SPO i SNS dogovorili koaliciju za beogradske izbore – slogan će im biti – Vuk dlaku menja ali Vučić nikada.

(Iz dnevnika „Danas“)

Nakon ovih reči, uzetih kao moto, nećemo se skoro baviti Gospodarem Vučićem, ni političarima – preći ćemo na druge probleme.

U Valjevu je borac iz ratova „1992-1999″, u znak protesta odsekao sebi prst, jer borio se za državu a ona ga odbacila. Sve je to opisao daroviti doktor Laza K. Lazarević u svojoj pripoveci o nezahvalnoj otadžbini. Priča je remek-delo i vrednost prvog reda. Ovaj borac je verovatno imao razloga za to, jer ima toga mnogo, i radnici seku ruke u borbi sa osionim gazdama koji ih izrabljuju, ležu na šine vozova ali otažbina ćuti. Ugledni ljudi i publicisti ne ćute, dižu glas i među ostalima u ovoj situaciji oglasio se preosvećeni episkop valjevski Milutin, gnevno i saosećajno ukazujući na ovo: „Episkop valjevski stao uz borce ratova devedesetih, koji traže da država ispoštuje one koji su krvarili za nju“. Dirljivo, i tako je, jer u ratovima devedesetih krvarili su borci ali i brojni duhovnici naši koji su im bili duhovna logistika – dotičnog episkopa ne sumnjičimo za to, ali duhovnici su se proslavili kao žrtve, to su bili oni duhovnici-podvižnici i pustinjaci – setimo se vladike mileševsko-radikalskog i sličnih – koji se u postu i molitvi podvizaju jedući „fino brašno od sasušenih skakavaca“ i slične đakonije. Nije ovo pakosna šala, to je opisao veliki nobelovac Žoze Saramago. Stoga ovom problemu treba pristupiti ozbiljno i načiniti neke razlike.

Za otadžbinu su krv prolivali i neki pravi borci, ali i neki „Škorpioni“, te tigrovi i nekakve takve ptice od onih kojima je rat „uvek bio bolji“. Sekli su se ne samo prsti dečiji nego i glave, i ruke, i noge diljem zaklane Bosne ili Kosova, i „turske“ i „šiptarske“, kao i srpske, uključujući tu i novinare koji pušku ni videli nisu. U mučeničkom Sarajevu prišli smo onim crvenim stolicama dečjim na kojima stoje igračke, ali deca su posečena, i oni stariji, i stolice simbolizuju sarajevske žrtve, i to njih 11.000. I na tužnom Kosovu je bilo tako, i tamo su ubijali neki zveri-škorpioni-tigrovi i vukovi, među kojima ima i naših i njihovih, ali vreme je da se vidi ko se za šta borio i protiv koga. I jednima i drugima država duguje, ali svakom bi se moralo dati po zaslugama koje još država nije utvrdila. Jednima se daje, drugima se oduzima i ono najnužnije, pa nemaju druge nego da seku prste kako bi državu-maćehu opomenuli po onom principu koji je L. K. Lazarević naglasio – otadžbini smo svi dužni a ona nije nikome. To vam je onaj Blagoje kazandžija sa svojim patriotsko-etičkim i ljudskim maksimalizmom do kojeg je veliki pisac držao. Bio je veliki pisac i patrijarhalan čovek i maksimalno pošten.

One pak glavoseče koji su sekli i prste i glave trebalo bi izdvojiti i izvesti pred lice pravde – ako boginja Temida još vidi nešto u Srbiji.

Ti su ocrnili srpsko ime i pred Srbijom i pred svetom i zanavek nas obrukali. Mnogi od njih sede u državnim institucijama – nije to ovaj čovek iz Valjeva verovatno – i imaju sinekure, a neki su još moćniji. Problem na koji ukazujemo je važan. Mediji se sramno drže i kao da ne vide u čemu je tu „kvaka“, danima raspredaju o nekom ministru Bačeviću, koji obećava da će nabaviti nekakve milijarde – cifru i ne umemo da napišemo – a pre toga obećava da će prokopati vodni put od Svilajnca do Jegejskog mora kako bismo jednom izašli na more, mi večiti kontinentalci među brdima i sa samo tri Morave. Staro radikalsko ludilo traje od jula meseca godine 1912. i veli da ćemo jednom izaći na more, Jadransko ili Jonsko ili pak Jegejsko, i nikako da izađemo. Na Balkanu ludilo traje najmanje dva veka, i evo ministra Bačevića u Vladi I. Dačića još ne pušta. Koliko gradova treba razoriti, i ima li u Moravi toliko vode za plovni put do Jegejskog mora, to nikog ne boli uvo. Morava nije Jangcekjang, a ni Gang.

Autonomija.info, 17.01.2014.

Peščanik.net, 18.01.2014.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)