Svi kažu da socijalni bunt u Bosni nije neočekivan. Nije bilo lako predvideti kada će izbiti, ali ne i da će se moći izbeći. Zašto? Rekao bih iz dva osnovna razloga: zato što institucionalni okvir čini građane nemoćnim, a i zato što podstiče aroganciju vlasti.

Najpre o institucionalnom okviru. Posle sklapanja Dejtonskog sporazuma pred Svetskom bankom se, pre svih drugih, našao problem kako da se formuliše strategija privrednih reformi i politike koja bi mogla da obezbedi privredni rast i socijalnu održivost.

Bilo je jasno da ustavni okvir ne pomaže, jer praktično imobiliše monetarnu politiku (režim valutnog odbora) i fiskalnu politiku na nivou cele zemlje, jer je centralni budžet minimalan i zapravo ne omogućava ni ulaganja niti osigurava, a nema ni sredstva stabilizacione politike. Usled toga preostaje samo ono što se može postići liberalizacijom tržišta, privatizacijom društvene i državne svojine i odgovarajućom privrednom regulativom i vladavinom prava.

U početku je prevladavao optimizam, koji se veoma brzo suočio sa činjenicom da nije moguće obezbediti željene privredne efekte, a niti vladavinu prava, u ustavnom političkom okviru koji eventualno prihvata uticaj glasača i stranaka ukoliko su nacionalne, dakle ukoliko su u skladu sa pretpostavljenim etničkim interesima. Ni pojedinci niti društvene organizacije, a uostalom ni preduzeća i preduzetništvo, nisu mogli da se oslobode etničkih obaveza.

Posledica tog institucionalnog sistema je bila potpuno nelegitimna promena privrednih i društvenih okolnosti uz stalni rast osećaja nemoći građana, porodica, društva. To, kao što znamo iz sociološke literature, a ako ne onda iz filozofske i književne, o efektima rastućeg resentimana, vodi pobuni koja veoma lako može da bude nasilna, a ne mora ni da bude instrumentalno racionalna, što bi se reklo.

Nasuprot tome, vlasti na svim mogućim nivoima delovale su oslobođene odgovornosti i sa povećanom izvesnošću da su nesmenjive, nezavisno od urednog održavanja izbora. Bilo je nekoliko prilika da se to promeni, ali one su podrazumevale da se, da upotrebim popularnu reč, normalizuju odnosi između dvaju entiteta i triju nacija.

No, svaki put bi oni koji bi u tom procesu trebalo da igraju ključnu ulogu zaključili da im je bezbednije, u smislu očuvanja vlasti i svega što uz nju ide, da se drže postojećeg ustavnog okvira nego da pokrenu potrebne institucionalne promene koje bi, između ostaloga, povećale uticaj pojedinaca, građana i alternativnih političkih snaga.

Kako je ta strategija oslanjanja na etnički podeljen politički prostor koji čini građane nemoćnim, osim što će povremeno glasati za one koje ne mogu da biraju, bila više nego efikasna, vlasti su postale sve arogantnije i prestale su u potpunosti da se obaziru na nedostatak privrednog i socijalnog napretka, ne mareći ni za činjenicu da javnost nije nikako neupućena u čitavu tu korumpiranu strukturu vlasti i moći. Uostalom, ukoliko stopa nezaposlenosti od najmanje 30 odsto, koja se ne smanjuje dve decenije, ne čini vlasti politički i socijalno osetljivim, sasvim je jasno da je reč o jednoj neverovatnoj aroganciji onih koji misle da su nesmenjivi i da im niko ništa ne može.

Da napravim digresiju: ta se socijalna neosetljivost vlasti ne može naći samo u Bosni i Hercegovini, za šta je dovoljno samo pogledati podatke o zaposlenosti i nezaposlenosti i u okolnim zemljama. Usled čega nije neosnovano razmišljati o mogućem zaraznom efektu bosanske pobune koji će se, kao i do sada, uglavnom suzbijati podsticanjem straha od nestabilnosti i smanjene bezbednosti i nuđenjem zaštite u nacionalnom i etničkom okrilju. Videće se koliko će to ovoga puta biti uspešno.

Da je reč o tom sukobu nemoćnih sa arogantnima vidi se i po prvobitnoj reakciji vlasti koja je bila – nasiljem na mirne proteste. Da je reč o resantimanu kao motivu pobune vidi se po odgovoru građana, koji je takođe bio nasilan i rušilački. Kako se sve to događa na ulici jasno je da drugih foruma i nema, što potcrtava činjenicu o toj institucionalnoj blokadi. Simbolika rušenja sugeriše da postoji shvatanje da su potrebne institucije koje će obezbediti demokratsku kontrolu vlasti i mogućnost da se te vlasti pozovu na odgovornost.

Pobuna je očekivana, momenat nije bilo lako predvideti. Sa naknadnom pameću, budući da je bunt izbio, može se pitati zašto sada? Odgovor je važan kako bi se moglo naslutiti kako se kriza može prevazići. Sada ima smisla zato što dolaze izbori i nije baš privlačno ponovo biti stavljen pred izbor istih stranaka i ljudi. Potrebno je da se otvori prostor za nove predstavnike građana i njihovih interesa. Hoće li mogućnost koja se buntom otvorila biti iskorišćena, to je najvažnije pitanje.

Potom bi trebalo da novoizabrani predstavnici pokrenu postupak normalizacije i institucionalnih, zapravo ustavnih promena. Uvek je bilo jasno, što će reći od Dejtonskog sporazuma, da će taj čas doći. Pitanje ja samo da li je to sada.

Novi magazin, 17.02.2014.

Peščanik.net, 17.02.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija