Izmišljene korice knjiga 1, Predrag Trokicić
Izmišljene korice knjiga 1, Predrag Trokicić

Kada pobede i dotuku sve svoje političke protivnike ili bar one najvidljivije i najopasnije, autoritarci na vlasti se suoče sa poslednjom brigom i poslednjim izazivačem koji im može ugroziti dugovečan ostanak na vlasti – sa ličnim zdravljem. Neki istoričari pišu da su vođe boljševika ubrzo nakon revolucije posebnu pažnju posvetili odlasku na odmor, lekarskim ispitivanjima i disciplinovanom ispunjavanju saveta svojih lekara. I zaista, čemu neograničena vlast ako je ograniči i ugrozi loše zdravstveno stanje. U tom smislu i nije previše relevantno pitanje da li je predsedniku zaista bilo loše ili je u pitanju dobro osmišljena medijska akcija njegovih domaćih i stranih plaćenika kako bi se zaboravili važniji problemi. Dobro zdravlje je neophodan uslov za neometanu i dugovečnu ličnu vladavinu sadašnjeg predsednika i on, hteo ne hteo, o svom zdravlju mora voditi računa.

Zdravstveno stanje je među članovima sadašnje političko-ekonomske vladajuće klase presudno pitanje. Smisao imovine koja se, sudeći po aferama, besomučno i nelegalno stiče od strane političkih tipova na vlasti, zahteva da se u njoj uživa što duže. Zašto sticati uz svesrdnu pomoć oca, brata i ostalih članova porodice, a onda, pored svih nagomilanih dobara, biti još i bolešljiv. Zdravlje i porodica, eto šta je najvažnije svakom članu vladajuće klase. I zar to nisu iste vrednosti sa kojima bi se složili i njihovi siromašni sugrađani?

Fenomen koji uspešno spaja vladanje nad ljudima, raspolaganje materijalnim dobrima i dugovečnost nalazimo u Crkvi kada su u pitanju episkopi. Članovi episkopskog staleža dobro znaju koliko je za uspešno obavljanje te crkvene službe neophodna asketska uzdržljivost, umerenost u svemu i opšta briga o sebi. Mora biti prilično nepodnošljivo imati loše zdravlje a biti na tako važnom i zahtevnom položaju prepunom obaveza.

Pojedini episkopi i članovi sinoda SPC bave se poslednjih meseci smenom kadrova na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu (PBF) Univerziteta u Beogradu. Nakon odbijanja episkopa braničevskog da te odluke sprovede u delo, sinod je i njemu u oktobru oduzeo blagoslov za obavljanje funkcije dekana. Na sednici Nastavno-naučnog veća PBF 12. novembra na kojoj su bili prisutni i članovi sinoda, dosadašnji je dekan podneo ostavku, dok je na istoj sednici izabran v.d. dekana. Prošlo je 15 godina od kada je PBF ponovo postao član beogradskog univerziteta, ali se do sada nije dešavalo da sinod postojeća statutarna pravila ove visokoškolske ustanove tumači isključivo u svoju korist. Zašto se sve to dešava baš sada i koji su sve razlozi za ovako brutalan odnos sinoda prema autonomiji ove univerzitetske ustanove javnost može samo nagađati, međutim, u tom nagađanju ne može i previše omašiti. Ima tu pomalo od svega: za i protiv vladajuće političke klike, borbe za prevlast episkopskih grupa, komplikovane situacije između pravoslavnih crkava povodom ukrajinskog crkvenog pitanja i slično.

Ali ponašanje sinoda sledi, pre svega, iz logike trenutno važećeg pravno-običajnog državnog sistema u kojem se SPC nalazi u povlašćenom položaju, tako da je sasvim razumljivo da crkvena tela svoje stečene povlastice žele i da prošire, a ne samo da ih zadrže. Odbor za statutarna pitanja beogradskog univerziteta je zauzeo stav da je ponašanje sinoda „kao tela koje nije u okviru Univerziteta u Beogradu, prema statusu zaposlenih na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u suprotnosti sa zakonom o visokom obrazovanju i Statutom Univerziteta“. I pored ovako jasnog stava odbora, stiče se utisak da je Univerzitet nemoćan pred sinodom da odbrani autonomiju PBF.

Imajući u vidu sadašnje ponašanje sinoda, sasvim je legitimno kritikovati prethodne odluke zbog kojih je PBF uopšte deo Univerziteta i zalagati se za striktnu odvojenost crkve i države. Međutim, politički je naivno razmišljati da će se u Srbiji izgraditi kakva takva demokratija, ustaliti poštovanje ljudskih i građanskih prava, pravedno i slobodno društvo, kao i suzbijanje nacionalne netrpeljivosti, bez određenog doprinosa akademske teologije – koja bi uticala na izgrađivanje takvog sistema vrednosti kod sveštenstva i pravoslavnih vernika. A upravo se na tom polju nešto i uradilo za poslednjih 15 godina od kada je PBF deo univerziteta. Kao što islamska teologija može biti uspešan lek za politički islamizam, tako se i političko-zavetna zastranjenja u SPC mogu uspešno dekonstruisati upravo teološkim argumentima. Stoga bi odgovarajuće pravno rešenje za neku buduću politiku možda bilo zadržavanje PBF u sastavu univerziteta uz smanjeni ili nikakav uticaj crkvenih tela na njegov rad.

U obrazloženju sinoda koje se pojavilo na internetu za smenu profesora PBF, a koje potpisuje stalni član sinoda vladika bački, pored poluistina, stoji da su nezavisni mediji u Srbiji „drugosrbijanski“ i „autošovinistički“. Episkop bački redovno daje intervjue za Pečat, tako da usvojeni nacionalistički novogovor ne treba previše da nas iznenadi. Isti je episkop nedavno izjavio da je Putinova Rusija „poslednja linija odbrane hrišćanskih vrednosti“. Možemo li se sa ovako mračnim apokaliptičnim vizijama uspešno izboriti, bez ikakve pomoći akademske teologije?

Peščanik.net, 20.11.2019.