Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Pristup koji su uglavnom primenjivale sve vlade posle 5. oktobra karakteriše sinkretička svest koja spaja dve nespojive ideje. Ideju o srpskom ujedinjenju čije srce kuca kosovskim zavetom i ideju o evropskoj Srbiji kao modernoj ustavno-pravnoj demokratiji. Tadić je tipičan nosilac sinkretičke svesti sa svojom parolom “i Kosovo i EU”. To je nastavio i Vučić, ali na drugi način, o čemu će ovde biti reči povodom nekih skorašnjih zbivanja.

Pre nego što to učinimo, treba reći zašto je sinkretička svest posle 5. oktobra postala državna politika. S jedne strane je pobedila svest da se Srbija više neće otvoreno svađati sa Zapadom, kako je to činio Milošević. S druge strane, nijedna vlast se nije odrekla svesrpskog ujedinjenja i tzv. nacionalnog i državnog pitanja kako ga je obnovio Slobodan Milošević. Dosada se još nije pojavila politička snaga koja bi jasnim činjenicama i argumentima svesrpski projekat proglasila poraženim i nemogućim, kako bismo se okrenuli ka dubinskom preuređenju i razvoju Srbije. To bi bila u pravom smislu revolucionarna promena za nas koji živimo nesrećni zaplet u koji su nas uvukle neodgovorne i autoritarne elite.

Tako opstaje naš potencijalni sukob sa svetom. On se održava na dva koloseka. Iznutra se pumpa srpski nacionalizam, RS, Kosovo i majka Rusija, dok se prema svetu gaji “poštovanje” i odakle povremeno dolaze pritisci da se Srbija opredeli kojim će putem. Od nje se očekuje da reši svoj državni rebus koji rešava već dva veka. Ovu napetost Vučić zabašuruje prikazujući nam kako mu Zapad jede iz ruke i divi se njegovim uspešnim reformama. Iza te ulepšane slike stoji veliki nerešeni problem koji Vučić niti može niti hoće da rešava. To se veoma jasno videlo u dve situacije u poslednjih nekoliko dana.

Za razliku od Tadića koji je govorio “i EU i Kosovo”, Vučić koristi formulu “neke poštujemo a neke volimo”. EU poštujemo iz računa, a Rusiju volimo iz slovenske duše. Po toj formuli je premijer Vučić reagovao kada je američki ambasador Majkl Kirbi u intervjuu Novostima otkrio našoj javnosti (ali ne i našim političarima kojima je to odavno predočeno) da SAD pod normalizacijom odnosa Beograda i Prištine podrazumevaju da Kosovo postane članica UN. Bez obaveze da Srbija prizna Kosovo. To isto misli i EU, jer je više puta ponovljeno da će se primeniti model dve Nemačke, po kome je zapadna Nemačka prihvatila da istočna Nemačka bude članica UN, ali je nije priznala. Ovo jasno pokazano očekivanje od Srbije u vezi sa Kosovom protumačeno je kao još jedan udarac sa Zapada, kao da se sve to već nije znalo. Predsednik Nikolić je ukazivao na takva očekivanja, ali sa jasnom namerom da se Srbija odrekne EU i opredeli za Kosovo, mada ga odricanjem od EU ne može vratiti. Ali mantra je mantra, iza koje je lepo i dugotrajno udomljena korumpirana i svemoguća vlast. Dok Srbija ostaje da visi o koncu, neodlučna šta će sa sobom i na koju će stranu.

Eto, sad je sve rečeno, za uši svih građana. Vučić je odgovorio Kirbiju da mi poštujemo SAD kao svetsku velesilu, ali da mi imamo svoju politiku, nje se držimo i od nje nećemo odustati. Ministar Dačić je bio kategoričan rekavši da Srbija neće podržati članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, jer bi to značilo legalizaciju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Potom je krenula relativizacija onog što smo čuli: treba sačekati novog ambasadora, možda je ovo tek nešto trenutno, može izrečeni stav i da se promeni…

Druga situacija je mnogo nezgodnija, potencijalno konfliktnija, jer se odnosi na regionalnu stabilnost i našeg suseda – Bosnu i Hercegovinu. Radi se o najavi Vučića da sa celom vladom prisustvuje obeležavanju 9. januara, Dana Republike Srpske. I ovom prilikom je Vučić izgovorio spasonosnu formula “BiH poštujemo a RS volimo”. Koliko god ova formula sama po sebi bila nepristojna, od poštovanja BiH nije ostalo ništa ako se zna da je taj 9. januar datum kada su srpski poslanici 1992. napustili parlament RBiH, s namerom da se teritorijalno razgraniče sa Muslimanima i Hrvatima. To je bio dan proglašenja rata za razaranje BiH, te za stvaranje teritorije Republike Srpske. Po kasnijim rečima Karadžića, tog dana se slavi pobeda nad Turcima!

Provokativna poseta čitave Vlade na takav dan govori samo o tome da premijer Vučić nije odustao od politike Slobodana Miloševića, ali ni od cepanja tobože poštovane BiH, u saglasju sa Dodikom koji ništa drugo i ne radi osim što ruši BiH. Pre dva meseca Vučić je bio u zvaničnoj poseti Sarajevu gde je naglasio da podržava BiH i pomirenje, ali izgleda da je to bila gluma za one spolja, da bi ljubav prema svesrpskom ujedinjenju probila tu glumačku numeru, a poštovanje BiH se razbilo u paramparčad.

Zvanično Sarajevo je oštro reagovalo na bezobrazan Vučićev potez. Reagovali su i neki ugledni ljudi, kao što je profesor Enver Kazaz, koji je Vučićevu odluku nazvao sramnom. Rekao je da je “to najnečasniji politički čin koji je Vučić mogao da povuče, nakon što je tobože govorio o bošnjačko-srpskom pomirenju i nakon što je promenio svoju retoriku i sa četničke prešao na proevropsku”. On je dodao da Dan RS simbolizuje legitimizaciju zločina i genocida u Srebrenici, kao i to da dolaskom u Banjaluku Vučić Srbiju uvlači u polje ratnozločinačke ideologije.

Pomiriteljska politika za tili čas je nestala i sišla sa velike pozornice, a na nju se već penju novi skandali i još dublje mute vodu. Konfuzna, sinkretička svest nije sposobna da stane na put nacionalističkom mutljagu, autoritarizmu i represiji. Ona je tek prostor za veliko spremanje u koje politika nažalost retko zalazi. Zato će se i dalje dešavati da Srbija gazi preko linija koje bi trebalo da je odvoje od zločina i loše prošlosti.

Peščanik.net, 28.12.2015.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)