
U barem dva navrata sam akademskoj javnosti i zainteresovanim laicima predočio jedno od mojih naučnih otkrića – da je jedna od većih strahota u despotiji kad despotu naspe da se šali, kad nas izruči svojoj šeretskoj prirodi, kad nas obaspe svojim jedinstvenim humorom – a sad bih dodao nešto što se događa doduše ređe, ali što takođe mora biti opisano kao jedno od lica samovlašća: vladalac može banuti kad god se njemu ćefne, nenajavljen i naravno nepozvan, na tvoj posao, može te prekinuti iako si u trećoj smeni, može te preseći u tvom poslu, ili ti može upropastiti pauzu koju ti zakon o radu i kolektivni ugovor daju, ovo nije sve, nezvani gost donosi hranu o kojoj sam misli (misli da zna) da je tvoj san, i celog tvog staleža: privoleće te da jedeš brzu hranu, da jedeš noću, iako si možda uveliko na stazi autofagije.
Poslednji upad tj. ispad bio je u garderobu ili u kantinicu „Gradske čistoće“, gde se vladar ukazao sa pljeskavicama u plastičnoj kesi; jeste svojevremeno u kasarni ispekao osamdeset palačinki, naravno da se ovakva počast od vrhovnog komandanta ne odbija, vojnici i mlađe starešine jeli su, svesni da ispisuju istoriju, bilo je to tad i nikad više, ali vizite čistačima prete da postanu tradicionalne, a se Gospodaru ne spava, jer ima Gospodar briga više nego svi podanici zajedno – u „Hiljadu i jednoj noći“ ima dosta priča u kojima kalif ne može da zaspi pa sa svojim omiljenim vezirom, kome možda duša spava, odluči da se inkognito, po mesečini, prošeta gradom – daj da usrećim nekoga ko mi je sušta suprotnost, daj da one koji su za vreme bivše vlasti dolazili za novu godinu građanima na vrata govoreći „mi smo vaši đubretari“ zapanjim mojim čovekoljubljem i tankoćutnošću, da, oni su budni noću, odneću čistačima ulica ono za šta im i ne treba escajg, jer i za parizer treba barem perorez, neću da im nosim barena jaja da ne podsetim dušmane na Moninu budalaštinu, kupiću im pljeskavice, njih voli i staro i mlado…
U prošlom stoleću si kad kupuješ pljeskavicu bivao pitan „sa lukom, ili bez?“, danas ti kao kupcu nude dvadesetak salata, preliva, ovde pak, pošto su pljeskavice bile iznenađenje, donosilac nije mogao pitati ponaosob svakog trudbenika „Gradske čistoće“ koji su čiji omiljeni dodaci, gosti imali da se prihvate onoga što im je bilo ponuđeno, ali su se, od silne radosti ukočili za stolom, pa niko da raspakuje i načne svoju porciju, hajde, ljudi, služite se, hrabrio ih je darodavac, ispoljio je političko-versku korektnost izrazivši nadu da nisu usred posta, srećom, nije u toku neki istaknutiji post, pa su se proleteri u sitne sate osolili, a pljeskavice su zalili ko „fantom“ ko „koka-kolom“, bezalkoholnog piva ne beše tamo gde je vladar blagopazario. – Pa kako bi tebi bilo, o svetli care, da ja banem u Predsedništvo, kobre me na primer puste, pošto su pregledale moje ponude, i kažem da sam ti doneo kinesku hranu, koju ja volim, i to da bude oko ponoći, kad se već spremaš na svoj tročasovni počinak, da sednem naspram tebe i da ti kažem: „Jedi, svetli care, ovo je od srca, kupovno jeste, ali ja ne bih nešto ovako ukusno nikad mogao da spremim, nadam se da ne postiš, da nemaš holesterol, da nisi na dijeti, da nemaš sleep apneu, mislim da je ovo košer za tvoju carsku dušu, da je halal za tvoju veru, i nadam se da te ovim mojim banućem nimalo ne zadržavam i da te ne ometam u tvojim carskim poslovima koji umeju da se protegnu duboko u praskorozorje i u sivo jutro!“
&
Na internetu beskrajnome video sam i komentar „niko da pohvali predsednika posle njegovog prvog TV duela“, zaista, l’uomo universale izdominirao je pošto ga je u Ćićevcu na dvoboj neravnopravni izazvao radnik koji je na poslu izgubio ruku, i koji kao nadoknadu prima 8.750 dinara mesečno, rekao je da slavna povišica od jedanaest posto njemu donosi manje od devetsto dinara, od čega trećina odmah ide RTS-u, u taj je mah došlo do nepredviđenog pomračenja Sunca, jer se Kralj Sunce nije nadao ovolikoj drskosti: ko ti je drugi ikad toliko povisio penziju, opa, predsednik poznaje ovog građanina koji je verovao da će sve to narod pozlatiti?! Ili se ipak ne poznaju?! Građanin striktno govori „vi“, razgnevljeni vladar mu u jednom dahu nabraja silne minule godine pitajući ga iznova ko mu je ikad toliko povećao penziju, čovek reče da je tada još radio: „Nisam tad bio u penziju…“ – što je Vučić jedva dočekao, dao je maha svojoj podrugljivosti oponašajući ton i gramatičku greščicu sagovornikovu: „Nisi bio u penziju…“
Trećina nas kojima je srpski jezik maternji još uvek govori kao što govori prerano penzionisani radnik, ja sam progovorio na tom jeziku: „Di si bio?“ – „Bio sam u dućan.“ – „Bio sam u Crepaju.“ – „Bio sam na vašar.“ Čovek je jezikom posve pismenim razgovetno rekao na šta se žali, ali je smesta izložen salvi uvreda, i povodom milostinje koju redovno dobija i povodom pominjanja sirotog RTS-a (koji vladar trenutno ne ljubi, a ustanici tek treba da mu možda poveruju), uglavnom smo u pomenutom TV duelu videli i Pantokratora koji drskom penzioneru ne bi nikad doneo pljeskavicu, ali smo videli i ogorčenog, pauperizovanog proletera koji (ja mislim) orah ne bi uzeo iz bele neradničke1 ruke.
Peščanik.net, 04.02.2025.
Muzički blog Ljubomira Živkova