U ovom haosu u Srbiji sve je moguće – za kim sve nisu ronjene suze. U ikonostasu nacionalnih veličina previše je zločinaca i zločinki. Kako su samo oplakivali R. Karadžića i kakve mu vence pesnici nisu pleli, i još uvek pletu. A knjige o njima, to su tipične srednjevekovne hagiografije. A pišu ih ne samo sveštena lica, već i laici. Možda bismo i mogli Biljanu Plavšić da ostavimo na miru – posle sudske presude – ali njene žrtve to neće. I nismo važni mi, važno je ovo drugo: mora neko da stane na stranu tih nevino ubijenih. Vratila se Biljana Plavšić, pišu novine, u Bosnu, i priča se nastavlja na groteskni način: dva puta je mitropolit Amfilohije jemčio u javnim izjavama njeno političko devičanstvo, odnosno nevinost i uzdigao ju je na mitski pijedestal Kosovke đevojke. Ne, nije Biljana Plavšić Devica Srpska orlenska, ne, ona je zločinac. Izdala je čak i svog nekakvog «vrhovnog komadanta» Radovana Karadžića.

Nešto nije u redu sa publicitetom koji joj svi obezbeđujemo. Jer ona taj publicitet ne zaslužuje.

Sud je rekao svoje. Nešto drugo nas muči – i ta je vest užasna – «Bivša predsednica RS osim Banjaluke, treba da poseti i Bijeljinu, a prisustvovaće i promociji knjige koju je napisao sveštenik s kojim je kontaktirala dok je bila u zatvoru». U principu, jer to je učenje Crkve, Crkva treba da prašta, ali da li to može Crkva koja je pružala javno duhovnu logistiku ovoj zločinki i njenoj bratiji. Na to pitanje u Crkvi postoji odgovor, ali nema odgovora na ovo drugo pitanje – gde naći tu Crkvu. Nije se ona pokajala, nije ni narod koji ju je uzdigao. I tako Plavšićevka stoji u ikonostasu veličina, a publicitet joj samo jemči oreol. Sve znamo o njenim zločinima, ali ovo što ona sada radi, to je vođenje jedne iste politike, koja je jednom propala. Oproštaj se traži od žrtve, odnosno od preživelih i unesrećenih, a ne od saučesnika. Neka publicisti u medijima sami prosude koliko su i ranije bili saučesnici. Tu je problem.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 12.11.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)