Zemlje sa značajnim eksternim deficitima, malim izvozom i malim udelom industrijske proizvodnje suočavaju se sa rizikom produžene privredne stagnacije. Dodatna otežavajuća okolnost su rigidne privredne politike – fiksni kurs, nefleksibilna cena rada i visoke javne obaveze. Ovom opisu u velikoj meri odgovaraju zemlje jugoistočne Evrope nezavisno od toga da li su članice Evropske unije ili nisu. Ovde će biti reći o tome šta se može učiniti da bi se ubrzao privredni rast, a tome će prethoditi teorijski komentar i prikaz stanja.

Neoklasični model rasta

Specifičnost privrednog razvoja i rasta u zemljama u tranziciji u bliskoj je vezi sa procesom evropskih integracija, a pre svega sa širenjem slobodnog tržišta i ustanova koje idu uz to koje podstiče proces širenja i produbljivanja Evropske unije. Uopšteno govoreći, članice Evropske unije i zemlje u tranziciji, koje su na jedan ili drugi način integrisane sa Evropskom unijom, oslanjaju se na neoklasični model rasta. On se može okarakterisati, donekle pojednostavljeno, na sledeći način.

Ukoliko manje razvijena zemlja liberalizuje trgovinu i finansije trebalo bi očekivati da će preduzetnici iz razvijenijih zemalja ulagati u nju budući da je marginalni prinos kapitala u manje razvijenoj zemlji veći. Do toga ne mora da dođe ukoliko je rizičnost ulaganja veća, što je razloga da ovaj mehanizam razvoja često ne funkcioniše (što je takođe poznato kao Lukasov paradoks).[1] Ukoliko, međutim, dođe do institucionalnog približavanja i ako privredna politika obezbeđuje makroekonomsku stabilnost, trebalo bi očekivati povećanje investicija iz razvijenije u manje razvijenu zemlju. Kao posledica toga, trebalo bi da manje razvijena zemlja ima brži privredni rast od razvijenije, to jest trebalo bi da se odvija konvergencija u nivou privredne razvijenosti, na primer u bruto domaćem proizvodu po glavi stanovnika.

Ovaj se privredni rast odvija uz eksterne neravnoteže, jer manje razvijena zemlja uvozi više nego što izvozi usled priliva kapitala. Uz to, fiskalna ograničenja su manje izražena jer rast teži da pokriva troškove finansiranja fiskalnog deficita i eventulanog povećanja javnog duga. Kao delimična posledica toga, zemlje koje su na putu konvergencije ne moraju da iskuse značajno povećanje nejednakosti, dakle ne moraju da prođu put Kuznecove krive,[2] gde u procesu ubrzanog rasta nejednakost najpre raste, a potom se smanjuje. Dakle, uz eksternu neravnotežu može da ide i fiskalna neravnoteža, koja može da potraje duže vreme. Konačno, kako je reč o razvoju koji je zasnovan na visokom rastu produktivnosti, stanje na tržištu rada može da bude karakterisano niskim nivoom zaposlenosti i visokim nivoom nezaposlenosti u dužem periodu. Dakle, zemlja se suočava i sa značajnom unutrašnjom ili društvenom neravnožom, koja je posledica činjenice da postoje strukturni problemi na tržištu rada.

Usled postojanja ovih triju neravnoteža, od posebnog je značaja privredna politika koja bi trebalo da obezbedi da one ne pređu prag održivosti. Ovo podrazumeva dinamiku relativnih cena koja obezbeđuje privredni rast koji istovremeno smanjuje spoljašnje i unutrašnje neravnoteže. Ova, opet, dinamika ne mora da bude takva da sama sebe reguliše već može značajno da zavisi od političkih reakcija na ovaj, da ga tako nazovem, neravnotežni privredni rast. Zavisi, dakle, od kratkoročnih i srednjoročnih mera privredne politike.

Ili, drukčije rečeno, možemo da kažemo da neoklasični model rasta obezbeđuje dugoročnu održivost, jer obezbeđuje brz i zapravo konvergentan privredni rast, ali ga je potrebno podupreti srednjoročnim i kratkoročnim merama privredne politike. Generalno govoreći, srednjoročne mere su one koje imaju za cilj uklanjanje strukturnih prepreka privrednom rastu, dok su kratkoročne mere usredsređene na uspostavljanje i održavanje makroekonomske stabilnosti u uslovima privrednog rasta. Sve zajedno, daje ono što bi se moglo neoklasičnom procesom konvergentnog i održivog rasta.[3]

Uspesi i neuspesi

Kako to izgleda u stvarnosti? Zemlje u tranziciji su svakako najznačajniji primer ovakvog modela rasta. No, on se može protegnuti i na druge zemlje među kojima postoji razlika u razvijenosti a koje su privredno i politički integrisane. U izvesnom se smislu ovaj model rasta može primeniti i na neravnomerni regionalni razvoj unutar jedne zemlje. U svim tim slučajevima, iste bi zakonitosti trebalo da važe. Uzmimo ovde, primera radi, samo razlike u iskustvima pojedinih zemalja ili grupa zemalja u tranziciji. Poredimo one koje su iskusile relativno ubrzan, ali neravnotežan i održiv rast sa onima čiji je privredni rast bio praćen neodrživim neravnotežama. Održivost se može definisati, donekle pojednostavljeno, kao proces koji s vremenom smanjuje početne neravnoteže a da to ne zahteva iznuđene korekcije u relativnim cenama, dakle ne zahteva krize kursa ili inflatornu korekciju kamatnih stopa ili značajne korekcije u nivou plata kako bi se smanjila prinudna nezaposlenost. Održivost se, znači, karakteriše kontinurianim prilagođavanjima relativnih cena na ubrzani rast i obezbeđuje postepeno smanjenje postojećih makroekonomskih neravnoteža.

Tako posmatrano, zemlje u tranziciji se mogu razvrstati na one koje su imale održivi rast i one čiji je rast imao karakteristike neodrživosti. U ove prve spadaju zemlje srednje Evrope, mada i među njima postoje razlike. U ove druge spadaju zemlje jugoistočne Evrope, ali i baltičke zemlje. U čemu su ključne empirijske razlike?

Budući da posmatramo kretanje neravnoteža u uslovima ubrzanog rasta, važno je najpre ustanoviti da su sve ove zemlje imale reletivno brz rast posle prvobitnog tranzicionog šoka (koji je u nekima od njih bio praćen i nekim drugim šokovima). Ako se dakle, posmatraju samo kretanja koja su očišćena od jedne ili druge vrste šokova, sve zemlje u tranziciji u ovim dvema grupama imale su relativno brz rast uz oslanjanje na značajan priliv ulaganja iz inostranstva. Uz to, sve su one prolazile kroz tranzicione i institucionalne promene koje su bile u skldu sa onima koje bi trebalo da podstaknu priliv stranih ulaganja. Sve su, dakle, sprovodile reforme koje su smanjivale rizičnost ulaganja i tako omogućavale da se iskoristi potencijal većih prinosa po uložnom kapitalu usled razlika u rastu produktivnosti.

U svim tim zemljama vidljive su i makroekonomske ravnoteže koje bi trebalo očekivati u takvim uslovima. Razlike nastaju kod kretanja u tim neravnotežama, dakle kada se gleda njihova održivost. Najpre, zemlje srednje Evrope imaju eksterne neravoteže koje se smanjuju kako se privreda razvija. Ovo je posebno jasno kada se posmatraju spoljnotrgovinski bilansi. Praktično sve srednoevropske zemlje u tranziciji imaju deficite koji se smanjuju, a u nekim slučajevima prelaze u suficite. Ovo je manje izraženo u kretanjima na tekućem računu bilansa plaćanja zato što visok udeo stranih ulaganja stvara dugoročne deficite na računu dohodaka. No, čak i kada je reč o tekućem računu, deficiti su ili stabilni ili se smanjuju, što uz visoku stopu rasta obezbeđuje održivost.

Ovde ima smisla reći nešto više o održivosti. Jedna mera, na primer održivosti eksternih neravnoteža, jeste rast spoljnog duga. Rast koji se finansira stranim sredstvima prirodno dovodi do rasta spoljne zaduženosti. Usled toga, od značaja je da li spoljašnja zaduženost neprestano raste, a to opet zavisi od veličine deficita na tekućem računu pri datoj stopi rasta. U zemljama srednje Evrope deficiti na tekućem računu su toliki da se može govoriti o njihovoj održivosti budući da ne teže da neprestano povećavaju strani dug. Ovo pre svega zato što smanjenje ili eleiminacija spoljnotrgovinskog deficita dovodi do održivog deficita na računu dohodaka budući da su obeveze po stranim ulaganjima održive u uslovima ubrzanog privrednog rasta.

U tim okolnostima, zanimljivo je videti razvoj dveju drugih neravnoteža – fiskalnog i na tržištu rada. Neoklasični model rasta obezbeđuje relativno jeftino finansiranje fiskalnih deficita usled konvergencije kamatnih stopa u uslovima smanjenja rizičnosti ulaganja. To, naravno, važi za javne kao i za privatne dugove. Od preferencija javnosti i domaćinstava zavisi hoće li se zaduživati javno ili privatno. U većini srednjoevropskih zemalja, privatni su dugovi rasli značajno brže nego javni. Zapravo, ako se stave u odnos sa bruto domaćim proizvodom, u velikoj većini zemalja u tranziciji privatni su dugovi rasli, a javni su ili stagnirali ili se smanjivali. Može se, naravno, raspravljati o fisini fiskalnog rzikika, što je neka mera kvaliteta privatnih i javnih dugova, ali to je dodatna tema. U svakom slučaju, ne bi se moglo reći da je javni dug težio da istisne privatni – pre bi se moglo govoriti o suprotnom procesu. Razlika između srednje i jugoistočne Evrope nastaje ne toliko u odnosu prema javnom zaduživanju, već u brzina rasta privtanih dugova. U zemljama srednje Evrope i privatni je dug rastao sporije nego u zemljama jugoistaočne Evrope, mada među ovim drugima postoje značajne razlike. Tako je, recimo, privatni dug značajno porastao u Hrvatskoj, ali ne i u Makedoniji. Slično se mogu uporediti Bugarska i Srbija ili Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

Dakle kada je reč o fiskalnim neravnotežama i o održivosti javnog duga, mogu se naći tek izuzeci gde je fiskalni deficit bio neodrživ. Najbolji primer je naravno Madjarska. U većini slučajeva, privatno je zaduživanje bilo od većeg značaja od javnog. U nekim slučajevima, međutim, nivo javnog duga je bio relativno visok, a u nekim je njegov rast bio neodrživ (već pomenuta Mađarska, ali i neke zemlje jugoistočne Evrope, na primer Albanija).

Razlike su vidljive i kada je reč o kretanjima na tržištu rada. Zemlje srednje Evrope su značajno povećale zaposlenost, posle određenog ne baš kratkog perioda stagnacije, a i smanjile su nezaposlenost. U većini zemalja jugoistočne Evrope je zaposlenost ostala niska ili veoma niska, a nezaposlenost visoka ili katastrofalna. Ukoliko se ova kretanja očiste od drugih uticaja, ovo stanje na tržištu rada je u najvećoj meri posledica slabog razvoja izvoznog sektora, osim u zemljama koje imaju značajan izvoz usluga (Hrvatska i Crna Gora).

Dakle, ukupno govoreći, zemlje srednje Evrope su imale održiv razvoj makroekonomskih neravnoteža, sa izuzetkom fiskalnih problema Mađarske. Nasuprot tome, zemlje jugoistočne Evrope su imale uglavnom neodrživ razvoje neravnoteža na eksternim računima i na tržištu rada. Fiskalni su problemi bili manji problem, osim na primer u Albaniji ili, ako bi se i ta zemlja pridružila zemljama u tranziciji, u Grčkoj. Uopšteno govoreći, može se reći da se relativne cene koje regulišu spoljne ekonomske odnose i tržište rada, dakle tečaj i plate, nisu razvijale stabilizujuće.

Privredna politika

Kako objasniti ove razlike u posledicama neoklasičnog modela razvoja? Kratkoročno posmatrano, to je svakako posledica privredne politike. Srednjoročno posmatrano, to je posledica strkturnih rigidnosti ili razlika u strategijama reformi.

Kada je reč o kratkoročnim politikama, razlika između srednje i jugoistočne Evrope se može u velikoj meri objasniti monetarnom i politikom tečaja. Lako je zapaziti da su zemlje srednje Evrope pokazale skolonost da imaju fleksibilne tečajeve, dok su fiksni tečajevi jedne ili druge vrste bili karakteristika jugoistočne Evrope. Ne bi, naravno, trebalo zaključiti da se politikom tečaja mogu objasniti sve razlike u razvoju ovih dveju grupa zemalja. Ali nema sumnje da je ona imala značajan uticaj na razvoj eksternih neravnoteža i na održivost spoljnog zaduživanja. Razloge za takav razvoj nije teško naći ni u teoriji a ni u onome što je poznato iz empirijskih istraživanja. Fiksni tečaj može da bude održiv ukoliko je praćen odgovarajućom politikom dohodaka. Ukoliko nije, konkurentnost će se smanjivati i ulaganja će težiti da se usmeravaju u sektor usluga, a manje u industrijsku proizvodnju. Tako gde je sektor usluga komparatuvna prednost zemlje, to ne mora da bude neželjeni razvoj. No, ostaje problem kontrole rasta zaduženosti i rasta cena nekretnina i dohodaka u tom sektoru. Ukoliko je produktivnost niska i ukoliko se rast cena ne može kontrolisati, neodrživost privatnog i zaduživanja u isnostranstvu može da bude ozbiljan problem. Uz to, uvozna zavisnost može da bude velika, tako da eksterna ravnoteža i održivost stranog duga ne mogu da se obezbede. To je problem juga Evrope, a ne samo jugoistočne Evrope.

U zemljama koje nemaju razvijen sektor razmenljivih usluga, fiksni tečaj teži da dovede do još izraženijih problem u alokaciji investicionih sredstava i proizvodnih resursa uopšte. Ukoliko zemlja može da kontroliše dohotke, plate i penzije pre svega, ove se posledice mogu donekle izbeći. Primer za to je Bugarska sve do pe koju godinu. No, kontrola dohodaka na duži rok zahteva postojanje društvenog konsenzusa koji nije tako čest, pa je obično teško ostvarljiva. Što govori i činjenica da je primera gde je to uspelo relativno malo.

Nije, naravno, sve u politici tečaja. Na srednji rok, ključnu ulogu imaju strukturne reforme. One su jednim delom povezane sa tržištem rada, a jednim delom sa reformom javnog sektora. U obema oblastima, zemlje jugoistočne Evrope nisu bile dovoljno reformski orijentisane. Sa jedne strane, značajno je oslanjanje na sivo tržište rada, što sa sobom nosi niz problema kada je reč o efikasnosti i strukturmim rigidnostima na ovom tržištu. Sa druge starne, javni su sektori uglavnom glomazni i nereformisani. Ovo nosi sa sobom i niz problema kada je reč o politici dohodaka, o čemu je već bilo reči.

To su, dakle, osnovne razlike u politici relativnih cena u ovim dvema grupama zemlja koje se oslanjaju na neoklasnični model rasta. U srednoj Evropi on je održiv, u jugoistočnoj nije, pre svega usled izbora pivredne politike, dakle politike tečaja i dohodaka.

Zaključak

Iz ovoga se može zaključiti da će zemlje srednje Evrope proći kroz period niskog ratsa usled krize, ali ne moraju da menjaju model rasta. Nausprot tome, zemlje jugoistočne Evrope će morati da se oslanjaju na model rasta koji je nije tipično neoklasični. Naime, biće potrebna značajna oslonjenost na razvoj izvoznog sektora i na kratkoročne korekcije privredne politike i srednjoročne strukturne reforme. Za neoklasicizam je još rano u jugoistočnoj Evropi.

Integralna verzija teksta objavljenog u magazinu Banka, 07.08.2010.

Peščanik.net, 07.08.2010.

———–    

  1. R. E. Lucas, Jr.(1990), „Why Doesn’t Capital Flow from Rich to Poor Countries“, American Economic Review Paper and Proceedings 80: 92-96.
  2. S. Kuznets (1955), “Economic Growth and Income Inequality”, American Economic Review 45: 1–28.
  3. Detaljnije o tome u V. Gligorov (2007), „Transition, Integration, and Development in Southeast Europe“ Ekonomski pregled 58: 259-304.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija