Na ovogodišnjem Motovunskom filmskom festivalu simbolično je sahranjena celuloidna filmska vrpca, još jedan medij naše dobre prošlosti koji nije izdržao uspon na treći milenij. Novo je stoljeće promijenilo naše agregatno stanje, i svijet je postao u potpunosti digitalan, binaran i neopipljiv. Ove je godine tako konačno bankrotirao i najveći svjetski proizvođač celuloidne vrpce: magični zvuk kino-projektora još će se neko vrijeme čuti samo u specijaliziranim art-kinima, a onda će zaklepetati kolut i bit će to konačni the end.
Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, deset hiljada projektora potrpano je u brodske kontejnere i poslano u Kinu, gdje će u zabitim provincijama velike Narodne Republike još neko vrijeme održavati na životu izvornu čaroliju filma. Domalo, zapadna će čeljad misliti da pojmovi kino, kinematografija i kino-projektor – kako i sama riječ kaže – dolaze iz jeftine, kineske verzije digitalne multipleks kulture.
Dobra, stara celuloidna filmska vrpca ostala je tako u našem prethodnom, mehaničkom životu, zajedno s vinilnom pločom i gramofonom, video-rekorderom, walkmanom, kasetofonom, foto-aparatom, telefonskom govornicom, pisaćim strojem, knjigom, novinama i ostalim predmetima koji su ispunjavali i stvarali naš fizički svijet. Treba li žaliti? Valjda, red je na nečijoj sahrani žaliti.
Žalili su ljudi za prethodnim životom i onomad kad je izmišljen telefon, pa se vrtjelo glavom pred novim dobom u kojemu ćemo razgovarati ne gledajući se u oči. Žalili su, najzad, i kad je izmišljena celuloidna vrpca, nevjerojatno čudo ljudskog genija, i kad su ljudi panično bježali od kamere, istinski vjerujući kako čovjek ovjekovječen na fotografiji ili filmu ostaje bez duše.
Danas, mnogo godina kasnije, znamo da je to bila istina. Filmska vrpca ukrala nam je bila dušu, a mi to nismo ni primijetili dok i sama vrpca konačno nije došla kraju. Pa nam je novi, digitalni i multipleksni svijet odjednom kristalno čist i kristalno hladan, baš nekako bez duše.
Ili se barem tako kaže, jer red je, rekoh, na nečijoj sahrani žaliti. Valjda će, jebiga, i novi, digitalni svijet ljudima biti jednako dobar, lijep i uzbudljiv, valjda će jednoga dana – a svakako mnogo prije nego mi za ovim – i za njim žaliti jednako kao mi za mehaničkim, fizičkim svijetom zupčanika, remenja, kablova, lampi i prekidača, telefonskih brojčanika, gramofonskih igala i kino-projektora, sa svim onim divnim zvukovima opipljivog, stvarnog života.
Svijetom koji je čitav ostao u onoj velikoj, okrugloj limenoj kutiji što smo je jutros ostavili u podrumu vrlog novog doba. Gdje će vam duša?, rekle bi naše bake. U mobitel, baba – odgovorili bi im klinci.
Slobodna Dalmacija, 01.08.2012.
Peščanik.net, 02.08.2012.
