Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obreo se Mujo u Danskoj, gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. “Iz Bosne i Hercegovine”, odgovorio on malo kao i ponosno. “A gdje je ta, kako ste rekli, Bosna?”, pogleda ga ovaj malo kao i s visoka, na što Mujo otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: “U Brazilu.”

Jedina razlika između profesora Nina Raspudića i danskog barmena iz vica, ili švedskog, norveškog, svejedno, jest u tome što je i njegova Hrvatska – za razliku od Danske, ili Švedske, Norveške, svejedno – u Brazilu. Zato za Nina Raspudića s iste visine – visine šanka u nekom baru u boljoj četvrti Kopenhagena, ili visine novinskog stupca u tiražnijim zagrebačkim novinama – u reprezentaciji Bosne i Hercegovine “ima jako dobrih igrača i uglavnom su sve dobri i simpatični momci, ali kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.”

“Nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”, kaže tako Raspudić u intervjuu Večernjem listu, pa objašnjava: “Da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više poznajem i imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca. Međutim, u ovoj situaciji u kojoj se prodaje priča da je BiH jedinstvena država i da oni predstavljaju sve ljude u njoj, tu fikciju ne mogu emotivno podržavati. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit: kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata za BiH? Pozvan je jedan jedini.”

Odložimo na stranu kurvinsko podmetanje – kojega Raspudić, kako vidimo, radosno prihvaća – kako je reprezentacija BiH “bošnjačka” jer za nju igraju samo Bošnjaci, odnosno “pozvani su” tek po jedan Hrvat i Srbin. Kako se Raspudić sam potpisao, mogla bi i njemu dva-tri pitanja.

Prvo, recimo, koji to još Hrvat u reprezentaciju nije pozvan, a bolji je od svih onih Bošnjaka u njoj? Drugo: koji to Hrvat bolji od Bošnjaka nije pozvan, a radije bi igrao za BiH nego za Hrvatsku? Ili, da preformuliram u treće: koji to selektor, a naročito Pape, u reprezentaciji BiH ne bi volio vidjeti Ćorluku rođenog u Derventi, Jelavića rođenog u Gabeli kraj Čapljine ili, štajaznam, Lovrena rođenog u Zenici? Koji to ne bi pozvao Mandžukića rodom iz Odžaka, Rakitića iz Žepča i Kovačića iz Kotor- Varoši, Srnu porijeklom iz čajničkog sela Gornji Stopići ili samog Joea Šimunića, porijeklom iz Otigošća kraj Fojnice? Možda Niko Kovač, i sam rodom iz Livna?

Šestorica-sedmorica prvotimaca hrvatske reprezentacije na čelu sa selektorom mogli su, eto, braniti boje BiH, jednako kako su izabrali braniti boje Hrvatske, ali iz nekog razloga – a svaki je samo njihov – nisu. Kao što bi, jebiga, i teniska selekcija BiH sa Čilićem i Dodigom igrala u Svjetskoj skupini Davis kupa, a o rukometnoj da i ne pričamo. I kao što nijednom talentiranom mladom bosanskohercegovačkom Hrvatu – ili barem dovoljno talentiranom da stane u najširi Kovačev izbor – neće pasti na pamet da pored žive Hrvatske igra za BiH. Njihovo je to, dakako, ljudsko i svako drugo pravo, i nepristojno bi ih bilo uopće spominjati, da nisu u podmukloj zamjeni teza iskorišteni kao argument za “etničku čistoću” nacionalnog tima BiH kao „ekskluzivno bošnjačke reprezentacije”.

Na stranu, rekoh, čak i to podlo podmetanje. Raspudić, uostalom, s visine šanka u zagrebačkom Večernjaku nema ništa protiv Papetovih “dobrih i simpatičnih momaka”, i “da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija”, imao bi čak i “simpatije prema njima”, jer “to je nešto što njegovi prijatelji Bošnjaci vole”, a on ima “puno više prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca.” Čim, naime, čujem da netko ima puno prijatelja Bošnjaka – ili Srba, Hercegovaca, Cigana, Šiptara, Židova, crnaca, pedera, svejedno – ja ga hvatam za revolver. Čuvajte se ljudi koji u neprijateljskim redovima poznaju mnogo čestitih ljudi, i imaju tamo brojne prijatelje. Najbjedniji je to argument balkanskih šovena, kojega ćete u svakoj polemici čuti najkasnije do treće rakije ili trećeg pasusa: “Poznajem mnogo poštenih Srba”, “imam dobre prijatelje među homoseksualcima”, “najbolji prijatelj u vojsci bio mi je Albanac”, ili, štajaznam, “pa meni je kum Hrvat!”.

Upravo je nevjerojatno koliko u svojim polemičkim kvalifikacijama šoveni i nacionalisti imaju potpisanih i ovjerenih preporuka prijatelja, kumova i rodbine s druge strane. Tako i Nino Raspudić, kako vidimo, ima mnogo prijatelja među Bošnjacima. Štoviše, mnogo više nego među Nigerijcima. Znači li to onda da je između Bosne i Hercegovine i Nigerije jedina razlika to što Raspudić nekim nevjerojatnim spletom okolnosti ima više prijatelja među bosanskim muslimanima nego među nigerijskim?

Čak ni to, jer Bosna je mnogo gora. Raspudićeva rodbina u BiH “živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”: “Državni sklop koji trenutačno simbolizira BH-reprezentacija uskraćuje prava mojim roditeljima, sestrama i bratu.” Za razliku, shvatili ste, od Nigerije, koja nijednom članu njegove rodbine nije uskratila nijedno političko pravo. Zato Nino Raspudić ne može navijati za BiH: “Kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.”

Tu sam se, priznajem, malo zbunio. Stotine tekstova – vjerojatno i više nego o odnosu Sarajeva prema Hrvatima – ispisao je, naime, Nino Raspudić prokazujući izdajnički odnos Perecije, pardon Republike Hrvatske, prema Hrvatima u BiH, odnosno Raspudićevim “roditeljima, sestrama, bratu” i ostaloj mnogobrojnoj “rodbini bez političkih prava”. “Odnos službene Hrvatske prema Hrvatima u BiH iznimno je problematičan, do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda”, ponovio je tako na jednom nedavnom okruglom stolu, da bi u intervjuu Novom listu pojasnio: “Ne znam ni za jedan primjer države osim Hrvatske, koja je mirno promatrala majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi.”

Mogao bih izvući bezbroj sličnih citata Raspudićeva pravednog – i opravdanog – gnjeva zbog maćehinskog i rasističkog odnosa Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, napose “Hercegofcima”, ali iz nekog razloga, da parafraziramo samog Raspudića, on Hrvatsku ne može gledati na isti način na koji gleda Bosnu i Hercegovinu. Čak ni onda kad ih demontira na upadljivo “isti način”: unutar “državnog sklopa koji simbolizira reprezentacija BiH” Raspudićevi najbliži “žive kao građani drugog reda”, a unutar državnog sklopa koji simbolizira hrvatska reprezentacija “do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda”.

Pa ipak, nismo čuli Raspudića gdje objašnjava kako bi, “da je to eksplicitno reprezentacija Republike Hrvatske, imao simpatije prema njima kao prema susjedima”, zato što je “to nešto što moji prijatelji iz Hrvatske vole i naravno da ću je podržavati”, i zato što ima “puno više prijatelja u Hrvatskoj nego u Meksiku”. Nismo čuli Raspudića ni da traži Srbe i Bošnjake u hrvatskoj reprezentaciji, ni da se pita “kako navijati za hrvatsku reprezentaciju kada za Hrvatsku igra više Bosanaca nego Brazilaca”, a naročito da “nema emocija prema državnom sklopu koji hrvatska reprezentacija trenutačno simbolizira”, a koji “mirno promatra majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi”. Nije se, ukratko, čulo da Raspudić ne navija za Hrvatsku “na isti način” na koji ne navija ni za Bosnu i Hercegovinu.

Zašto onda Nino Raspudić navija za Hrvatsku? Naravno, samo zato što je etnički, dakle slučajno, Hrvat. Svakako, iracionalne emocije u nogometu su posve legitimne, ali njih je upravo Raspudić diskvalificirao svojim racionalnim, principijelnim razlozima, jer reprezentacija države u kojoj je rođen i koju vole njegovi prijatelji ipak simbolizira diskriminacijski “državni sklop”. Problem je, međutim, što ni principi kod njega ne stoje najbolje, jer – kako vidimo – ne simboliziraju sve nacionalne reprezentacije svoje diskriminacijske državne sklopove “na isti način”.

Pravo je dakle pitanje, i tu smo sad već na dobrom tragu, što zapravo za Raspudića simbolizira hrvatska reprezentacija? Ili – preciznije, a njegovim riječima – koja se to “simbolika tovari” hrvatskoj selekciji, pa da je za nju mogao navijati na način na koji nikad nije mogao za simbolički natovarenu BiH?

Za dobronamjernu je pretpostavku da nije riječ o simbolici koju joj “tovare” najžešći navijači, jer bi Raspudića prokazala kao još bjednijeg šovena nego kad ne navija za simbolički natovarenu BiH, obzirom da je odgovarajući simbolički tovar hrvatske reprezentacije cijeli nacišovenski. Ako je pak riječ o vjerojatnijem, dodikovskom simboličkom tovaru nacionalnog jedinstva – ako se dakle “prodaje priča” da hrvatska reprezentacija predstavlja sve Hrvate, i ako takvu “fikciju može emotivno podržati” – u čemu je onda točno problem kad selektor BiH u Raspudićevoj projekciji svijeta ne poziva Hrvate? Koji će kurac etnički jedinstveni Hrvati u reprezentaciji BiH?

Elem, obreo se Nino u Danskoj i gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. A Nino otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: “E jebiga.”

Oslobođenje, 10.07.2014.

Peščanik.net, 11.07.2014.