U ponedjeljak navečer sam simultano kroz prozor i na BBC-ju gledala helikoptere kako kruže nad centrom Hackneya, općine Londona u kojoj živim. Nakon borbi između policije i nasilnih prosvjednika, i pljačke lokalnih trgovina i kafića, mnogi su stanovnici u utorak ujutro sami izašli na ulice raščistiti ono što je ostalo. Razlog što neredi nisu došli do Stoke Newingtona, dijela Hackeneya u kojem živim, je što nisu prošli kroz Dalson – kvart u kojem su se turski i kurdski vlasnici trgovina sami naoružali noževima i palicama i protjerali nasilnike spremne na pljačku. Znajući da ne mogu očekivati zaštitu policije, lokalno stanovništvo se samo organiziralo i obranilo.
U utorak su već oko podne u mom kvartu zatvorene knjižnice, dječji vrtići i igraonice, i cijela Engleska ulazi u četvrtu noć nemira.
Nasilje se munjevitom brzinom širi po mnogim gradovima, i u nekim slučajevima, kao u Birminghamu, počinitelji su djeca između 10 i 14 godina. U Peckhamu u južnom Londonu je u pljački draguljarnice u utorak uhapšen jednaestogodišnjak. Kako se ovo može događati, zašto ovdje i zašto sada?
Ubojstvo Marka Duggana u Tottenhamu u četvrtak bio je povod, ali ne i razlog kaosu koji je uslijedilo. Na mirnom prosvjedu u subotu, mnogi su bili ogorčeni što od policije dobili nikakve informacije o incidentu u kojem je policajac pucao u mladića, osjetili su da ih policija ne shvaća ozbiljno, i prosvjed je brzo eksplodirao u nerede i pljačku lokalnih trgovina. Građani Tottenhama su poslije komentirali da je bilo manje policije prisutno nego što se redovito pojavi na utakmicamaTottenham Spursa.
“Inspirirana” time kako je bilo “lako” opljačkati trgovine u Tottenhamu i uz komunikaciju preko Blackberryja, Facebooka i Twittera, započela je lavina nereda.
Ciljevi su vrlo različiti: skupi butik s odjećom za bebe u otmjenom Ealingu, Sony skladište u Enfieldu, autobus u Peckhamu, Tesco supermarket u Bethnal Geenu, restoran Jamie Olivera u Birminghamu… Ono što im je zajedničko je da nema političke motivacije, ovi oportunistički klinci ne žele srušiti vladu, neki ni ne znaju tko je premijer, niti ih je briga. Ne žele promijeniti zakone, kao što je bio cilj demonstrantima protiv Poll Tax 1990. godine. Jedan 17-godišnjak uključen u nerede izjavio je kako “hoće pokazati bogatim ljudima i policiji kako može raditi što hoće”.
Ako su u Seattlu i Pragu bili antikapitalistički neredi, ovi su kapitalistički i potrošački, jer je nasilnicima glavni cilj materijalna korist ili free stuff.
Dok se cijela zemlja snebiva i premijer David Cameron poručuje da su neredi “čisti kriminal”, što podsjeća na reakciju Margaret Thatcher 1981. nakon nereda u Brixtonu, trebamo se ipak zamisliti kakvo smo to društvo stvorili, i koliko su ne samo počinitelji i njihovi roditelji odgovorni, nego i svi mi. Nismo li pridonijeli društvu u kojem je brand Bog, i mladi ljudi odrastaju vjerujući da imati znači sve, a ne imati znači da si nitko i ništa?
Među razlozima nereda: nezadovoljstvo, nezaposlenost, siromaštvo, pohlepa, mora se pridodati jedan važan faktor – a to je činjenica da su nedavno u Engleskoj počeli ljetni školski praznici (ovdje praznici traju od 23. srpnja do 31. kolovoza). Ova djeca nisu, kao premijer Cameron, otputovala u Italiju na odmor nego su ostala kod kuće, očito bez roditeljske kontrole. Glavna poruka koju je policija ponavljala je “roditelji, kontaktirajte djecu”. Možda bi roditelji koji ne znaju gdje su im djeca trebali potražiti pomoć Super Nanny iz popularne TV emisije u kojoj se roditeljima savjetuje kako disciplinirati djecu s kojom ne mogu izaći na kraj.
U utorak navečer je objavljeno da nema dokaza da je Mark Duggen pucao na policiju u Tottenhamu, vijest koja zasigurno neće umiriti javnost.
Neredi u Brixtonu 1981. bili su direktni rezultat rasizma policije. Muzičar i filmski režiser Don Letts sjeća se kako bi u to vrijeme morao krenuti u kino deset minuta ranije jer je znao da će ga policajci zaustaviti i pretraživati samo zato što je Crnac. Bivši Met oficir Peter Bleksley je rekao da je rasizam u to vrijeme bio “obavezan u policiji”. Bilo je samo pitanje vremena kada će incident prerasti u nered.
Brixton je afričko-karipski centar u južnom Londonu u kojem su vladali nezaposlenost, siromaštvo i loši uvjeti stanovanja.
Iako je Thatcher odbila prihvatiti da bilo što od toga ima veze s neredima, izvještaj lorda Scarmana zaključio je da su “kompleksni politički, socijalni i ekonomski razlozi” stvorili “sklonost prema nasilnom protestu. U policiji, rekao je, treba se provesti “pozitivna diskriminacija” kako bi se više pripadnika manjina priključilo. Slike iz Brixtona 1981. pokazuju borbe između isključivo bijelih policajaca i crnačkog stanovništva, i to je bilo ono što Britanija više nije htjela vidjeti. Tog ljeta 1981. zemlju je zahvatio plamen nereda i nasilja, u Toxtethu u Liverpoolu i Moss Sideu u Manchesteru. Usprkos pokušajima da se popravi odnos između policije i lokalnog stanovništva, u Brixtonu su 1985. godine ponovo izbili neredi. Počeli su kada je u policijskom pretresu ubijena majka osumnjičenog mladića. Ti su neredi prerasli u pljačku lokalnih trgovina. Neki kvartovi kao Brixton i Hackney imaju predispoziciju prema neredima zbog tradicionalnog i obostranog nepovjerenja manjinskog stanovništva prema policiji.
Današnji neredi su puno rasprostanjeniji, i čini se da niti jedan grad ni kvart nije siguran. Iako su Tottenham i Hackney siromašniji dijelovi Londona s većom stopom kriminala, neredi su zahvatili sve kvartove do kojih su nasilnici uspjeli doći, pa čak i otmjeni, skupi Ealing. U neposrednoj blizini zgrada za smještaj socijalno najsiromašnijih i najugroženijih grupa (council estates) vrlo su često bogatiji stanovnici. Mnogi siromašni kvartovi su postali popularni, novi ljudi su se doselili zbog manjih cijena kuća, i promijenili ne samo sastav stanovništva, nego i izgled kvarta. London nema definirane getoe u kojima žive ovi ili oni ljudi, u većini kvartova bogatiji i siromašniji žive u neposrednoj blizini, što naravno moze izazivati strah u jednih i zavist u drugih. Ovi neredi doveli su na ulice i mnoge “promatrače” koji su željeli vidjeti što se događa, slikati, možda pokazati prijateljima ili poslati medijima. Oni su uvelike smetali policiji da uopće dopru do žarišta nereda. Novinari su promatrali kako policija suzbija nerede na jednoj strani ulice, ali za to vrijeme se pljačka trgovina na drugom kraju ulice. Glavno sredstvo komunikacije kojim se nasilnici služe je Blackberry Messenger, jer je njihov sadržaj kodiran, a policija nema software kojim ga može dekodirati.. No firma koja ih proizvodi, Research in Motion, ponudila je pomoć policiji “na bilo koji način”.
Eddie, 19-godišnjak koji radi u burger baru u Mile Endu u Londonu, kao i skoro svi njegovi prijatelji vršnjaci, koristi BBM (Blackberry Messenger). On je od grupe London Riot konstantno dobivao poruke o tome kad i gdje će se naći i raditi nerede. Eddie, kao i većina mladih Engleza, ove nasilnike osuđuje i prezire, kaže da su scumbags. Kada su napali burger bar u kojem radi, njegov šef ga je obranio skelom s gradilišta. Eddie je opisao kako su bande nasilnika napadale bicikliste koji su prolazili i, kada im je jedan odbio dati svoju torbu, pretukli su ga.
Nasilni prosvjednici se ne mogu definirati jer su iz različitih rasa i kultura; jedino što im je zajedničko je da su uglavnom mladi ljudi iz siromašnijih socijalnih grupa koji ne poštuju roditelje ni policiju. Oni su ljuti jer nemaju luksuzni životni stil koji gledaju na televiziji, nemaju načina da ga zarade jer ili nemaju posao ili ne zarađuju dovoljno, i jedinu moć nalaze u otimanju onog sto žele. Otkrili su da Flash mob tehnikom uspješno mogu nadmudriti policiju tako što u vrlo kratkom roku jave velikom broju ljudi gdje je idući cilj. Cigarete, alkohol, televizori, telefoni… odjednom su bili na dohvat ruke, ali i adrenalin i osjećaj da su u nečemu uspjeli pobijediti društvo u kojem se osjećaju nižom klasom.
Jednom kad su izlozi trgovina razbijeni, dobiti “nešto za ništa” je bilo preveliko iskušenje i za neke ljude koji su se našli u blizini i koji nisu izašli na ulice s namjerom da rade nerede.
U utorak navečer je u Londonu na dužnosti bilo 16 000 policajaca, koji su ovdje uspjeli spriječiti nove nemire. Njihovi kolege su se istovremeno borili s neredima i pljačkama na ulicama Manchestera, Salforda, Wolverhamptona, Nottinghama, Leicestera i Birminghama. Vodi se polemika treba li dovesti vodene topove iz sjeverne Irske, ili pozvati vojsku. Ali policija se posljednja tri desetljeća morala konstantno dokazivati da je suvremena i dostojna multirasnog i multikulturnog društva kojem služi. Kako bi izgledalo da naočigled napadne svoje stanovnike, pogotovo ako su u pitanju djeca, čak i u cilju obrane građana koji nisu ni krivi ni dužni.
Porodica Marka Duggana je izjavila da ne želi da njegova smrt bude izgovor za nerede, ali teško da će njihove riječi, ili riječi političara, doprijeti do svijesti ljudi koji su spremni napasti ne samo policiju, nego i vatrogasna kola. Prva žrtva nereda bio je 26-godišnji mladić u Croydonu, gdje je izbio ogromni požar kada je zapaljena trgovina namještajem. Premijer Cameron je po povratku s praznika posjetio Croydon i razgovarao s policijom i vatrogascima. Nove žrtve, tri muškarca koji su navodno branili svoj kvart, stradala su prošlu noć u Birminghamu.
Manje od godinu dana prije Olimpijskih igara, jedan brand čija vrijednost je sigurno pala u očima svijeta, je London.
Andrea Sibers, H-alter, 10.08.2011.
Peščanik.net, 11.08.2011.