Jelašić kaže da je izbegnuto najgore, a Dinkić da je prošlo najgore. To nije, naravno, isto, ali im je zajedničko to da nije jasno na čemu se zasniva taj optimizam? Pre svega, nije ni jasno šta je to najgore što je izbegnuto ili je prošlo? A potom, ne kaže se kako bi to budućnost trebalo da izgleda da bismo znali da gore od toga kako je bilo ne može da bude. Jer nije jasno šta se to tačno radi da bi se moglo očekivati da se privreda neće u nekom trenutku suočiti sa istim ili sličnim izazovima.

Osnovno je da li se smatra da su uzroci krize u celini uvezeni ili imaju, bar delimično, domaće poreklo? Ako se kaže da je najgore pretilo zato što je postojao veliki i rastući deficit na tekućem računu, onda je osnovno pitanje da li se struktura privrede promenila u toj meri da do tih velikih deficita više ne može da dođe? Koliko se može čuti i videti, ukoliko bi se spoljašnje okolnosti promenile, srpska bi privreda ponovo krenula da stvara velike deficite u razmeni sa inostranstvom.

Samo što bi tada stvari bile gore. Naime, u međuvremenu se proizvodnja smanjila, što znači da će nagomilani spoljni dug biti veći problem nego što je bio ranije. Tako da će veliki, recimo, spoljnotrgovinski deficit predstavljati veći rizik po makroekonomsku stabilnost nego što je bio slučaj ranije. Usled toga, sasvim je moguće da se neće moći toliko uvoziti, jer neće biti para i kredita da se on finansira, a to bi moglo da oteža oporavak privrede. Pri tom, visoka zaduženost će zahtevati razduživanje, vraćanje dugova dakle, svih – i banaka i preduzeća i domaćinstava, a i države. To će dodatno otežati privredni oporavak.

A onda je potrebno uzeti u obzir da visoka zaduženost kada je privredni rast sedam odsto godišnje i kada je, recimo, dva odsto godišnje, nije uopšte ista stvar. Rizičnost ulaganja u zemlji sa niskom stopom rasta i visokom zaduženošću zna da bude veoma visoka. Tako da uopšte nije izvesno da stvari neće izgledati gore na srednji rok od onog najgoreg što je sada izbegnuto ili je prošlo. Ukoliko je to najgore nesposobnost zemlje da finansira svoje spoljašnje obaveze, što je stanje sa kojim Srbija ima veliko iskustvo, do toga bez sumnje tek može da dođe, jer se ništa iz osnova nije promenilo da bi se taj rizik potpuno isključio.

Zemlja koja ima visok spoljašnji dug nema mnogo izbora. Ili će ući u produženu stagnaciju, jer je razduživanje komplikovano i skupo, ili će morati značajno da ojača izvozni sektor. U ovom času se stvari razvijaju negativno po taj sektor. Ne samo da pada izvoz, nego se i dalje vodi privredna politika koja podstiče proizvodnju nerazmenljive robe i usluga. Tome doprinose i trgovačka i fiskalna i monetarna politika. O strukturnim faktorima i da se ne govori, jer ne samo da su institucije nereformisane, nego je i korupcija velika – a to sve ne podstiče ni preduzetništvo niti konkurentnost privrede.

Tako da je možda tačnije reči da je suočavanje sa onim najgorim odloženo, a ne da je izbegnuto ili da je prošlo.

 
Blic, 23.05.2009.

Peščanik.net, 24.05.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija