Iza nas je još jedan istorijski dan posle kojega mnogo toga neće biti isto. Haški sud je presudio da je naša zemlja, Srbija, preko svoje vojske i policije, namerno počinila stravične zločine na Kosovu. Spisak grehova naše zemlje kreće se od namerne i planske deportacije do masovnih ubistava tokom marta 1999. Zapanjujuće je koliko se ovaj deo presude prenebregava u medijima, u kojima je glavna vest da je Milutinović olobođen i da se vraća redovnom linijom JAT-a.

Do juče zagubljeni predsednik vlade ocenio je da su kazne za Šainovića, Pavkovića i ostale drakonske. Rasim Ljajić je rekao da će ovako visoke zatvorske kazne još više narušiti ugled Haškog suda među Srbima. Dačić i radikali brane sabraću u zločinu pokazavši još jednom da je u pravu nepoznati pisac Mahabharate, koji je pre nekoliko hiljada godina napisao da je preživeli neprijatelj kao neugašeni požar ili neotplaćeni dug – s vremenom samo raste.

Neko je postavio prilično stupidno pitanje da li će oslobađajuća presuda Milanu Milutinoviću uticati na odluku Međunarodnog suda pravde u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova. Nagradno pitanje glasi – a šta vi mislite, kako na odluku Međunarodnog suda pravde može da utiče presuda Haškog suda da je država Srbija namerno i planski proterivala albansko stanovništvo naređujući mu da ode ili stvarajući atmosferu terora kako bi ga naterala da ode. Narednih godina ćemo živeti sve posledice ove rečenice i neće nam pomoći da se pravimo da ona nije izgovorena ili da je manje važna od toga kojom markom aviona se Milutinović vraća u zemlju.

Deo presude koja kaže da je naša zemlja Srbija preko svojih najviših državnih, vojnih i policijskih predstavnika organizovala i sprovela jedan zločinački poduhvat je užasavajući za sve nas. I oni koji toga nisu svesni su još jednom osramoćeni, a svet se još jednom podsetio kakva smo mi strašila. Ovaj deo presude otvorio je i realan prostor kosovskim Albancima za nove tužbe, a umanjio šanse Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. To je jasno svima, sem onom stalno nasmejanom brbljivcu od ministra spoljnih poslova i njegovom samozaljubljenom nastavniku.

Jeremić je pre neki dan rekao da je odluka Međunarodnog suda pravde o legalnosti proglašnenja nezavisnosti Kosova centar gravitacije njegove i Tadićeve diplomatske aktivnosti i kako će, kada taj sud donese odluku u našu korist, Kosovo biti paralisano i neće moći da mrdne ni levo ni desno. Sve će zavisiti od Srbije, to jest od njega i njegovog nastavnika. Ne verujem da će jučerašnja presuda pokolebati samopouzdanje ministra Jeremića. Glupake nikada ništa ne može da pokoleba, u njihovoj gluposti nema pukotine kroz koju bi se provukla neka logična misao. Ministar leti s kraja na kraj sveta, sa televizije na televiziju, vežba pred ogledalom borbu za teritorijalni integritet i suverenitet. Neumoran je to čovek, pionir i diplomata, i to me jako brine. Neko je rekao da glupaci mogu biti mnogo pogubniji od zlikovaca, jer zlikovci se ponekad umore od zla, pa moraju da predahnu, ali glupaka glupost odmara, on se u njoj oseća udobno i ušuškano, kao u nekom gnezdašcetu.

Jednom će jedan ministar ili jedan predsednik Srbije morati da prihvati odgovornost za ono što su radili njegovi ili njeni prethodnici na Kosovu.

Pre nekoliko dana je Državni savet, vrhovno pravosudno telo Francuske, priznao odgovornost francuske vlade za deportaciju Jevreja tokom Drugog svetskog rata. Od 1942. do 1944. kolaboracionista Peten uhapsio je i transportovao u nacističke logore 76.000 Jevreja od kojih je preživelo samo njih 3000. Ovoj odluci predhodilo je priznanje Žaka Širaka iz 1995. da je francuska država učestvovala u deportaciji Jevreja. Tim priznanjem Širak je prekinuo sa tradicijom koja je pokušavala da odvoji Francusku od kolaboracionističkog režima u Višiju. To je, naravno, otvorilo put zahtevima porodica žrtava koje su tražile i dobile stotine miliona evra odštete od fransuske države. I odštetu su plaćali svi Francuzi, i oni čiji su očevi i majke umrli boreći se protiv Petena i njegovih fašističkih saveznika.

To i nas čeka, pre ili kasnije, verovatno kasnije. Mi ćemo možda i izbeći plaćanje, ali ova deca koja od poslednjih krpa snega prave Sneška Belića, neće.

Slučaj delije Miladina pretvorio se u potragu za špijunom u vladi koji je srpskoj javnosti šapnuo državnu tajnu. Poslušni tužilac ispituje ministre i kafe kuvarice, Dačić optužuje sve koji su pitali vladu šta to radi za remećenje normalizacije odnosa sa SAD. Predsednik vlade nas umiruje rečima da sve radi u našem interesu, novinari pitaju zabrinutu Miladinovu majku da li je istina da je njen sin dobar i miran dečko. Potisnuto je pitanje ko je naredio konzulu i vicekonzulu da omoguće Kovačeviću da pobegne iz Amerike. Zašto tužilac Radovanović ne pozove na informativni razgovor Vuka Jermića i ne pita ga: da niste slučajno vi naredili da se Kovačeviću izda privremeni pasoš. Da li će tužilac proveriti zbog čega bivši generalni konzul u SAD Slobodan Nenadović traži od Jermića da objavi listing telefonskih razgovora koji pokazuje ko je naredio da se izda pasoš Miladinu Kovačeviću. Da se možda listing nije zagubio, kao i onih 72.000 potpisa građana Srbije koji su još 2007. podržali donošenje zakona o klasifikaciji podataka, koji bi onemogućio političare da nas ovako vuku za nos sa državnim, poslovnim i partijskim tajnama kada god žele da pokriju neku svoju svinjariju.

Nadrealno zvuči vest u kojoj MUP obaveštava Zaštitnika građana kako je pronašao zagubljeni spisak sa 72.000 potpisa. Država čija je vlast toliko bahata, lažljiva, prevarantska, pohlepna i glupa ne može imati dovoljno snage i elastičnosti za težak posao časnog opstanka u istoriji. Država je grupa ljudi koja se bavi zajedničkim poslovima; nešto prave, grade, a kada toga nema, kada se svi pretvorimo u senke koje izgubljeno tumaraju nekim lavirintom, država ne služi ničemu i počinje ubrzano da se raspada. Svidela mi se definicija države koja kaže da je država program saradnje, da je ona čista dinamika, volja da se nešto zajedno uredi. U 19. veku u Španiji je napravljen prvi politički bedž, amblem na kome je nacrtana strela i ispod nje natpis – ili se penje ili pada. To je država, ne predmet, nego pokret.

Prepričavaju se reakcije ljudi koji su bili zaglavljeni na Gazeli, jer je policija sat vremena ubeđivala mladića sa revolverom u ruci da ne izvrši samoubistvo skokom sa mosta. Ljudi su bili ljuti što moraju da čekaju i pokazali su šokantnu ravnodušnost i bešćutnost prema čitavom događaju. Komentari su se kretali od – Daj mi pištolj, ja ću da ga ubijem, do – Idem s posla i umorna sam, nemam vremena da gledam šta ko radi.

Pitanje je kako smo došli do toga da zbog saobraćajne gužve otvoreno priželjkujemo smrt jednog čoveka? Lako, u nekoliko koraka. Zbog svog kukavičluka se nismo suprotstavili zlu, prilagodili smo se nečemu što je nenormalno i zločinačko i postali saučesnici. Samoprezir smo preobratili u malodušnost, bahatost, pokvarenost, a onda i u mržnju prema svemu što diše, jer diše baš naš vazduh. I ljudi u karton naselju ispod Gazele i oni u autobusima i džipovima na Gazeli, misle da je njihov život u opasnosti, kao da je ovo rat, a u ratu svako mora da brine o golom životu, nema čime da saoseća sa drugim čovekom.

Mediji su objavili kako je toga dana na Gazeli, dok je mladić izbezumljeno šetao po ivici mosta, jedna žena izvela svoje dvoje dece iz automobila i slikala ih sa samoubicom u pozadini. Tog trenutka ona je bila ona starica koja je vukla svežanj granja da ga doda na lomaču Jana Husa. Naša mlada majka je umesto granja, na lomaču položila svoje dvoje dece.

Muzika u današnjoj emisiji:

Nina Simone – Here comes the sun

 
Emisija Peščanik, 27.02.2009.

Peščanik.net, 27.02.2009.