U Beogradu je održan Prvi bezbednosni forum koji je zahvaljujući ruskom ambasadoru Aleksandru Vasiljeviču Konuzinu i njegovom nastupu ostao u senci medijske buke. Sada je to već prošlost, jer se situacija na prelazima Jarinje i Brnjak pogoršava, desničarske organizacije izlaze sa zahtevima da se zabrani Prajd u Beogradu i to, pre svega, iz bezbednosnih razloga. Da situacija bude još komplikovanija, sa neizbežnim Dverima, u javnosti se pojavio i Nezavisni policijski sindikat Srbije (porodičnih ljudi iz MUP-a) i upozorio na to da neke organizovane grupe spremaju operaciju “Beograd u plamenu” zbog čega bi najbolje bilo otkazati Paradu ponosa, planiranu za 2. oktobar. Dveri su u međuvremenu prerasle u partiju koja ove godine ima samo jedan cilj: sačuvati bezbednosni poredak u zemlji. Mladen Obradović se sprema za svoju rehabilitaciju na ulici, budući da vreme do pravosnažnosti presude provodi na slobodi. Za to vreme, organizuje “Molitveni hod”, kao paralelno događanje sa Prajdom, dakle istog dana, u neposrednoj blizini. Takođe, Obradović apeluje na policiju i očekuje od nje da se bezbednosno osvesti.

Bela diplomatija

Kada bi se pažljivije čitale izjave svih ovih aktera, onda bi se moglo videti i šta oni zapravo govore, tj. da li je briga za bezbednost zaista u centru pažnje ili je u pitanju vešto manipulisanje retoričkim arsenalom koji je prihvatljiva diskurzivna maska za artikulisanje nečeg drugog. Krenimo redom. Od Aleksandra Vasiljeviča. Za njega pouzdani svedoci kažu da mu ovo nije bio prvi put. Prošlog septembra je na otvaranju Dana ruske kulture u Sava centru imao svoj veliki trenutak inspiracije. Naime, pošto je manifestaciju otvorio tadašnji ministar kulture Nebojša Bradić koga je publika izviždala, uz gromoglasan aplauz dočekan je ruski ambasador. Očigledno nadahnut istorijskim filmskim spektaklom Admiral Andreja Kravčuka, on je opalio javni šamar ministru kulture i Vladi Srbije, ukazujući na to da Festival ruskog filma u Beogradu “treba da pokaže Srbiji kako Rusija čuva nezavisnost, slobodu i teritorijalni integritet”. Publika je bila oduševljena skoro kao Kurir, Pečat i Dveri nakon nastupa Aleksandra Vasiljeviča na nedavnom Forumu. Ministar Bradić tom prilikom nije rekao ništa, dok je ovog puta, na sreću, Ivo Vejvoda ipak reagovao. Odjeci iz Rusije, pre svega iz lista Izvestija, stigli su odmah, naglašavajući da su ruskog ambasadora vređali u Beogradu. No, nekako se zaboravilo da se Aleksandru Vasiljeviču na javnom performansu otela i jedna bitna rečenica, tj, da “u Srbiji postoje ljudi koji su spremni da prodaju privredna postrojenja bilo kome, samo ne Rusima, iako su svesni da će tako postrojenja propasti”. Ovo nema mnogo veze sa pričom o “Srbima u sali” i zabrinutošću za sunarodnike na severu Kosova. Ova rečenica izražava stav onog ko smatra da raspolaže sredstvima za proizvodnju u Srbiji, jer u to investira nešto dragoceno. Takođe, izražava i pretnju, i to bezbednosnu, jer u nastavku se može pročitati da ukoliko je neko spreman na takvo odricanje od ruske dragocene pomoći oko Kosova, razume se, onda mu taj Veliki Neko više ne garantuje ništa. Takođe, Aleksandar Vasiljevič je poručio i to da sve ima svoju cenu, ali da je ruska cena visoka. Najgore od svega što se iz ovog iskaza može pročitati je zapravo poruka da Srbija iako bude platila tu visoku cenu Rusiji, takođe neće dobiti ništa. Jedino će imati Ruse kao vlasnike sopstvenih postrojenja. Poruka glasi da zbog toga svi treba da budemo srećni. Podjednako srećni kao i kada pogledamo ruski patetični film o belom admiralu Kolčaku.

Šta kažu ostali bezbednjaci

Smisleno je da policija govori o bezbednosti. Malo manje smisla ima kada policija nastupa sa pozicije nekog ko ne može da kontroliše bezbednosnu situaciju te nalaže da svi ostanemo kod kuće, jer policija nema dovoljno pancira i kaciga. Najbesmislenije je kada policija sa predstavnicima jedne partije, u ovom slučaju Dveri – Pokret za život Srbije, organizuje konferenciju za štampu, iznosi stav o svojoj nesposobnosti da sačuva javni red i mir, prećutno se slažući sa zahtevom partnera na konferenciji, koji traži smenu predsednika države. Pošto je izneo podatke o nastupajućoj apokalipsi, predsednik policijskog sindikata Momčilo Vidojević je uputio pitanje vlastima “da li je normalno da takav visokorizični skup” (u vreme apokalipse) “obezbeđuju policajci koji imaju niži lični dohodak sa sve regresom i toplim obrokom od prosečne avgustovske zarade koja je iznosila nešto manje od 39.000 dinara”. Dakle, “Beograd u plamenu” bi se lako mogao sprečiti kada bi skočili regres i topli obrok. Ovako ostaje na milost i nemilost bezbednosnim rizicima. Ni Dveri zapravo ne zalaze mnogo dublje u strukturu bezbednosne situacije, osim što se deklarativno brinu da “ne padne krv tihe većine”. Ono do čega oni sada dolaze preko priče o zabrani Prajda je kriza na severu Kosova, odnosno nemogućnosti aktuelne vlasti da je reši na dverjanski porodičan način (tj. oružjem), iz čega proizlazi da hitno treba smeniti predsednika. Zato najava ovogodišnje Porodične šetnje glasi: “Za život bez poniženja, za smenu Borisa Tadića, za život Srbije”. Pretpostavljam da će ovo biti i predizborni slogan ove partije. Ujedno, to bi značilo da Prajd u javnom govoru Dveri više ne funkcioniše kao diskurzivni konstrukt neprijatelja već kao posrednik do artikulacije njihove politike. U pitanju je retorika prelaza, jer Prajd je za njih sada samo periferna manifestacija jedne nesposobne vlasti koju hitno treba menjati, a njihova nova retorika zaklonjena iza figura bezbednosti, sadrži pre svega političku ponudu javnosti koja glasi: “Mi imamo pravo rešenje za Kosovo!” Dakle, Prajd više ne ugrožava porodičan život, jer u retoričkom obrtu sada imamo novu situaciju izraženu dverjanskom floskulom: “Porodična žena neće manekena”. A šta ona hoće? Ona hoće Kosovo. Tj. vlast.

*

U tom smislu, “Prajd” postaje retorička zamena za širi spektar značenja (izuzimam ovog puta diskurzivne strategije ministara, malinara, profesora/ki ekonomije na stranicama Politike kao i ostalih parazita borbe za ljudska i manjinska prava): policijski regres i topli obrok za jedne, Kosovo i borbu za cenzus za druge, skretanje pažnje javnosti na nedavno izrečene presude za treće. Jedino Aleksandar Vasiljevič i navijači ostaju van bezbednosne kontrole, kao (retorički) incident koji svakog časa može eskalirati.

Peščanik.net, 28.09.2011.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)