Naša je tema sveto i svetost, tema koja se ne poziva na metafizički Sveto, nego na to da je u svom bivstvovanju sveto svako živo biće, najviše pak čovjek, koji nije samo živo nego i duhovno biće, biće duha.

Što znače sveto i svetost? Svetost u tradicionalnom (religioznom) kao i suvremenom mišljenju sadrži tri momenta: respekt spram onoga što je sveto, zabranu dodirivanja (posebno silom, nasilno) onoga što je sveto, te krivicu ukoliko tu zabranu ipak prekršimo. Svakako nije bitna zabrana kao takva, nego je bitno ono zbog čega zabrana postoji. Stoga nije nužno da zabrana ima pravnu prirodu, čak niti moralnu. Može postojati samo na ravni savjesti, odnosno na ravni najdubljeg etosa.

Tako pravno zagarantirana sloboda odlučivanja u pogledu rađanja djece nije, kako nas uvjeravaju neki teolozi, u suprotnosti sa kršćanskom vjerom. Naprotiv. Ona je u skladu s kršćanskim etosom i kršćani je mogu mirne savjesti prihvatiti. Zašto? Temelj kršćanskog etosa, koji izvire i iz grčke filozofije, jeste sloboda savjesti. Ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo ni Krista niti kršćanstva. To što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, pokušavaju danas neki teolozi spriječiti, čovjekovu savjest već unaprijed ograničiti. Pokušavajući čovjeku dakle unaprijed oduzeti slobodu savjesti (odlučivanja), postaju farizeji: etički princip pretvaraju u pravni zakon i time (biblijski rečeno) zakon postavljaju pred ljubav, a pravo nad etiku. To nije samo nekršćanska, nego prije svega antikršćanska gesta. Jer sloboda savjesti prethodi svemu. Samo iz nje proishodi čovjekova etička odgovornost. Sloboda savjesti je temelj čovjekovog duhovnog dostojanstva.

Čovjek se sreo sa svetim prije nego s božjim. Sveto je starije od judeo-helenističke civilizacije, dakle starije od kršćanstva i stoga na određen način i mlađe od njega. Sveto živi i nakon smrti Boga i stoga će preživjeti kršćanstvo, civilizaciju koja će u cjelokupnoj povijesti čovječanstva obuhvatiti nekih tri hiljade godina.

Kršćanstvo je sveto pretvorilo u predikat ili atribut Boga i na taj ga način podredilo božjem. Od božjeg ga je, preko razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg, iznova razlučila suvremena fenomenološka misao. Bog kao najviše bivstvujuće jeste bivstvujuće, a ne bivstvovanje samo. Tom je konstatacijom razgrađena metafizika kao onto-teo-logija i “oslobođeno” sveto kao sveto. Time se otvorio i prostor nove duhovne slobode, prostor novog etosa, nove etičnosti.

Nova etičnost se ne utemeljuje niti u Bogu niti u Čovjeku, nije ni teocentrična ni antropocentrična, nego se rađa iz bivstvovanja, bez kojega nema nijednog bivstvujućeg, bez kojega bivstvujućeg, ukoliko mu ne pustimo da bude, nema.

U čemu je bit nove etičnosti? Nova etičnost proishodi iz kršćanskog etosa, ali ne oslanja se više na Boga kao Personu. Iz tog kršćanskog antropomorfizma razvio se naime moderni ekstremni antropocentrizam, uključivši Marxovo i Nietzscheovo razumijevanje čovjeka kao Boga, kao novog čovjeka, odnosno nadčovjeka.

Uobičajeni prigovor protiv novoga etosa glasi: Gdje nema Boga, sve je dozvoljeno. No, kako je naglasio Jacques Lacan, tamo gdje nema Boga, ništa nije dozvoljeno. Jer nema nikoga tko bi kao Autoritet nešto zapovijedao ili nešto zabranjivao. Sada je čovjek slobodan, ali sa sviješću da u svijetu nema hijerarhije, da svemir nije piramida na čijem je vrhu najviše Bivstvujuće, religiozno rečeno, trostruko sakralno Bivstvujuće. I da je zato u svom bivstvovanju sveto svako, pa i najmanje bivstvujuće. Iz toga potom proistječe i nova odgovornost spram svega što jeste. Čovjek nije gospodar niti upravnik (u sjeni Boga Gospodara) bivstvujućih, nego čuvar bivstvujućeg u njegovom bivstvovanju, svih bivstvujućih, poglavito pak živih bića.

Nova etičnost svetosti dakle nije usmjerena protiv kršćanstva, jer je kršćanstvo sveto, unatoč tome što ga je zaogrnulo u božje, čuvalo i očuvalo kroz povijest. Protiv nove etičnosti je militantno kršćanstvo: ono svetost iznova veže isključivo za Boga, vjeru izjednačuje s teizmom i potom ponižava tzv. nevjernike. Naravno, nova etičnost nije ni ateistična. Kao takva, kao ateistična, pokazuje se možda samo teistima, kao što se ideolozima svaka misao pokazuje na ideološkoj, odnosno anti-ideološkoj ravni. Razumijevanje svetosti života stoga nije vezano niti za teizam niti za ateizam. U njemu mogu prebivati kako teisti tako i ateisti, pa i oni koji nisu ni jedno ni drugo. Odreći se treba samo svog ekskluzivizma, dopustiti drugoga i drukčijeg.

Tko ne respektira žive, ni mrtve neće respektirati, sektašiti će među njima. Marksistički komunizam izričito i naglašeno negira Boga. No u svom ateizmu ide i korak naprijed, skupa sa božjim odbacuje i sveto. Za propast komunizma navodili su se politički i ekonomski razlozi. Neuspješan je bio zbog eliminiranja demokratske i tržišne konkurencije, zbog nedostatka političke i ekonomske slobode. Sigurno. No u tome nije glavni uzrok propasti komunizma i svih totalitarnih režima. Glavni je razlog upravo u nepoštovanju svetog, u potpunom omalovažavanju svetosti života i posvećenosti mrtvih.

Razumijevanje posvećenosti mrtvih neodvojivo je od razumijevanja svetosti života. Ta mudrost, znana već nekoliko stoljeća prije kršćanstva, ugrađena je u temelj ne samo evropske, nego i svjetske civilizacije, civilizacije koja je identična sa kulturom duha. Bezobzirno manipuliranje životom i smrću, karakteristično za komunizam, prije ili kasnije moralo se obrnuti protiv njega samog. Tako je komunizam na kraju izmanipulirao sebe samog. Nije došlo do njegovog ukidanja, došlo je do njegove implozije.

Vlast koja ne respektira svetost života i posvećenost mrtvih u suprotnosti je s prirodnim pravom, s pravom bivstvovanja kao bivstvovanja (ontonomijom). Stoga ne može biti legitimna vlast, odnosno može se legitimirati samo nasiljem. Sjetimo se Sofoklove Antigone. Bez nje, premda je bila literarna figura, ne bi bilo Krista kao povijesne osobe, ne bi bilo kršćanstva, a bez kršćanstva moderne demokracije. Štaviše! Prema Matejevom evanđelju, Krist je rekao: Pusti neka mrtvi pokopaju svoje mrtve! Time je pao ispod Antigonine razine. Ta Kristova izreka, ta njegova zapovijest, kriva je za mnoge, pa i krvave radikalizme. Nije slučajno da tu zapovijest pri svojoj definiciji radikalne revolucije navodi uOsamnaestom brumairu i Karl Marx: “Revolucija 19. stoljeća mora pustiti mrtvima da pokopaju svoje mrtve, kako bi se dokopala svog vlastitog sadržaja”. Čini se da mnogi post-marksisti ostaju marksisti upravo preko svojeg zaklinjanja na tu biblijsku izjavu. Antigonina je misao drukčija: Samo živi mogu pokopati mrtve! Svjesni pri tome svetosti života, koji u svom bivstvovanju nije svet radi moći i impozantnosti, nego radi nemoći i smrtne ranjivosti, iz njih izviruće neponovljivosti i jedinstvenosti pojedinačnih živih bića. Bez pijetetnog odnosa spram smrti nema ni poštivanja živih. Ljudi kao ljudi nisu srodni prije svega po rođenju, nego u smrti, kao smrtnici, kao jedina živa bića koja znaju za smrt.

Budućnost je budućnost svetoga kao svetoga. Sveto kao sveto, istina svih religija, ne pravi razliku među ljudima. Sveto kao sveto “sveti”, ukoliko nije riječ o nihilističkoj apsolutizaciji, i kroz ateizam. Sjedinjuje sve nas koji se nadamo protiv nade, premda ne očekujemo eshatološko izbavljenje, a najmanje pak od personalnog Boga. To znači živjeti apsurd, daleko od toga da bismo živjeli apsurdno. Nismo domaćini bivstvujućeg, no doma smo u svijetu kao prostoru bivstvovanja. Na svijetu smo i od ovog smo svijeta, štaviše, to je naš svijet, no svijet nije naše vlasništvo. “Svijet nije nikada preda mnom” (Jean-Luc Nancy).

 
Peščanik.net, 05.01.2010.

Leave a Reply