Godinama i to neukusno, patetično i uvek prigodno nameće nam se istorija i stoga je tako loše znamo i doživljavamo. To nisu jubilarne godišnjice, to je neka „satnica“ koja je potrebna političkim prvacima. Svaka im je godina bezmalo jubilarna i obeležava se pobedama čak i kada se radi o porazima – ovo je posebna priča. I što je manje Srbije, sve su veće i pompeznije njene pobede.

Napokon stiže neki drugačiji glas s istorijskog Čegra, ali i on se teško raspoznaje u buci koja se diže. Sve o bregu ponad Niša i slavnom činu Stevana Sinđelića znamo: daleke 1809. srpski su ustanici čekali Ruse – proneo se glas da su već u Bugarskoj – i čovek se i ovom prigodom pita koji put ih mi to čekamo, a oni nikako da stignu… U rovovima izmešani i Srbi i Turci našli su smrt groznu i ostale su lobanje u najčudnijoj građevini u Evropi – Ćele kuli. Bezumlje hrabrih je rešilo bitku: Sinđelić je pucao u barutanu i izginulo je oko 3000 Srba i blizu 6000 Turaka. I ostale su lobanje ali – to je najtužnije – niko nije siguran koliko ih je turskih, a koliko srpskih. To još nisu prebrojali ni „istoričari“ iz okruženja V. Koštunice. Svejedno – slavni francuski pesnik A. de Lamartin je prolazio tuda i ostavio zapis o ljudima koji imaju ovakav spomenik, o Srbima koji su junački izginuli. Uzgred – niko ne zna zbog čega se samo deo ovog zapisa nalazi na zidu Ćele kule.

Istoričari-savremenici događaja, poput L. Arsenijevića Batalake, ostavili su nam bitna objašnjenja. To su bila mutna i krvava vremena, kada su tlačili i grabili ne samo Turci, no i slavni junaci koji su „činili narodu, u svakom usmotreniju mlogobrojna zla“. U tome je učestvovao i slavni Sinđelić. Sudio im je sam Vožd, ali – sve je nestalo u eksploziji baruta, a Ćele kula je i danas deo pamćenja našega.

I sada s Čegra čujemo ipak neki novi glas – nije bilo neodmerene patetike, niti proglašenja pobeda, jer su tu bukvalno svi bili poraženi. Nedavno, prilikom jednog drugog takvog jubileja, srpski ministar Velja Ilić koji puca od patriotizma, nije dozvolio kolegi R. Ljajiću da ide u Orašac i da stoji negde u senci Voždovoj. On je „turčin“ i valjda se to ne može dozvoliti u Srbiji. Sada je na Čegru uz srpskog premijera sa članovima diplomatskog kora venac položio i ambasador Republike Turske – naravno i svojima i Srbima. I to je neki znak. Makar znak koji opominje da istoriju treba ostaviti istoričarima, a da savremenicima treba poslati poruku mira i poruku o novim vremenima. Nije turski ambasador tu položio venac samo „stradalnim Srbima“, već i svojim precima. Vreme je i za mir i za pomirenje, jer na jubilarnim predstavama odavno gine mnogo više nego što je stvarno poginulo – uglavnom Batalakinu procenu još niko osporio nije. No ovo pomirenje na Čegru je imalo i neke druge prateće znake: bilo je državnih simbola Srbije, zastava SFRJ sa petokrakom, zastava četničkih i podosta šajkača sa kokardama – uistinu neobično pomirenje, ali ipak ohrabrujuće. Ovom proslavom ipak nije dominirao ratničko-patrijarhalni folklor u kojem glavnu ulogu „igra“ neslavni general R. Mladić. Među prisutnima upadljiva je bila pojava devetogodišnjeg Stevana Sinđelića, direktnog potomka slavnog resavskog vojvode.

I mali su znaci dovoljni da potpale žišku nade u bolje razumevanje među državama i generacijama.

I to je sve – eto zapisa koji nije sumoran na palanačkom uvek sumornom horizontu.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 03.06.09.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)