Vladajuća DS ove nedelje je obeležila 19 godina od obnavljanja svoga rada.

Boris Tadić je iskoristio tu priliku da nam kaže kako je nemoguće zamisliti budućnost Srbije bez DS, tj. bez njega. To je u velikoj meri tačno i još u većoj meri tužno. Neko je rekao da samo Amerikanci kažu kako žive u slobodnoj zemlji, a da pri tome nisu ironični. Sada im se pridružio Tadić, rekao je kako su građani u Srbiji slobodni, još im samo preostaje da postanu bogati. Jeste, ovde postoji sloboda širenja verske i rasne netrpeljivosti, i na ulici i u parlamentu, postoji sloboda da zgaziš čoveka, pa da se sakriješ iza poslaničkog imuniteta, postoji sloboda da putuješ, ali si ipak zatočen jer slobodna Srbija nije u stanju da obezbedi nove pasoše, slobodan si da kupuješ u Maxiju na levom ćošku ili u Maxiju na desnom ćošku ulice, slobodan si da počneš mali biznis ako obezbediš 137 dozvola, slobodan si da glasaš, ali ne i da očekuješ da se tvoj glas poštuje. Predsednik stranke bez koje nema budućnosti pomešao je slobodu sa haosom.

Preimenovanje stvari je postalo specijalitet stožerne evropske stranke. Kada Peconijev čovek ušeta u Skupštinu da kupi sebi amandman, šefica poslaničkog kluba DS priča o lobiranju koje treba urediti zakonom. Na Topčiderskoj zvezdi, preko koje predsednik prolazi svakoga dana, pre par godina pobodene su tri džinovske metalne žirafe koje je konstruisao neki umetnik. Ideja je bila da puzavica prekrije metalne žirafe, da puzavicu šišaju radnici Gradskog zelenila, pa da imamo lepe, zelene žirafe. Ne znam zašto žirafe, možda ih je predsednik kao mali hranio u zoološkom vrtu. Tek, neko je uleteo kolima i polomio jednu žirafu. Ona već mesecima leži u travi slomljenih nogu i to je užasan prizor. Nadležni organi su rekli da je skupo da umetnik pravi novu žirafu – ostavićemo ovu da leži tako slomljena. To je, u stvari, žirafa koja se od sreće valja po travi. Važno je samo stvari preimenovati i sve je u redu. To je politika proevropskih snaga Srbije. Tako su radila i neka plemena u Amazoniji, pred smrt su menjali svoja imena misleći da smrt tako neće moći da ih nađe.

Predsednik Vlade je naložio da se pod hitno popiše imovina kojom Vlada raspolaže. Niko ne zna koliko miliona kvadrata imaju. Mene zanima koji Vladin službenik je brojao koliko je ljudi ove nedelje ubijeno, zaklano, zadavljeno i pretučeno bejzbol-palicom. Užasavajuća nedelja je za nama. Samo u Beogradu su za dva dana pronađena četiri leša u stanju raspadanja, jedno telo u Nišu, dvoje staraca, od 90 i 80 godina, ubijeno je u svojim kućama, jedan čovek je ubio dvoje ljudi koje nije nameravao da ubije, jer nije našao one koje je hteo da ubije. Taj dvostruki ubica zločin je počinio čekajući da zbog ranijih zločina, silovanja, teških krađa i nasilja u porodici, ode u zatvor. On je na čekanju, jer su zatvori prepuni. 5000 ljudi čeka red da ode u zatvor na izdržavanje kazne, jer država nema para za nove zatvore. Vladi je malo 150.000 m2 za kancelarije, treba joj još najmanje 50.000. Prvo treba obezbediti mesto za državne činovnike, pa onda za robijaše, tako je to u slobodnim zemljama.

I najzad, u okolini Požarevca, posle 30 dana nađen je smrznuti leš starice, čija sestra je sve vreme živela i spavala kraj nje. Niko, ni predsednik MZ ni socijalni radnici, nije znao ništa o tome. Zbraja li neko ove ljude ili ćemo nastaviti da ih pojedinačno bacamo u novinske crne hronike, kao da pripadaju paralelnom svetu, kao da nemaju nikakve veze sa nama?

Muzika u današnjoj emisiji:

Johnny Cash – Hurt

Doors – Crystal Ship

 
Emisija Peščanik, 06.02.2009.

Peščanik.net, 06.02.2009.