U poslednjoj emisiji rekla sam da Peščanika kakvog ste slušali predhodnih 10 godina, neće biti, i neće.

Danas počinjemo novu desetoljetku. Kakva će biti? I mi bismo to volele da znamo. Ne zavisi samo od nas, radimo nešto u čemu mora da učestvuje mnogo ljudi. Ako ih bude bilo, dobro, ako ne, onda ništa, uvek ostaje opcija da se svako zatvori u svoj kibuc.

Dakle, prve mesece ove desetoljetke radio emisija Peščanik počinje u 30-35 minutnoj formi, za dalje ćemo, kažem, videti.

Da ne bi bilo nekog opuštanja, odmah ću vam zaigrati po živcima i pomenuti 10. godišnjicu 5. oktobra.

Odavno smo, povodom njega, ili počeli da zbijamo šale, ili da kukamo, sve smo uradili, samo nismo pokušali da stvarno razumemo šta se to, dođavola, desilo. Nema naučnih skupova, nema istraživanja, nema ozbiljnih knjiga. Kao što se ne usuđujemo da govorimo i pišemo o onome što smo se usuđivali da radimo 90-ih, tako se ne usuđujemo da govorimo o onome što nismo uradili 2000.

Mislim da sam već pominjala, ali evo opet, poslednji teleks koji je direktor Mađarske novinske agencije poslao u svet 1956. godine, pre nego što su mu ruski tenkovi srušili kancelariju. Teleks se završavao rečima – Izginućemo i za Mađarsku i Evropu. Koliko se naših revolucionara i koliko se nas, pešadije u toj revoluciji, pozvalo na Evropu kao na osnovu zbog koje vredi umreti. Niko od nas toga dana nije bio spreman da umre ni za šta na svetu, hteli smo život, benzin, milka čokolade, po svaku cenu, i dobili smo ih.

Marks je jednom rekao da revolucionar mora da bude u stanju da čuje rast trave, naši revolucionarni generali i mi, revolucionarna pešadija, nismo imali sluha ni za tenkovske gusenice, ni za škripanje guma hamera, a kamoli da čujemo kako nam se praktično tog istog dana, šunjaju za leđima prvo Koštuničin mrak, a onda Tadićeva pustoš.

Mnogo ljudi je još dugo posle 5. oktobra imalo iluziju da smo prekinuli sa iluzijama. Očekivali su nagradu, jer su pretrpeli sankcije i bombardovanje, a nagrada je trebalo da bude makar mali udeo u državi shvaćenoj kao akcionarsko društvo, koje uredno, svakog prvog, isplaćuje dividende za patnje koje su nam se desile. A onda, kada je Đinđić rekao da dividendi nema, javila se sumnja da smo džabe šetali, zviždali, udarali u bubnjeve, da smo toga dana učestvovali u velikoj grešci na koju nas je navukao Zoran Đinđić. I onda je Koštunica na jednom GO DSS rekao nešto od čega me i danas hvata jeza. Rekao je – proteklih meseci je u Srbiji ubijana demokratija, društvo je krajnje dehumanizovano, to je povratak na autoritarnu vlast koja je gora nego ona do 2000.; ova agonija predugo traje, sve ćemo učiniti da do izbora dođe. I sve je učinio. On je ozbiljan čovek. Nije to Vuk Drašković koji peva o semenu bune koja će da grune protiv dosmanlija, a onda ode kući da piše razne knjige.

I bilo je to što je bilo 12. marta. To je bio još jedan znak da se treba, uvređeno, povući u tzv. privatni život. Postali smo lukaviji, kompleksniji, imali smo više zadnjih misli i o drugima i o sebi, postali smo sposobniji, znamo da razmenimo četvrt slobode za 13. platu.

Juče je bilo 6 godina od kako je skupština usvojila nacrt novog ustava. U njemu je pisalo da je ropstvo zabranjeno – izričito, da su potrošači zaštićeni – izričito i da je Kosovo naše – izričito. Upisali smo to u ustav, iako već odavno više nema smisla da se pravimo da ne znamo ono što svako zna da znamo – da to više nije naša zemlja. A upisali smo u ustav i da mandati pripadaju strankama i tako sebi namenili ovu višepartijsku diktaturu. Ovim skarednim ustavom Koštunice i Tadića, za koji je glasalo 53,04 odsto od izašlih 54 odsto birača, sebi smo ukinuli budućnost, makar na određeno vreme.

Od 2000. do 2006. smo živeli u provizorijumu od države, a onda smo doneli ovakav ustav, ovakav temeljni, utemeljujući akt.

Na isti dan kada su naši narodni predstavnici usvojili predlog teksta novog ustava, 30. septembra, ali pre 558 godina, odštampana je prva knjiga. Ljudi su počeli da čitaju i da iz toga uče. Niko u ovoj zemlji ništa nije naučio iz onoga što je napisala Hana Arent: Osnovni problem je u propuštanju da se uoči razlika između oslobađanja i slobode. Ništa nije beskorisnije od pobune i oslobođenja, ukoliko oni nisu praćeni ustavom novoosvojene slobode.

Došli smo do toga da je ovih dana 81 odsto građana Srbije reklo da je najbolje bilo za vreme druga Tita.

Može se i ovako živeti, može se i ovde živeti. Do skoro se verovalo da na dnu okeana ne može biti života, jer tamo ne dopire sunčeva svetlost. A onda su pronašli čitav jedan ekosistem potpuno nezavisan od sunčeve svetlosti. Tamo, u večnom mraku, žive stvorenja koja se hrane metanom. Opstaju i na minus 80 Celzijusovih i zovu se crvi, pompejski crvi.

Ovo što sada imamo je jedan posebno hibridni sistem. Umesto da ukinu sve liberalne zakone i time se obeleže kao reakcionari, oni ih i dalje formalno ostavljaju u važnosti. Uspeli su posebnom organizacijom vladavine da od tih slobodoumnih zakona naprave jednu žalosnu sprdnju. Formalno, taj režim je vrlo slobodouman. Stvarno, on je negacija slobode.

Ovo je citat iz teksta objavljenog u srpskoj štampi leta gospodnjeg 1907. u vreme zlatnog doba srpske demokratije.

Muzika u današnjoj emisiji: Ray La Montagne and The Pariah Dogs – The Love is Over

 
Emisija Peščanik, 01.10.2010.

Peščanik.net, 01.10.2010.