Foto: Philippe Lopez/AFP

Foto: Philippe Lopez/AFP

Kako bi se moglo steći poverenje, doći do uverljivosti, a da se ne preuzimaju nikakve ili bar ne dodatne obaveze? To je otprilike odgovor koji vlada i centralna banka traže od eventualnog sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF). Nama on, kaže se, u stvari nije potreban, jer je sve u redu sa našom privrednom politikom, ali bi bilo korisno ukoliko bi i MMF to potvrdio takozvanim sporazumom iz predostrožnosti. Zašto je on bolji od alternativnog stendbaj sporazuma?

Iz dva razloga, računa se. Jedan je da se dobije podrška za najavljenu privrednu politiku, dok stendbaj program zahteva njenu promenu, a drugi je da troškovi odstupanja od takvog dogovora nisu veliki, jer on ne sadrži finansijske obaveze kao stendbaj sporazum. Ovo drugo se vidi i iz činjenice da su srpske vlasti već znale da uslove takvog sporazuma ne poštuju, u kom slučaju on naprosto prestaje da važi. Tako da se, računa se, dobija podrška, a sa njome i povećano poverenje u mere privredne politike, a da se zapravo ne smanjuje sloboda diskrecionog odlučivanja. Jer, veruje se, svi će učvrstiti očekivanja, zasnovana na sporazumu, da će se sprovoditi dogovorena politika, a vodiće se zapravo ona koja vladi i centralnoj banci najviše odgovara, uglavnom u skladu sa promenama političkih okolnosti.

Koliko je ta strategija ostvariva? Minimalno. Zapravo, ukoliko okolnosti sugerišu potrebu za stendbaj aranžmanom, a vlada je zainteresovana samo za sporazum iz predostrožnosti, to jedino može da se tumači kao njena nespremnost da uloži potrebni politički kapital kako bi se obezbedila potrebna promena privredne politike.

Kako bi se videlo da li je to i zaista tako? Ta povećana uverljivost vladine privredne politike, koja se sporazumom sa Međunarodnim monetarnim fondom želi obezbediti, trebalo bi da ima pozitivnu posledicu u vidu smanjenja troškova zaduživanja, javnog, pa posledično i privatnog. Ideja je, dakle, da se recimo preuzme obaveza povećane štednje, a da se zapravo ona ne ispuni, jer se tom najavom upisanom u sporazum utiče na smanjenje kamatnih stopa, budući da kreditori imaju poverenje u MMF, pa za povećanom štednjom nema ni potrebe. Tako bi se sporazumom iz predostrožnosti pozajmilo povrenje koje uživa MMF, praktično besplatno, i obezbedile pozitivne posledice koje iz toga proizlaze, pa zapravo i ne bi bilo potrebe da se izvršavaju obaveze iz samog sporazuma.

Izvodivost ovakve strategije zavisi od stanja u kojem se nalazi privreda i od postojećeg poverenja u vladinu politiku. Recimo, na početku mandata ove vlade, stanje u javnim finansijama, ali i u privredi, bilo je takvo da bi MMF najviše pomogao stendbaj aranžmanom. Vlada je računala da nikakav sporazum nije potreban, da bi se sada suočila sa neispunjenim sopstvenim programom privrednog prilagođavanja, pre svega kada je reč o fiskalnoj održivosti, uprkos činjenici da su, u međuvremenu, kamatne stope na strane kredite smanjene (najviše kao posledica politike Evropske centralne banke, ali to je nezavisna tema). To ne može a da ne utiče negativno na uverljivost privredne politike, usled čega se sada ponovo razmišlja o tome da se MMF pozove u pomoć, ali samo kao žirant, da se tako izrazim.

Da li će do toga zaista i doći nije izvesno, iz istih razloga kao i prošle godine. Naime, program koji bi MMF zahtevao, i koji bi bio sklopljen, otkrio bi činjenicu da je stanje gore nego što se govori, usled čega bi se njime smanjilo poverenje u vladinu politiku, osim ukoliko bi to bio stendbaj program, koji mnogo više obavezuje obe strane. Koji, pak, ima tu neprijatnu stranu da se ne može drugačije tumačiti nego kao priznanje da je prošlogodišnja odluka o strategiji privredne politike bila pogrešna.

(Ovo je nezavisno od toga koji je sadržaj programa, koji može da bude usklađen sa bilo čijom idejom o poželjnoj i izvodivoj privrednoj politici, na primer zasnovanoj na nekoj specifičnoj ideji socijalne pravde. Uzmimo da vlada sama odluči na koji način želi da rešava privredne probleme sa kojima se suočava, i uzmimo da je MMF spreman da taj program podrži, kakav god da je – problem poverenja ili uverljivosti ostaje isti. Štaviše, programi koje MMF na kraju predlaže uglavnom su oni do kojih se dolazi kada se svi drugi koji se smatraju prihvatljivijima isprobaju i pokažu kao neuspešni. Da su uspešni, problem izbora pogodnog sporazuma sa ovom međunardonom ustanovom se ne bi ni postavljao.)

Postoji neka daleka veza između ove političke dileme i povremenih izjava srpskih vlasti da je pravda (ponekad socijalna pravda) osnovna vrednost srpskog naroda. Na margini takvih izjava je i tvrdnja ruskog ambasadora da je to, pravda, osnovna slovenska vrednost. Ne od juče, nego naravno od kada postoje Srbi i Sloveni. Ukoliko bi to bilo tačno, trebalo bi da srpsko društvo i država, a i sva slovenska društva i države, budu primeri pravde i posebno socijalne pravde. To na žalost nikako nije u skladu sa činjenicama, ni trenutnim ni istorijskim. Zapravo, po pravdi i pravičnosti srpska i mnoge druge slovenske države nikako nisu uzorne. O sudbini pravde i pravičnosti u ruskoj istoriji da se i ne govori. Sugestija je, čini se, da je reč o vrednosti i vrlini koja nikako ne može da se ispolji zbog svetske i istorijske nepravde, što je bolje ne komentarisati.

Kako, uglavnom nevezano sa tim, ceniti domete nove srpske spoljne politike? Uzmimo za primer politiku prema Kosovu i Evropskoj uniji. Tu sve zavisi od toga da li je reč o dugoročnoj ili privremenoj promeni politike. Ukoliko se zaista teži članstvu u Evropskoj uniji, trebalo bi očekivati da postoji spremnost da se Kosovo prizna kao nezavisna država, bar u času potpisivanja ugovora o učlanjenju sa Evropskom unijom (mada ta spremnost mora po implikaciji biti jasna već sada). Ukoliko te spremnosti nema, reč je o politici poboljšanja odnosa sa Evropskom unijom uz normalizaciju odnosa sa Kosovom, takvim kakvo je ustanovljeno odgovarajućim međunarodnim odlukama.

Isto važi i za odnos prema Bosni i Hercegovini. Zemlja članica Evropske unije ne može da ima teritorijalne aspiracije prema drugim državama, pa ni da preuzima odgovornost za eventualne secesionističke odluke u drugim državama. Primera radi, Albanija ne može da teži da bude član Evropske unije i da ima za cilj proširenje na Kosovo. A isto važi i za Hrvatsku i Srbiju kada je reč o Bosni i Hercegovini. Stoga se na primeru politike prema Bosni i Hercegovini postavlja isto pitanje odnosa strateških ciljeva i trenutnih postupaka.

Iskušenja su samo naizgled različita. U slučaju Kosova, izričito se kaže da se njegova nezavisnost nikada neće priznati, što u najmanju ruku održava stanje strateške dvosmislenosti. U slučaju Bosne i Hercegovine, nedostaje jasan stav o tome koje je odgovornosti Srbija spremna da prihvati u slučaju secesije Republike Srpske? Tako da se i tu radi o politici strateške dvosmislenosti.

Konačno, o nacionalizmu se često govori kao o osećanju (bliskosti, zajedništva, pripadnosti, identiteta) iz kojeg, nekim ne sasvim dokučivim načinom zaključivanja, proističe i težnja da nacija i država budu teritorijalno koekstenzivne. Sve teorije nacija i država, bar one koje su meni poznate, koje ili polaze ili se oslanjaju na te pretpostavke o nacionalizmu – nisu konzistentne i uglavnom su beskorisne za objašnjavanje nacionalističkih politika. Ostavljajući po strani nacionalistička osećanja, šta god to bilo, sve teorije koje se zasnivaju na kolektivnom identitetu su, što bi se reklo, question begging. Jer se odjednom pojavljuju svakojaka kolektivna bića, značenja, zajednice smisla i, naravno, kolektivna prava i obaveze, koji se pripisuju nekom “mi” koje traje neograničeno dugo – a što sve zajedno ne znači ništa.

Peščanik.net, 27.05.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija