske, žulja to što postoji i to jedno mesto koje neće da odustane od takve kritike. Dve Svetlane veruju da je funkcija nezavisnog medija upravo to što kroz Peščanik rade – pošteno i argumentovano kritikovanje vlasti. To su radile i za vreme prve vlade posle pada Slobodana Miloševića i kasnije kada smo se sunovratili posle ubistva Zorana Đinđića. Ovo društvo ne podnosi kad neko pokušava da napravi red i kada bez ustezanja izvršava ovakav zadatak.

Peščanik želi da kristalizuje i utemelji kritiku, koja je potrebna u svim medijima. Međutim, Peščanik je jedini medij koji ima uređivačku politiku i sistem vrednosti od kojeg nikada ne odstupa i koji nikada ne relativizuje. To je pozicija koja mnogima ide na nerve jer smatraju da ovde mora da vlada mutljag.

U tom mutljagu smeta sve što ima svoje „vjeruju”, svoj profil, jasne vrednosti koje zastupa. U celom razvijenom svetu svaki medij ima svoje „vjeruju” i vrednosni sistem i kao takav pronalazi svoju publiku.

Peščanik je jedini medij koji uvek polazi od jasnih vrednosti koje neprestano zastupa. Koje su to vrednosti? Na primer, Svetlane zastupaju modernizaciju našeg društva, s druge strane one su direktno protiv nacionalizma, smatraju da je užasno biti nacionalista, voditi ratove ili proganjati ljude po toj osnovi, zastupati diskriminaciju, gade se korupcije, partijske države i tako dalje – to je sistem vrednosti koji promoviše Peščanik. U sveopštem mutljagu, u kojem se ne dozvoljava uspostavljanje bilo kakvih pravila, naravno da takav Peščanik mnoge jezivo nervira. To je zato što Svetlane svoju ulogu vrše krajnje ozbiljno, požrtvovano i argumentovano –  nema mutljavine, nema ispružene ruke, nećemo se voleti ako se ne volimo, nema popuštanja. Peščanik je jedini medij koji neće da popusti, odbija da nas razveseljava, već obavlja svoju dužnost pošteno. Pravljenje reda koje promoviše Peščanik je ono što najviše smeta.

Prošle nedelje smo ponovo bili svedoci opstrukcije rada parlamenta zbog tri mandata SRS. Da podsetim, svi poslanici, sem onih iz LDP, potpisuju sa svojim strankama ugovore i blanko ostavke koje stranka može da aktivira kad god hoće. Posle odvajanja Tomislava Nikolića, radikali nisu mogli da poslanicima iz njegovog poslaničkog kluba oduzmu mandate jer je Tomislav Nikolić po formiranju svoje stranke rekao da su sporne ostavke nekadašnjih radikala nestale. Drugim rečima, sada SRS ne može da opozove poslanike koji su prešli u Srpsku naprednu stranku. To je razlog radikalske opstrukcije rada parlamenta. Danima čekamo da se sastane Administrativni odbor i reši problem – dakle, da vrati radikalima mandate ili da ih ne vrati. Danas je konačno napravljen kvorum da se to već jednom reši, ali se pojavio novi problem –  vladajuća većina je glasala uzdržano – radikali nisu dobili mandate natrag i opstrukcija se nastavlja.

Kad sam pitala predstavnike vladajuće koalicije da li to sada znači da smo se unapredili i da takva odluka ima opšte značenje, odnosno da će se institucija blanko ostavki ukinuti – odgovorili su mi, ne, ne znači. Dakle, oni neće da uspostave pravilo, nego će kad im odgovara uzimati mandate, a kad im ne odgovara – neće ih uzimati.

To je suština naše drame – mi propadamo zato što je nemoguće uspostaviti bilo kakvo pravilo, da ne pominjem velike reči kao što je vladavina prava.

Ovde se uvek priželjkuje postojanje jednog arbitra koji će odlučivati o svemu – o životu i smrti, o ometanju emisija, o demoliranju automobila, o tome da li će da uzima mandate ili neće, da li će da utiče na sud ili neće – jer hoće da zadrži ogromnu diskrecionu moć bez bilo kakve kontrole. U takvom mutljagu i raspadu, jasno je da onaj ko hoće da kristališe stvari i naziva ih pravim imenima prosto nije poželjan.

Glavni način održavanja mutljaga u našem društvu je opšta relativizacija. Ona se pokazala odmah posle 5. oktobra kada smo debelo pali na tom ispitu. Od tada su se mnogi preobukli i počeli da predstavljaju „različita gledišta”. Ja to zovem prebijanje. To je kada jedan kaže – „Ja sam za gasnu komoru”, a drugi kaže – „Ja nisam”, i tako se „različita gledišta” prebiju, ponište.

To je model koji prolazi svuda, to smo, na primer, videli u Smajlovićkinoj Politici, gde pišu i Vladimir Arsenijević i Mirjana Bobić Mojsilović – sve može, ali da se jedno s drugim prebije u ime „različitosti”. S druge strane, Peščanik je ostao jedini medijski prostor gde nema te relativizacije i to je ono što najviše iritira.

Nova srpska politička misao zato neprestano traži da u Peščaniku govore i Antonić i Vučinić i Vukadinović i Vučelić. Evo šta tim povodom kaže Marinko Vučinić: „Oni koji se najviše zalažu za liberalne vrednosti i odbranu slobode mišljenja pokazuju isključivost jer nisu spremni da na svojim sajtovima, u emisijama i listovima objavljuju drugačija mišljenja i podstiču slobodnu raspravu. To je oživljavanje svojevrsnog komesarskog duha u kome se razvija jednostrani ideološki pristup bez ikakvih izgleda da se poštuju osnovna načela tolerancije i slobodnog mišljenja. Oni sebe doživljavaju kao posednika jedine istine, sve izvan toga nije vredno rasprave.”

Dakle, ako mešamo karte sve je u redu, ali ako imaš svoje mišljenje onda si isključiv. Apsurdno je nešto ovako tvrditi ako ni zbog čega drugog, ono zbog broja medija koji postoje u Srbiji. To je često isticano tokom poslednjih napada na Peščanik – Peščanik nikoga ne napada i nema ništa protiv da Marinko Vučinić ili bilo ko drugi piše šta hoće i gde hoće.

Vučinić dalje kaže: „Paradoks je u tome što je upravo ova emisija očigledan primer negacije principa slobodnog govora, tolerancije i prava na mišljenje koje je različito od polaznog stava radikalne kritike Peščanika – ako vam je dobro, onda ništa. Već se u toj demarkacionoj liniji može prepoznati težnja da se u Peščaniku čuje samo jedna vrsta sagovornika bez ikakvog izgleda za bilo kakav disonantan glas. I taj u osnovi sektaški ton ne smeta našim zastupnicama liberalno–građanske političke orijentacije da upravo ovu emisiju brane kao poslednju odstupnicu slobode govora i mišljenja u Srbiji.”

Ovo je primer relativizacije o kojoj govorim, to je taj model poništavanja kada je reč o suočavanju sa prošlošću i bilo kojoj drugoj ozbiljnijoj temi. Peščanik smeta zato što je odbacio ovakav model relativizacije.

Latinka Perović mi je govorila o knjizi koja je nedavno izašla kod nas – Istorija Srbije od 19. do 21. veka, čiji je autor vodeći nemački istoričar Holm Zundhausen koji se 40 godina bavio Srbijom. Knjiga je prevedena i objavljena u ediciji Clio, gde je urednik ili vlasnik gospodin Zoran Hamović. Kako autor  nije prihvatio zvaničnu tezu da se Jugoslavija raspala zbog titoizma, urednik je odlučio da pogovor napiše Dušan Bataković, koji se čak ni ne bavi istorijom. On je u pogovoru knjizi iskasapio Zundhausena, da bi se napravio neophodni balans. Znači, ne može da prođe ni tih 500 strana koje su odštampali, nego su morali da pronađu jednog ambasadora–istoričara da autora povuče za nos zato što odstupa od zvanične teze da je Jugoslaviju rasturio titoizam, a ne Miloševićev nacionalizam.

Ovakvog sistema relativizacije u Peščaniku nema i na tome čestitam Svetlanama.

Izlaganje na tribini Kome smeta Peščanik, 13.02.2009.

Peščanik.net, 16.02.2009.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)