Nije vreme ni za „soul searching“ niti je čas „to throw in the towel“. Raspravu o tome šta je liberalno i šta se podrazumeva pod socijalnom pravdom svakako treba nastaviti. Oni koji misle da će o neoliberalizmu i o ekonomskoj politici nešto shvatiti čitajući Žižeka ili Lenjina treba, naravno, da nastave s tim. Sa političke tačke gledišta, međutim, ključno je da se ideološka pobeda na izborima pretvori u političku pobedu, što znači da se oformi vlada koja će biti u skladu sa voljom glasača. Ovo je važno zato što se može dogoditi da će vladu oformiti oni čiji su programi izgubili, s tim što bi samo verbalno prihvatili program za koji se izjasnila većina.

Jedan primer: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Valja voditi računa o tome zašto su raspisani izbori. Zato što je spremnost Demokratske stranke da potpiše SSP proglašena izdajom i zatražena je podrška glasača da se SSP poništi. Ta podrška nije dobijena. Sada je veoma moguće da oni koji nisu dobili podršku sastave vladu i odluče da ne ponište SSP.  To je ključna postizborna tema. Zašto? Zato što se tako neće doći do cilja kojem bi SSP trebalo da posluži. Kao ni do svih drugih ciljeva.

Pogledajmo to ovako. Tri stranke ili koalicije stranaka koje bi htele da oforme vladu zalažu se za tri nemoguća ili neostvariva cilja. Jedan je: Kosovo u Srbiji. Drugi je: Srbija ruska gubernija. Treći je: socijalna pravda, onako kako je oni shvataju. Koalicioni sporazum koji će sastaviti biće sušta suprotnost tim ciljevima, ali ne zato što će se oni promeniti pišući taj sporazum, već zato što za te političke ciljeve nisu dobili podršku na izborima. Tako da će se dobiti novi program vlade, u kome neće biti iskrenosti ni prema partijama koje će činiti koaliciju ni prema glasačima. Zbog toga ta vlada neće ostvariti partijske zadatke, ali ni ciljeve koalicionog sporazuma. O volji glasača i da ne govorimo.

Verovatno je najteže videti zašto nije ostvariv cilj socijalne pravde, onako kako ga shvataju srpski socijalisti, pa ću reći nešto više o tome. Najpre je potrebno preći put od pukog pojma do njegove sadržine. U politici to znači i da je neophodno pronaći sredstva za ostvarivanje ciljeva. Šta, dakle, oni koji zahtevaju socijalnu pravdu pod time podrazumevaju? Reč je o tri grupe mera.

U prvoj ključno mesto zauzima redistribucija. Na to se svode zahtevi da se povećaju penzije. To trenutno nije neostvarivo. Zapravo, nije neostvarivo ukoliko se oformi vlada koja bi mogla da nađe budžetske izvore za to povećanje. Usput, valja primetiti da niko od onih koji zagovaraju redistribuciju u korist penzija ne kaže koji nivo redistribucije sledi iz pojma socijalne pravde. Sedamdeset posto od plate, ili možda neki drugi postotak? I zašto baš taj? Možda je prema načelima socijalne pravde pravedno da to bude sto posto ili čak više? A možda nije nepravedno da bude pedeset posto? Nikako da saznamo taj postotak, bez obzira na to što se uporno ponavljaju reči „socijalna pravda, socijalna pravda, socijalna pravda…“

Potreban je argument i opravdanje. Potrebno je, takođe, imati sredstava za sve ostalo, uključujući i povećanje penzija. To je ostvarivo ako se oformi vlada koja može da ima pristup tim sredstvima. No, to je manje važno, ako se zaista veruje u socijalnu pravdu, jer bi trebalo da je reč o načelu distribucije u društvu, koje ima dugoročno važenje. Da bi se to obezbedilo, potrebno je znati kako određeno načelo distribucije ili redistribucije može da se realizuje.

Osnovni razlog zbog koga su u Srbiji penzije male,  a i da ih nije lako povećati, leži u malom broju zaposlenih. Oni finansiraju sadašnji nivo penzija po dva osnova: doprinosima i porezima. Naravno, kada je reč o porezima, plaćaju ih i penzioneri. Povećanje penzija podrazumeva i povećanje poreza, a to se u Srbiji pre svega odnosi na porez na dodatnu vrednost i inflatorni porez: oba veoma regresivna, dakle koji pogađaju siromašnije, posebno penzionere. Stvarna vrednost penzija u tim okolnostima neće biti veća ako se ne poveća broj zaposlenih.

Ovde valja uzeti u obzir i drugi niz mera, koji se vezuje za socijalnu pravdu, pre svega zakon o radu koji povećava prava zaposlenih. Kada je reč o socijalnoj pravdi, pod tim se podrazumeva da se interesi jedne socijalne grupe zaštite na račun neke druge socijalne grupe. Ovo se može smatrati opravdanim ako se „uzima od bogatih i daje siromašnima“ ili ako se obezbeđuju prava socijalnim grupama koje su izložene posebnim rizicima. To je, naravno, neopravdano ukoliko se u gori položaj dovedu oni koji već ne stoje dobro.

Predlozi da se zaštite prava zaposlenih mogu imati rđave posledice po nezaposlene, jer će se smanjiti njihovi izgledi da dođu do posla, ili će biti prinuđeni da ga još češće traže na crnom tržištu, gde su rizici veći, a prava ne postoje.

Ukoliko se zaista želi socijalno pravedna (ili kako Demokratska stranka sada kaže „socijalno odgovorna“) regulacija tržišta rada, potrebno je socijalnu pravdu shvatiti kao optimalnu kombinaciju prava i rizika na tržištu rada, a to nije kombinacija po kojoj prava imaju zaposleni, a rizik snose nezaposleni ili oni koji su zaposleni u neformalnoj privredi. Posebno ukoliko ta kombinacija prava i rizika podrazumeva da prava imaju oni koji su u državnoj službi, a rizik snose oni koji rade u privatnoj privredi. To bi oslabilo interes za zapošljavanje upravo u privatnom sektoru. Jedino u privatnom sektoru raste zaposlenost u Srbiji, to je jedina sfera u kojoj postoji mogućnost otvaranja novih radnih mesta, od čega, da podsetim, zavisi i mogućnost da se dođe do novca kako bi se povećale penzije.

Pored povećanja prava zaposlenih, zahtevaju se besplatno školstvo i zdravstvo. To je još jedan primer propagiranja određenih ciljeva a da se ne  pominju sredstava kojima se oni mogu postići. Kada se kaže „besplatno“, misli se na to da troškove pokriva budžet, a to znači poreski obveznik. To je vid osiguranja, koji nije rđav za određene oblike obrazovanja i zdravstvene zaštite, ali u načelu nema ničega socijalno pravednog u tome da se sve obrazovne i zdravstvene potrebe osiguraju preko države.

Kao i u nekim drugim slučajevima u kojima država određuje cenu ili plaća troškove, ni ovde se ne može izbeći subvencija bogatih, a veoma je moguće da bi se na taj način više pažnje posvetilo lečenju manje rizičnih oboljenja. Usled toga se uvode različiti oblici privatnog osiguranja i participacije. Jasno je da sadašnji sistem u Srbiji najverovatnije nije najbolji. Ali još je jasnije da se on ne može reformisati zahtevima za besplatnim uslugama u obrazovanju i zdravstvu.

Treći zahtev koji se opravdava socijalnom pravdom jeste da se zaustavi privatizacija. Razlozi koji se navode takvi su da bi trebalo očekivati da se zahteva i nacionalizacija već privatizovanih preduzeća, a zašto ne i privatnih preduzeća i banaka. Ovde je tek zbrka potpuna, jer se oni koji su protiv privatizacije ne zalažu za nacionalizaciju, tako da nije jasno za šta se oni tačno zalažu. Možda za partijsku kontrolu državnih preduzeća, a to je svakako najgori argument protiv privatizacije.

Privatna svojina nije bolja od državne zbog toga što obezbeđuje pravednu raspodelu, već zato što je efikasnija. Ona efikasnije koristi uložena sredstva, a u privatnom sektoru je i veća konkurencija, ili bi bar trebalo da bude, budući da vlada, ukoliko nije korumpirana, nema obavezu da pomaže ili da na bilo koji drugi način obezbeđuje monopol bilo kog privatnika. Socijalna pravda koja se time postiže očigledna je: bolja alokacija proizvodnih činilaca i niže cene.

To ne znači da nije potrebno voditi računa o jednakosti, samim tim ni o potrebi za redistribucijom, kao i o socijalnoj i drugoj zaštiti, a i o privrednoj politici koja ima za cilj povećanje zaposlenosti i smanjenje nezaposlenosti.  Potrebna su i ulaganja u javna dobra i ljudski kapital, kako bi se obezbedila socijalna pravda – ne samo danas i sutra, već na duži rok. Sve je to poznato i sasvim jasno, kako socijalistima tako i neoliberalima. Svima je, međutim, jasno i da se to ne može postići neefikasnom privredom i neposrednom državnom kontrolom ili redistribucijom u korist onih koji imaju trenutni uticaj na vladu.

Budući da se, na način na koji se to predlaže, ne može postići socijalna pravda, mora se odustati od tog cilja ili od navedenih sredstava. U tom smislu, većina glasača je bila u pravu kada je glasala za demokrate i liberale, a i za druge koji se zalažu za SSP i integraciju u Evropsku uniju. Ono što bi mogli da dobiju, međutim, jeste koalicija koja se pre izbora zalagala za poništavanje toga sporazuma, za sukobe sa Evropskom unijom i zastarele socijalističke ideje, uz rusofilstvo koje se najmanje razume u samoj Rusiji.

Budući da su ti ciljevi suprotni volji većine, i da su teško ostvarivi, valja očekivati da ta koalicija ne samo odustane od poništavanja sporazuma sa Evropskom unijom, već i da preuzme program partija koje su pobedile na izborima. To, međutim, ne znači da će biti u stanju da ga sprovede. Opet je najbolji primer SSP. Može se očekivati da će se postići dogovor da se on ne poništava, ali i da se ne ratifikuje. Moguće je da se on unilateralno sprovodi, ali druga strana, Evropska unija, onda ne bi imala nikakve obaveze, bar ne dok se ne ispune njeni uslovi, pre svega saradnja sa Hagom. Ako nema ratifikacije, neće biti ni poverenja, što znači da će izostati korist od tog sporazuma. Pored toga, SSP je samo sredstvo, a ne cilj. On je uslov da bi se krenulo dalje, ka punom članstvu u Evropskoj uniji. Ukoliko ne vodi tome, on je beskoristan, kao sredstvo privredne i svake druge politike.

Isto važi i za ostalo. Na jedan ili drugi način, DSS, SRS i SPS će morati da obećaju sve ono za šta su građani glasali, a činiće suprotno od toga. Moguće je da će neki ljudi u tim partijama i koalicijama to konačno razumeti i prikloniti se koaliciji demokrata i liberala, ako im je, recimo, zaista stalo do privrednog oporavka i socijalne pravde. Ako takvih ne bude bilo, Srbija će morati još jednom da se izjašnjava – na izborima ili ulicama.

 
Peščanik.net, 19.05.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija