Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Gledao sam slike niške tvrđave u plamenu. Verovao sam da tu utvrdu, koja je davno srasla sa gradom i postala njegov grb, ništa ne može da zapali. Tamo, unutar i okolo nje provodio sam i deo svoje mladosti, uveren da se tvrđava čuva sama sa svojim tajnama i zidinama, neuništiva pred generacijama koje dolaze i nestaju.

Na mestu gde je nastajala letnja pozornica, naš profesor istorije Miša Rašković, iz niške gimnazije „Svetozar Marković“, govorio nam je kako su stari grad osvajali najpre Ugri a onda Turci 1427. godine. Današnje masivne kamene bedeme sa bastionima, sagradile su Osmanlije u 18. veku (1719 – 1723). Tvrđava ima 7 strana, 8 bastiona i 4 velike kapije. Najpoznatija je Stambol kapija.

Ovo su ovlašne crte o našoj tvrđavi koja je zasad uspela da preživi sve što je snalazilo. Verujem da će pregurati i vandalsku najezdu naprednjaka, mada to nije sasvim sigurno. Niko od nas, koji bar malo poznajemo to utvrđenje, nije verovao da mu piromani mogu bilo šta.

Dok su oni palili kamen, njihov Neron je vodio raspravu sa kamenom za kupus na placu svog oca Anđelka. Bila je to još neviđena scena sumorne bizarnosti smišljene u bolnom umu. Taj obred se odvijao u okolnostima kraja smisla, pri čemu kamen nije bio u prilici da dođe do reči. To jeste dovršena invalidnost koja i kamenu i onome koji ga je grdio, isključuje bilo kakvu sposobnost za socijalno opštenje.

Piromanija u Nišu, koju su priredili sledbenici stvora koji bez nadzora besedi sa mrtvom prirodom, nije očekivana, ali je logični proizvod degenerične političke kampanje. Ta grupa zapuštenih ljudi nije u stanju da spozna šta se od nje sve traži. Oni od sebe ne očekuju ništa dok ih ne povede nešto jače i moćnije od svakoga posebno i svih njih zajedno. Kad se okupe, okrepljeni saznanjem da je sve dopušteno a nekažnjivost sigurna, onda ruše sve, čak i ono što će im možda biti potrebno. A to znači da ne sledi ništa dobro, jer stihija koja ide pravo na nas, nema ništa pred sobom što bi moglo da je zaustavi.

Bakljada na tvrđavi je buknula usred pomrčine koju stvaraju oni koji pale, poželevši nešto svetlosti ne bi li videli šta to rade. I gde treba da idu posle velike vatre. Koliko se pamti, tvrđava nikada nije gorela, ali nikada pre nije bilo ovakvih palitelja. Ako Neron opšti sa kamenom, zašto da njegov čopor ne zapali tvrdu kamenitu i naizgled večnu građevinu usred grada Naisusa. Moglo bi tamo pored Nišave da nikne nešto bolje.

Najgore lice naprednjačke stihije tek treba videti. Ivica Dačić, kao operativac državnog terora, već je proglasio 5. oktobar 2000. godine velikom prevarom. Tako se stavlja u službu pregovarača sa kamenom uz obećanje da se ništa slično ne može ponoviti 25. oktobra koji dolazi.

Vladaocu stvarno nije dobro i sve mu je gore. To su primetili mnogi, uvereni da je neposredno pred nama vreme velikih trauma. Takav tip i oblik građanina bez funkcije, koji strastveno i ludački želi ponovo sve od vlasti koju je već imao, ali i mnogo više od toga – a jedino on zna šta to želi – započeo je novu etapu haotičnog nasilja. Sve je na prvi pogled jednostavno: svi koji su uz njega, mogu da čine šta god im se prohte. U zatvorenom krugu nasilja, oni šire strah od onih koji ga proizvode: biće rizično izaći iz kuće na dan izbora. Da bi to dokazali, jurišaju na sve što ne liči na njih. Ukrotitelj kamena je poručio da neće biti dopušteno braniti se od njihove sile. Svaki takav pokušaj biće proglašen rušenjem poretka.

Kad god se javi, vidno neuračunljivi građanin obećava ubedljivu pobedu na izborima. O nekom drugom ishodu ne želi da misli. To znači da će te večeri svakako proglasiti sebe za premijera. Ako mu bilo ko ili bilo šta ospori tu zamisao – sila će sprečiti svaku sumnju.

Rast divljeg radikalskog pohoda dostiže svoj klimaks 25. oktobra. A posle toga dolazi premijerov strah od poraza. Sledi njegova poruka da poraza ne može biti, pa na osnovu nje i neće biti poražen.

U okolnostima protesta koji će svakako biti usklađeni sa krađama i prevarama povodom kojih nastaju, Dačić je spremio državnu silu koja će prebijati, lomiti i hapsiti sve one koji ne veruju ili sumnjaju u Lucifera i tako napraviti slavoluk za premijera.

A on je već pokazao da ume da se prepire sa kamenom a da pod njegovom dugačkom rukom gori kamen.

Neron je krenuo od Niša ka prestonici. Već smo videli one noći: sve što postoji u Srbiji, od bilo čega da je – moglo bi da plane.

Peščanik.net, 07.10.2026.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)