Nogometaši i pederi

Bilo je u tom prizoru neke upravo perverzne pravde za Joea Šimunića. Umjesto sa suigračima u kampu hrvatske reprezentacije u Praia do Forteu – gdje bi se opuštao nakon otvaranja Mundijala s Brazilom, i polako pripremao za utakmicu s Kamerunom – ikonu domoljubno-katoličke desnice paparazzi su prošle subote uhvatili na ručku s trudnom suprugom, u restoranu na zagrebačkoj špici. Dok svega metar-dva od njega prolazi šarena povorka trinaestog Gay Pridea, vesela kolona lezbijki i homoseksualaca što jedanput godišnje – i to, avaj, baš tog dana! – izlazi iz svoja famozna „četiri zida“ i slobodno šeta među normalnim Hrvatima.

Joe na njih, međutim, ne obraća pažnju: naučio je lekciju, ne želi nove probleme i okrenuo im je leđa. Život, jebiga, nije nogomet, u stvarnom životu pederi iz protivničke ekipe su stvarno, hm, pederi, a u njih iz nekog razloga nije dopušteno uklizati s obje noge. Zbog te zbunjujuće osobine nogometa, u kojemu su dopuštene neke stvari koje u svakodnevnom životu nisu, a zabranjene one koje su u životu ponekad čak i društveno poželjne, on – uostalom – te subote i nije bio s drugovima u brazilskoj Bahiji, u resortu Tivoli na obali Atlantskog oceana.

Pa ipak, dok okrenut leđima povorci tupo pilji u jednu točku na suprotnoj strani svemira, Šimunić i ne zna koliko je sretan što pored njega umjesto Neymara, Hulka i Oscara prolaze pederi i tetkice: istog tog dana paparazzi – kakvi su njega i suprugu uhvatili u restoranu usred Gay Pridea – snimili su njegove kolege iz reprezentacije u kampu Praia do Forte, kako se nakon otvaranja Mundijala oko hotelskog bazena opuštaju – potpuno goli.

Naši se junaci baš onako opustili, zbacili sve sa sebe, pa odvezali dječake u sebi da se goli golcati zajebavaju oko bazena, skaču, prskaju se i glupiraju – onako kako bi se glupirali baš svi njihovi vršnjaci da im date luksuzni resort u Bahiji i par gajbi piva – ni ne sluteći da iz šume kraj hotela vrebaju kuguari, jaguari, strvinari i novinari.

Samo tako zahvaljujući kazni za ono ponosno „Za dom!“ na maksimirskom stadionu – ima Boga taman da je ovolicni – Joea Šimunića fotografi su ulovili s trudnom suprugom na zagrebačkoj špici, na samom predziđu kršćanstva i kršćanskih obiteljskih vrijednosti, a ne gologuzog s gologuzim drugovima na bazenu, na fotografijama što su ih isti oni homoseksualci iza Šimunićevih leđa na špici već sutradan izrezivali iz novina i lijepili na ona svoja četiri zida.

Fotografije iz hrvatskih medija obišle su svijet neutaživo gladan golog ljudskog mesa, i izbio je, naravno, veliki skandal. Gologuzi reprezentativci brzo su se zakopčali i proglasili „silenzio stampa“, odbijajući kontakte sa domovinskom štampom i profesijom koja im viri među noge.

Nije se teško pridružiti njihovom pravednom gnjevu, makar motivi bili s one dvije suprotne strane svemira. Balansiranje s teškim teleobjektivom na vrhu stabla ili ogradi balkona na četvrtom katu, kako bi se snimilo nečije mutno golo dupe, nikad nisam smatrao niti poslom od onih za koje običavamo kazati kako je „svaki pošten i častan“, a kamoli novinarstvom. Naši reprezentativci nisu se, međutim, na medije naljutili zbog toga što im je povrijeđeno ljudsko pravo na privatnost i ugrožena sloboda da u zatvorenom kompleksu – u „svoja četiri zida“ – neometani rade što žele. Oni su ljuti zbog nečeg zanimljivo drugačijeg: zbog onoga što se u našem malom narodu kolokvijalno naziva – „što će ljudi reći?“.

„Zar je to normalno? Zar nas ljudi moraju gledati bez gaća, zar nam se obitelji moraju crvenjeti?“, bijesnio je na novinare Ivica Olić, a s njim se složio i selektor Niko Kovač: „Svi vi imate obitelji, biste li voljeli da vas vide gole na naslovnicama?“

Stvar iznenada postaje zanimljiva: nogometašima – samim kraljevima red-carpet kulture, razuzdanih zabava, narodnjačkih klubova, manekenki, starleta, polugolih pjevačica, golih striptizeta i šarenih tabloidnih kataloga sisa i guzica – iznenada smeta kad se sami nađu s druge strane, zatečeni na nišanu fotografskih objektiva i mobitela s kamerom, u svojoj spavaćoj sobi, na balkonu u gaćicama, u kabini trgovačkog centra ili, recimo, s društvom u bazenu: u svoja dakle „četiri zida“, ali na oku milijuna znatiželjnih voajera. Ukratko, tamo gdje je u njihovoj kulturi, otkad je svijeta i nogometa, mjesto – ženama.

Niste, jasno, nikad čuli da su Olić, Kovač i bijesno društvo s bazena u Praia do Forteu iskoristili svoj kraljevski ugled i digli glas zbog surove eksploatacije ženskog mesa – gole cure valjda nemaju obitelji koje se crvene. Čim su se, međutim, i sami našli golog dupeta na trafici, eto ih gdje viteški štite crvene obraze svojih obitelji.

Razumljivo je i zašto – i to je točka gdje ova priča nadilazi jedno obično, bezvezno ljudsko licemjerje: u konzervativnoj katoličko-nogometnoj kulturi, naime, jedanaest golih žena u bazenu su kurve, dok su u istom bazenu jedanaestorica golih muškaraca – pederi.

Zato bi se obitelji naših golmana i golgetera „morale crvenjeti“: oni sami prvi bi, jebiga, zajebavali grupu razuzdanih golih muškaraca u bazenu ili jacuzziju, osobito kad bi znali da na poslu, nakon svakog uspješno šalovanog zida ili istovarenog kamiona, običavaju skakati jedan na drugog, grliti se, ljubiti i tapšati po stražnjici. Otuda, eto, žestoka reakcija, čak i onda kad njihovi novinski aktovi pobude toplu simpatiju neopterećenog bijelog svijeta – s kojom je, mimogred rečeno, naš reprezentativni nogomet deficitarniji nego s lijevim bekom: u ovom opterećenom, tijesnom katoličko-nogometnom svijetu strašno je već i ako je muškarac gol, a kamoli ako je peder.

U toj kulturi pravi muževi, naime, ne paradiraju goli po brazilskim bazenima i zagrebačkim trgovima, već izlaze s trudnim zakonitim ženama i viču „Za dom spremni!“.

Globus, 18.06.2014.

Peščanik.net, 19.06.2014.

TEMA – PARADA PONOSA +