U dijelu grada Chicaga u kojem trenutno živim a koji se zove Andersonville, početkom prošlog vijeka su živjeli skandinavski doseljenici. Još uvijek ovdje ima švedskih restorana i radnji (uključujući i fantastičnu, legendarnu pekaru), koje stoje rame uz rame sa bliskoistočnim radnjama, gdje se može kupiti jufka, hummus, kahva, ajvar, i slične potrepštine, i restoranima čijim jelovnicima suvereno vlada janjetina. Značajan dio stanovništva čine homoseksualci – muškarci i žene – te ima nekoliko lokala koje uglavnom posjećuju lezbijke ili homoseksualni muškarci: tu se mogu vidjeti osobe istog spola kako plešu u dvoje, obraz u obraz, a bogami se i zažvalje. Ima i izvrsna knjižara feminističke orijentacije, sa velikim izborom kako lezbijske i gay, tako i dječije literature.

Pošto tu porodično zađemo barem jednom dnevno, Potomstvo je u toj knjižari kao kod kuće – uzme sa police knjigu o djevojčici, recimo, koja ima dvije mame i pravi se da čita. Pola bloka od jednog od tih dobrih lokala, ima crkva nad čijim vratima blješti neonski natpis: “Jesus Saves” (Isus spasava). Iskreno govoreći, ne znam da li oni koji pohađaju taj monoteistički hram misle da bi homoseksualce trebalo likvidirati ili su od onih koji ne misle da im je Bog dodijelio pravo da određuju ko će u pakao a ko će s monoteističkom rajom u raj.

U svakom slučaju, ne švrljaju ulicom sa pajserima u rukama i ne nasrću na istospolne parove koji se u Andersonvilleu na ulici drže za ruke ili ljube. Da im to slučajno padne na pamet, dobili bi po monoteističkoj guzici iz vrlo jednostavnog razloga: nije ovo njihovo, nego naše, pri čemu smo “mi” građani – heteroseksualni, homoseksualni i biseksualni, svih vjerskih i političkih uvjerenja – koji misle da je suverenitet pojedinca nenarušiv, da su joj/mu prava garantovana svakim ovdašnjim Ustavom i osnovnim principima moderne demokratije i da, otud, nisu podložna prosudbama monoteističkih religija ili bilo koga ko je sebi umislio da zna šta je “normalno” a šta “nenormalno.”

Ima, međutim, monoteističkih država gdje je svaki oblik iskazivanja vlastite seksualnosti strogo zabranjen – Iran, recimo, gdje gospodin Limo (čije se pismo može pročitati u Reagiranjima) sretno živi – gdje heteroseksualni, monoteistički mužjaci švrljaju ulicama i maltretiraju mlade heteroseksualne parove koji se usude da zajedno prošetaju a nisu rodbina, dok je homoseksualizam kažnjiv smrću. Uzgred budi rečeno, da Potomstvo jednog dana dođe kući u Chicago sa djevojkom, skuhao bih im kafu i ponudio kolače, kao i svako normalan.

Da mislim da je potrebno da ikome dokazujem da su homoseksualci normalni koliko i heteroseksualci, život u Andersonvilleu bi bio lijep dokaz – ljudi ovdje žive i rade, bez nekog posebnog srkleta.

Andersonville je rodno integrisana sredina, na snazi je komšijska solidarnost neovisna o seksualnoj orijentaciji pojedinca ili pojedinke. Ima, međutim, sigurno, dijelova grada Chicaga, a bogami i Amerike, gdje bi dva muškarca koji se drže za ruke ili dvije žene koje se ljube bili u opasnosti da izgube glave ako bi ih spazili heteroseksualni-monoteistički jurišnici. A i da se ne ljube: homoseksualnost je, tvrde pseudotolerantni jurišnici, privatna stvar pojedinca, toliko privatna da ako ikako, imalo postane javna, glave ćemo im otkinuti. Tako je, recimo, prije nekih desetak godina, u državi Wyoming (čiji je najpoznatiji stanovnik izvjesni Dick Cheney, ratni zločinac i bivši potpredsjednik) mladić pod imenom Matthew Sheperd pretučen na smrt od strane bezbeli heteroseksualnih, a vjerovatno i monoteističkih, mužjaka. Njegovo mučeništvo je pomoglo da se nasilje nad homoseksualcima uvede u kategoriju zločina iz mržnje (hate crimes) diljem Amerike.

U decembru prošle godine, u San Franciscu – koji je po pitanju istospolnih odnosa sigurno najnapredniji u Americi, pošto homoseksualci čine barem trećinu stanovništva – jednu ženu su silovala i pretukla četiri heteroseksualna muškarca. Žena je bila lezbijka, ali nije svoju seksualnu orijentaciju dovoljno dobro sakrila. Po sudu gospođe S.O. (čije pismo se može pročitati u Reagiranjima), takvo se nasilje ne pika kao nasilje nad ženama, pošto dotična lezbijka ne kuha mužu, niti mu rađa djecu.

Ista kategorija heteroseksualnih muškaraca, bilo da su militantni muslimani ili pravoslavci, delije ili manijaci, već stoljećima vrši nasilje nad ženama, homoseksualcima, inovjercima i raznovrsnoj nejači, pri čemu je direktna posljedica (kao i direktni uzrok) tog neprestanog nasilja normativna struktura moći koja uzima na sebe da određuje šta je prirodno a šta ne, ko kuha, a ko guzi, ko je pravovjerac, a ko inovjerac – ukratko, ko smo mi, a ko oni.

Protiv te strukture moći – koja se vazda pravi da je jedina moguća, pošto je navodno jedina prirodna, ili je jedina koju je Bog zvanično odobrio – žene, muškarci, homoseksualci, nejač i inovjerci se na različite načine bore već stoljećima. To, međutim, za gospođu S.O. ne igra nikakvu ulogu. Njena hijerarhija žrtava direktno odražava hijerarhiju u ostatku heteroseksualnog svijeta izvan kojeg ona ne zna kako da misli, a kamoli da živi – žene su uvijek najveće žrtve u svijetu u kojem muškarci vladaju, pri čemu svaki muškarac, hetero ili homo, ima muški mozak koji mu ne da da se promijeni ili da ženu na bilo koji način razumije. U tom kontekstu, ostvarenje prava žene se dostiže kad ona mužu skuha ručak, a on je velikodušno ne istuče, pošto se od muškog mozga i s njim vezanih udova ništa više ni ne može očekivati. Žalosno je ako je to ono čime bi se gospođa S.O. mogla zadovoljiti nakon tridesetak godina na pseudofeminističkim barikadama.

Za ravnopravnost se bori na ulicama ili festivalima, ali ona postoji samo ako se poštuju zakoni koji je omogućavaju. Takvi zakoni u Bosni i Hercegovini su već na snazi – prava pojedinaca, uključujući i pravo na slobodno izražavanje, kao i pravo na zakonsku zaštitu od zločina iz mržnje, garantovana su Ustavom, ma kako dejtonski nakaradan bio. Drugim riječima, ne radi se o tome da “mi” – pri čemu smo “mi”, šatro, normalni (monoteistički) heteroseksualci – nekome nešto dajemo zato što nas fino mole, ili zato što, ako im to damo, naše ih oči nikad više neće vidjeti. Za početak, nije to naše da im dajemo: homoseksualcima u BiH zakonski i ljudski pripada ono što im je, kako svakodnevnim, tako i ramazanskim nasiljem uskraćeno. Tu nema, niti ih smije biti, nikakvih pregovora. Oni su mi, mi smo oni – ili nas neće biti.

BH Dani, 02.10.2009.

Peščanik.net, 02.10.2009.

TEMA – PARADA PONOSA +