Nek ide život (And Let The Good Times Roll)

Dva ujutru je neobično vrijeme da se krene na izlet. Ipak, rezervoar je natočen do vrha, sendviči i sokovi su spremni, a gepek pun najosnovnijih potrepština. Vazduh je neuobičajeno svjež i nepomičan, kakav često biva pred oluju. Bistrina tog preuranjenog jutra pročišćava čula, što će dobro doći u vožnji. Odrasli ubrzano rade i u tišini se smještaju u sjedišta, dok tromjesečno dijete, neuznemireno pripremama, duboko sniva u svojoj nosiljci. Prije izlaska na autoput, prolazimo kroz kvartove u kojima malo ko spava. Onda se spajamo sa beskrajnom kolonom vozila koja se, srećom, ipak kreće. Pravac je sjever ili zapad. Ono što nam se sprema s juga, što nas je sve natjeralo da navijemo budilnike, spakujemo torbe i bebe i otisnemo se u bezbjednu zaleđinu, je uskovitlana masa vazduha i vode, koja sa sobom nosi vjetrove koji šibaju u naletima od po 280  km/h. Sami je kraj avgusta, godine dvije hiljade pete. Jurimo da napustimo naš novi dom, smješten između Meksičkog zaliva, jezera Pontchatrain i rijeke Misisipi. Pogađate već: bježimo pred uraganom pete kategorije, kojem je zapalo lijepo žensko ime: Katrina.

I ovdje i u Evropi, ekonomsko-političko-kulturna podjela na Sjever i Jug pada u oči, ali se sa američke strane mnogo strastvenije praktikuje. U oba slučaja, Sjever je bogat, čist i civilizovan (Kanada mu dođe kao američka Švedska), dok je Jug siromašan, prljav i nepredvidljiv. Na Jugu, svi političari su korumpirani, muzika (naročito ona pučka) življa  i – u pravu su bili Leb i sol – tužnija, dok su stanovnici mnogo skloniji da svoje dane traće hodajući sporo, radeći malo i posvećujući nepojamno dugo vremena hrani. New Orleans je u tom smislu bio (i ostao) stereotip svih stereotipa: vrućinom i vlagom oklopljeni terarijum svakovrsnih buba (bubašvaba sa krilima, vilinih konjica koji mijenjaju boju u letu, paukova veličine dječjeg dlana); ribnjak pun račića koji pocrvene kad ih se žive skuva i gigantskih somova koji zaudaraju na blato; izletište aligatora, koji katkad zalutaju iz okolnih močvara i nastane se u gradskim kanalima. Osim toga, grad prozvan Veliko Lakoćemo (The Big Easy) stanište je svakovrsnog ljudskog šareniša, pristiglog odasvud: od Afrike do Kvebeka. Ulice ponekad imaju po tri imena, englesko, francusko i špansko, što je moguće inspirisalo A. J. Lieblinga, novinara New Yorkera, da godine 1961., u biografiji o Earlu Longu, guverneru koji je upravljao Luizijanom čak i kad su ga ljubomorna žena i gramzivi saradnici bili strpali u ludnicu, zapiše slijedeće: „Mediteran, Karibi i Meksički zaliv sačinjavaju jedno, mada isprekidano, more.”

Da, ali ne sasvim. Osim uragana, američkim Mediteranom dominiraju još dvije sile, mahom nepoznate na evropskom Jugu: nafta i živo sjećanje na ropstvo. Naftom se, direktno ili indirektno, bavi svaki šesti zaposleni u Luizijani, i blizina jednog takvog resursa znači prokletstvo koliko i prosperitet. U Meksičkom zalivu trenutno postoji oko 27 hiljada napuštenih bušotina i 4 hiljade aktivnih platformi, od kojih je samo Katrina prevrnula petnaestak i prouzrokovala izlivanje oko 30 miliona litara nafte. Toliki broj rupa na dnu mora ukazuje da je ovogodišnje izlivanje, procijenjeno na 700 miliona litara, bilo samo pitanje vremena. Silom nafte, zalivski ribari su postali čistači uljnog gliba, honorarno zaposleni u korporaciji BP, dok su priobalne močvare, u kojima stanuju ili provode zimu hiljade ptičjih vrsta, postale smolaste klopke.

Oko dvije trećine stanovnika New Orleansa potomci su nekadašnjih robova. Pedesetak godina – ili dvije ljudske generacije – nakon što je segregacija stavljena van zakona, indikatori bijede (nizak prihod po stanovniku, visoka nezaposlenost, visoka stopa infektivnih bolesti) su i dalje najizraženiji među crnačkim stanovništvom. Jednom prilikom, istražujući grad, moja žena i ja smo zalutali u jedan od siromašnijih crnačkih kvartova. Strah od sirotinje, od slinave djece u ritama i njihovih roditelja ugašenih pogleda, nadvladao je svako sažaljenje, i umjesto da izađem iz auta i dam prvoj osobi ono što mi se zateklo u džepovima, stisnutog grla dao sam gas i odveo nas u obližnju civilizaciju. Ubrzo smo se i mi navikli na te skupine udžerica, koje se često mogu vidjeti u blizini neokolonijalnih palata, i koje se rijetko spominju u TV reportažama o Mardi Gras karnevalu i golim sisama u ulici Bourbon. Dva dana poslije udara Katrine, kad su nasipi popustili i kad se grad napunio vodom, iz bezbjedne udaljenosti hotelske sobe u Houstonu gledali smo kako stanovnici sirotinjskih kvartova plutaju po vodi, naduvenih trbuha.

Udar nekakve Katrine očekivao se decenijama, i već od kraja šezdesetih je bio prvi na listi predvidljivih katastrofa. Novca za New Orleans, međutim, nikad nije bilo, mada ga se našlo za rat u Iraku, i to 70 puta više nego što bi koštala temeljna rekonstrukcija nasipa. Danas, nakon pet godina, dvije hiljade izgubljenih života i 90 milijardi dolara štete, nekoliko desetina hiljada stanovnika, mahom tamnoputih, još se nije vratilo u grad. Ako je vjerovati potresnim dokumentarcima Spike Leeja (When the Levees Broke, 2005; If God is Willing and da Creek Don’t Rise, 2010.), mnogi od tih izbjeglica (environmental refugees: termin kojeg ćemo se, strahujem, naslušati) bi se ponovo nastanili tamo odakle su došli, uprkos nezapamćeno visokoj stopi ubistava, natprosječno lošoj ekonomskoj situaciji i poslovičnoj korumpiranosti političara. Kao što bi vjerovatno potvrdili mnogobrojni raseljeni po bivšoj nam zajedničkoj domovini, ima nečega u sporom ritmu, dobroj hrani i tužnim pjesmama.

Potvrđujem i ja: za par godina provedenih u NOLA, hodajući sporo i sladeći se račićima, nas dvoje smo, zajedno sa krugom od dvadesetak prijatelja, nakratko povratili ono što se činilo zauvijek izgubljenim: osjećaj domovine. Ta domovina nije imala ime, ali smo znali da joj pripadamo, jer nam je u njoj bilo dobro. Osnivački kapital su joj bili dobrota, gostoprimstvo i zarazna otkačenost kojima su obdareni D. i J. (ujak i ujna moje žene), a glavna konstitutivna odlika život na koji smo (nekad davno) bili naučili i koji je, udarom jednog moćnog uragana, takođe, još jednom, potonuo u prošlost.

Kakvu pouku iz svega izvući? Nisam siguran. Znam samo da me spopadne smijeh kad me neko, sasvim sjevernoamerički, priupita šta planiram u slijedećih pet ili deset godina. Odgovor na to pitanje kao da je vidljiv na ljetnjoj meteorološkoj mapi: spirale vjetrova se formiraju u južnom Atlantiku i polako kreću na sjever. Smiješan je svako ko misli da će zauvijek biti pošteđen oluje. Oni koji sa olujama žive, poput stanovnika New Orleansa, u stanju su da s vedrinom prihvate to osjećanje privremenosti. Zato kažu: nek ide život. Laissez les bons temps rouler.And let the good times roll.

Vijesti, 11.09.2010.

Peščanik.net, 12.09.2010.