Zaista, kuku lele ovde normalnom čoveku. Niti može da jede kako treba, niti može da se sahrani. Teško i živome, a i mrtvome. Kako se drukčije može objasniti tolika ponuda i potražnja vere i nade u zagrobni život. Cena hleba je narasla, a put ka “večnom konačištu” se smanjio.

Ako ne verujete pođite na Novo groblje, ono što je nekada davalo kakav-takav utisak dostojanstva i svetosti kako za mrtve, tako i za žive, a to je aleja, staza kojom povorka i tuga idu, skraćena je, smanjena otvaranjem ne novih radnih, već novih grobnih mesta. Ta staza postala je uska, drum, jer su i s leve i s desne strane dodata mesta baš po principu rešenja parkirališta u glavnome gradu. Smanji se trotoar, i ugradi parkiralište. Eto, tako se rešava beskonačni život, sve u borbi protiv Darvina. Uparkiravanjem. Dakle, ukoliko imate para možete se baš tu konačno parkirati, kao što ste mogli i da držite svoj nedodirljivi i često naoružani džip, vezan baš do kafića u kome pijete kafu.

Bilo mi je blisko pameti da danas razvijem ovu temu, koju demokratija naziva komunalnim problemom i obrazlaže mišljenjem stručnih službi, ekspertskih baš kao što “Monom” ili “Zarom” obrazlaže privilegije Evropske unije. A ne kravama koje onda daju “milka” čokoladu, ili recimo otvaranjem proizvodnje za “Ikeu”, umesto obaranjem drveća u prilog izdržavanja “Škorpiona”. Ali, ne da se, ne može se, jer čudima nikad kraja.

U prilog bedžu “Srbija je Kosovo” ustala je svakolika saborna i svetosavska Srbija na pesmu Bore Đorđevića “Pogledaj dom svoj anđele”. Ustao je i premijer Vojislav Koštunica. Bio bi beskrajno zanimljiv opis puta i geneze političke misli od koncerta Svetlane Ražnatović do inaugurisanja himne Bore Đorđevića.

Ali, moram da skratim. “Pogledaj dom svoj anđele”, pesma je iz sedamdesetih. Pa da pogledamo šta se sve od tada “dogodilo” u našem domu, anđele. Pogledajte po koju cenu je došlo do tako malog anđeoskog doma poput one staze na Novom groblju, kako je taj anđeoski dom osakaćen i skraćen. Pa skočite na noge otežale i zapevajte u čast kontinuiteta politike koja je do te uske staze dovela. U životu, i u smrti.

Tek mi je tu, kada svi poskakaše u sentimentalnom svetonazoru, da ga ne krstim drugim, težim imenima, bilo jasno šta nije u redu sa bedžom “Kosovo je Srbija”. Nije u redu to što slogan ne glasi “Srbija je Kosovo”. Jer bi tako bilo da se stvarno brani kolevka, nasleđe, uporište, geneza, mit. Za to se nema ni snage, ni stvarnog interesa, ni energije, pa ni tako pominjane ljubavi.

Ostaje da onako na mitinzima, u Beogradu, bude izražena jedna sklonost, naklonost, izloženo jedno opravdanje, jedna izvinjavajuća zabluda, jedno naricanje, jedno udvaranje, flertovanje bez ženidbe. Čudni su svi ti momci koji se ne usuđuju da stvarno stave mantiju, već su negde blizu, tako zatvoreni i uskobočeni, tako besplodno zadrti, a bez stvarne strasti, umeća i znanja, bez zanata i alata. Pa i vere.

Pa šta može da proistekne iz takvog skupa, do kletva geguckava, zajapurena, kletva Velimira Ilića na Borisa Tadića za smrt na drumovima, sa Veljinim rupčagama, nasutim asfaltom, pa utapkanim do sledeće kiše ili snega. Ako nema puta od Horgoša do Požege… More Marko, ne ori drumove.

Toliko je bilo govora o himni, toliko je bilo i jeste teško imenovati šta se to peva, e da bi se raskinulo sa ondašnjom “mračnom prošlošću”, ne nikako sa ovom bezimenom bližom “mračnom prošlošću”, da se raskine sa “Hej Sloveni”, toliko je trebalo da se panslavizam svede na svetosavlje i sabornost, da se onda u jednom ritualu, kakva je bila instalacija narodnjačke koalicije, zakonomerno s prirodom rituala, ispostavi himna Bore Đorđevića “Pogledaj dom svoj, anđele”. Tako je to, to je taj ritual, ta himna, taj mit, taj bedž “Kosovo je Srbija”.

A svi bi oni, da je četrdeset i osma otišli ravno u Bukurešt umesto na Zapad, samo što ni Bukurešt danas nije ono što je nekad bio.

Pa, pogledaj svoj dom, anđele, pre i posle sedamdesetih, devedesetih.

 
Danas, 02.04.2008.

Peščanik.net, 02.04.2008.