Nakon četiri godine obesmišljavanja univerzalnih vrednosti – svako treba da gleda sebe i svoj interes, kapitalizam je zakon i slično – trud se se isplatio: nikakve univerzalne vrednosti se više ne mogu povezati sa Demokratskom strankom. Dok su bili na vlasti, univerzalne vrednosti su im se činile kao besmisleno ograničenje koje sprečava da se uzme sve i maksmalno uživa prednost vlasti, sada bi možda dobro došle kada je potrebno imati kakav takav opozicioni autoritet. Nisu demokrati krivi što ih je vlast pokvarila, nego što su pokušali sve da ubede da je pokvarenost vlasti normalna i dobra. Onda su najpre godinama ignorisali svaku kritiku na svoj račun, a trenutno nisu u stanju, čak ni posle poraza na izborima, da shvate gde su pogrešili.

Tako se i ponašaju. Nivo rasprave o odgovornosti za izgubljene izbore dobro je opisao jedini valjan politički analitičar kod nas – Marko Somborac – u stripovima sa domaćicama i nesanicom. Domaćicama je politička ponuda dobro došla za ćaskanje uz kafu, a napetost oko pitanja Tadić ili Đilas ozbiljno je uznemirila prosečnog čitaoca novina. Toliko priče u kojoj nema ničeg konkretnog. Dve glavne alternative koje se nude kao rešenja jednako su problematične. Sa Đilasove strane može proizaći jedino neka autoritarno-menadžersko-manipulatorska stranka koja će se oslanjati na kontrolu medija i nešto zdravorazumske ideologije. Kome se to sviđa može da se pridruži. Tadićeva strana će reprezentovati aktuelni mejnstrim u stranci – sve se desilo greškom, slučajno smo izgubili izbore iako smo sve dobro radili itd. Teško je predvideti kuda to vodi. Nosioci ove filozofije su izgleda još davno odlučili da će argumente kritičara dosledno tretirati kao besmislene. Demokratska stranka je idealna, alternativa joj je povratak u devedesete i to je to. Tako se došlo do potpune negacije realnosti. Za njih, sve što je javnost zaključila o DS poslednjih godina jednostavno ne postoji. Treća mogućnost, vezana za trećeg kandidata za mesto predsednika DS, Zorana Živkovića, nerealna je iz razloga što se čini da je Živković toliko udaljen do sadašnje DS nomenklature, da je pitanje koliko ga oni tretiraju kao svog. Za one koji razmišljaju slično Živkoviću, verovatnije je da uspeju kao nova stranka, nego da im sadašnji DS pokloni poverenje.

U sva tri slučaja, od DS kakvu smo nekad podržavali ne bi ostalo ništa. Drugim rečima, DS kao takva više nema nikakav kredit. Ona je sada izvor problema, a ne rešenja. Iza nje je ostala kontrola medija, koja je još uvek na delu. Iza nje je ostala povezanost sa interesima nove tajkunske klase, koja je cementirala neoliberalnu ideologiju u javnosti i napisala zakone u skladu sa interesima tajkuna. Svega toga bi trebalo da se u sledećem periodu rešavamo, a DS će biti na braniku tih monopola. Najzad, zašto bi DS, ako dopadne Tadiću ili Đilasu, samo zato što se zove Demokratska stranka, bila u prednosti nad nekom novom strankom koja bi se okupila oko boljih ideja? Ne samo da DS nije nacionalna institucija, nego možda već spada u nacionalnu istoriju.

U toku devedesetih činilo se da je prednost Srbije što alternativa socijalistima/komunistima nisu bili samo nacionalisti, nego i „demokrati“, građanska intelektualna opozicija, koji su to svoje usmerenje pokazivali i, na Balkanu retkim, jednostavnim nazivom u kome nije bilo isticanja nacionalnog. I Demokratska stranka je u tom periodu odigrala važnu ulogu. Ali, sada više nisu devedesete i sada se univerzalne vrednosti moraju braniti na drugačiji način. Sadašnja DS izgleda da je odlučila da sa pravim demokratskim nasleđem u Srbiji ne želi da ima ništa.

Nije čudo da mediji koje oni kontrolišu – ‘ajde da ih navedemo: Blic, Politika, Novosti, Press, Kurir – zveče od praznine.

 
Filozofija.info, 22.08.2012.

Peščanik.net, 23.08.2012.