“Pravi krivci za brojna ubojstva, pogubljenja, masakre i zločine koji se navode u našem izvještaju nisu, ponavljamo, narodi Balkana. Pravi krivci su oni koji su, zloupotrijebivši neznanje ljudi i potičući uznemirenost, huškali javno mnijenje svoje zemlje i drugih zemalja, što je vodilo prema neprijateljstvima. Pravi krivci su oni koji su iz vlastitih sklonosti i interesa, stalno tvrdeći da je rat neizbježan, konačno i doveli do rata, a onda izjavljivali da su oni nemoćni da ga spriječe. Pravi krivci su oni koji su žrtvovali opći interes zbog svojih vlastitih, .. i koji su u svojim zemljama podržavali i podržavaju jalovu politiku sukoba i odmazde.”
– Iz izvještaja Međunarodne komisije za ispitivanje uzroka i vođenja Balkanskih ratova 1912./13. Canegie fondacije za međunarodni mir

 
Sredinom listopada, na konferenciju Europska perspektiva, suradnja i stabilnost regije, u organizaciji Igmanske inicijative, asocijacije nevladinih organizacija iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, došli su predsjednici ove četiri države, povjerenik za proširenje EU Štefan Fϋle, generalni sekretar Nordijskog savjeta ministara Haldor Aasgrimson (bivši premjer Islanda) te niz istaknutih javnih ličnosti iz regije.

Osim priznanja nevladinim organizacijama, to je i potvrda da se u ovim zemljama nešto promijenilo. Najviše pozicionirani političari država iz regije dolaze na konferenciju nevladinih organizacija, diskutiraju i slušaju o temama koje te nevladine organizacije smatraju bitnim za boljitak građana svojih zemalja i čitave regije. Značaj te promjene postaje jasniji pri usporedbi s nedavnom prošlošću; pred samo desetak godina takav skup je bio gotovo nezamisliv. Stavovi i vrijednosti koje su ove nevladine organizacije zastupale i koji se nisu bitno razlikovali od stavova iznašanih na ovoj konferenciji, krajem devedesetih bili su od političara na vlasti, u najboljem slučaju, ignorirani, a oni koji su ih zastupali prozivani zbog manjka patriotizma.

Čini se da uspješni projekti , bilo da se radi o jednom epohalnom projektu u svjetskim razmjerima kao što je EU ili o regionalnoj inicijativi nevladinih organizacija, slijede u glavnim crtama slične obrasce i zakonitosti.

Počinju u atmosferi koja im nije sklona i kao reakcija na sisteme vrijednosti i društvene događaje koji su uzrokovali velike nesreće i ostavili iza sebe duboke netrpeljivosti. Počinju u želji da te netrpeljivosti prevladaju i da se na nesrećama izazvanim predrasudama, pohlepom, glupošću i arogancijom,  kombinaciju kojih ne treba podcjenjivati, nešto nauči kako se nesreće ne bi ponovile. Mi smo na Balkanu poznati ponavljaći i ta činjenica je u sve jezike svijeta uvela Balkan kao politički pojam koji se u vlastitim državama i u odnosu sa susjedima nastoji izbjeći.

EU je počela ugovorom o ugljenu i čeliku kako bi se potakla suradnja i stvorila ekonomska međuovisnost, posebno u strateškim sirovinama potrebnim i za vojnu industriju, kao prepreka ratu. Mi, koji smo na ovim prostorima imali takvu suradnju i ekonomsku međuovisnost, a ipak smo doživjeli rat, u dobroj smo poziciji da vidimo da to nije dovoljan uvjet. Ali je logičan i nužan za otvaranje puta prema izgradnji okruženja u kojem će miroljubiva suradnja biti prepoznata kao dobrobit svih građana i prihvaćeni standard u vanjskim politikama zemalja regije.

Djelovanje nevladinih organizacija je zadnjih 11 godina, logikom operacionalizacije  postavljenih ciljeva, pratilo taj put.  One su inicirale olakšanje putovanja građana i robe među zemljama regije. Isticale potrebu suradnje među pravosuđima kad već postoji suradnja među kriminalcima. Poticale tu suradnju posebno u teškoj temi suđenja za ratne zločine. Inzistirale na obvezi svih država da olakšaju povratak izbjeglica, vraćanje njihove imovine i stečenih prava. Organizirale rasprave o tome kako postići veću socijalnu osjetljivost država i brigu za socijalnu pravednost učiniti neupitnom zadaćom svake vlade.

Može li se argumentirati tvrdnja da je u osnovi takvog djelovanja istinski patriotizam?

U svim državama regije, a i u današnjim državama općenito, postoje političke stranke koje podršku traže i dobivaju potičući netrpeljivosti i ksenofobije, a svoje stavove, začinjene nacionalnim mitovima, proglašavaju patriotizmom. Pravo iznošenja i takvih

političkih stavova, uz dosta široke ograde određene zabranom propagiranja nasilja i terora, spada u temelje političkog pluralizma. Unutar njega sve političke stranke i njihovi programi su “jednakopravni”. Ta ravnopravnost političkih opcija često se tumači kao nemogućnost da se objektivno ocijeni njihova moralna i društvena vrijednost; ako su ravnopravne onda će netko, prema svojim vlastitim sklonostima, smatrati boljom i moralnijom opciju A, a netko opciju B. Međutim, taj moralni relativizam u odnosu na različite političke opcije nije ništa manje pogrešan nego kad se moralni relativizam koristi na individualnom nivou. Nedvojbeno je da postoje dobri i loši ljudi, nemoralne i visoko moralne osobe, iako nitko ne odriče da svi ljudi moraju biti jednaki pred zakonom. Isto tako postoje političke opcije i ideje koje vode prema većem blagostanju društva kao i one koje su društveno izrazito štetne. Npr. poticanje etničke ili vjerske nesnošljivosti vodi u sukobe i, u konačnici, donosi nesreću i štetu i smanjuje i sigurnost i slobodu ne samo onima protiv kojih je nesnošljivost usmjerena nego i onima koji su njome zaraženi. Takvi politički stavovi objektivno su moralno inferiorni političkim programima koji kao svoj izbor imaju individualne slobode, ravnopravnost i socijalnu pravednost te razvijanje prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa na međunarodnom planu.

Postoje primjeri neuspjele suradnje koji su završili prekidom suradnje i sukobima. Koliko su samo puta pokušaji uvođenja demokracije i pravednijeg društva propali! To znači da se do tih ciljeva ne dolazi lako ali ne da se od njih treba odustati. Čak i kada ne bi postojali primjeri trajne suradnje među državama-susjedima na dobrobit svih njihovih građana, kao što u većem dijelu povijesti i nisu postojali, izgraditi takve odnose bio bi cilj vrijedan truda. Ali primjeri postoje. Od EU, koja je nikla iz brojnih pokušaja poslije sve razornijih ratova i nemirenja sa sudbinom i koja, ne bez teškoća, nastaje pred našim očima, do suradnje skandinavskih zemalja kroz Nordijski savjet, koje nam i u svojoj ekonomskoj i u svojoj socijalnoj i u svojoj vanjskoj politici mogu biti uzorom.

Približavanje Europskoj uniji nije bijeg s Balkana kao geografskog pojma i bijeg od susjeda. Takav stav, pa i motiv ulaska u EU, može se naći kod nekih hrvatskih političara, najčešće kod onih koji potiču nepovjerenje, a nacionalnim interesom proglašavaju izolaciju od susjeda, a ne suradnju; dakle upravo ponašanje koje je u političkom diskursu dovelo Balkan na loš glas. Nasuprot tome uvjereni smo da za zemlje Zapadnog Balkana nema boljeg puta od unapređivanja dobrosusjedske suradnje i lokalne implementacije onih vrijednosti koje čine EU ili države-članice Nordijskog savjeta tako privlačnim. To je i najsigurniji put, i za Hrvatsku i za ostale zemlje iz regije, prema statusu odgovorne i cijenjene članice EU.

 
H-alter, 24.10.2011.

Peščanik.net, 25.10.2011.