Zapravo, mislim da Europska Unija nije u krizi. No nema sumnje da su neke promjene u arhitekturi, ako ne i u Ustavu, nužne. Prije svega kada je riječ o sposobnosti da se reagira na kratkoročne izazove stabilnosti. Nedostaju, drugim riječima, instrumenti kratkoročne politike stabilizacije.

Zašto? Kada se pogleda duh Ustava Europske Unije, jasno je da je sve usmjereno k održavanju dugoročne stabilnosti, gospodarskog rasta i socijalne kohezije. Instrumenti na koje se Unija oslanja su slobodna tržišta, novčana unija i sporazum o stabilnosti i rastu, koji je usmjeren praktički na depolitizaciju fiskalne politike i na njezin doprinos dugoročnoj održivosti. Uz to, postoje transferi koji bi trebali osigurati koheziju unutar sve diferenciranije Unije.

Pretpostavka je da dugoročna stabilnost i rast sprečavaju kratkoročne krize. Prije svega zato što su ograničene mogućnosti negativnih utjecaja političkih čimbenika, a za sve ostalo može se pobrinuti Europska središnja banka ili nacionalne središnje banke, ondje gdje ih još ima. Problemi koje je izazivala devalvacija prije nego što je uveden euro sada nije moguća i to bi trebalo utjecati na održavanje konkurentnosti unutar Europske Unije i u odnosu na svjetsko gospodarstvo.

Pa, ako nema kriza tečaja, i ako nije moguća politika stjecanja konkurentske prednosti putem devalvacije, a pritom postoji okvir za dugoročnu održivost fiskalne bilance, nema ni kratkoročnih kriza, kako gospodarstva same Unije tako i nacionalnih gospodarstava. Potrebne su strukturne reforme i prilagodbe, poput onih koje je provela Njemačka u posljednjih desetak godina, što se i mora učiniti da bi se omogućio dugotrajni gospodarski rast. Uz to, manje razvijene zemlje dobivaju mogućnost da rastu brže od prosjeka i da se približe razvijenijim državama članicama.

To je duh gospodarskog ustroja EU. Na žalost, dugoročna stabilnost i institucija i politike koje je osiguravaju nije dovoljna da omogući kratkoročnu stabilnost. To, naizgled, ne mora biti problem kad je riječ o zemljama koje nisu članice novčane unije, a one druge mogu se osloniti na Međunarodni monetarni fond. Upravo zbog tog viđenja europske novčane i gospodarske unije problemi s kojima se suočava Grčka i, u manjoj mjeri, zemlje članice EU ili kandidati za članstvo koji imaju fiksne tečajeve ili valutne odbore, takvi se problemi tumače kao da je EU ili euro u krizi. Jer ti bi problemi trebali biti isključeni u samoj konstrukciji, a nisu.

Da bi se sagledao problem, može se razmotriti njemačka, a ne grčka konkurentnost. Točno je da zemlja koja nema svoj novac ne može devalvirati nominalno da bi stekla prednost u razmjeni s drugim zemljama, ali može realno. Mogu, naravno, i sve zemlje u eurozoni ili u EU poboljšati realno svoju konkurentnost prema trećim zemljama, ali ne mogu jedna prema drugoj. Tako konkurentnija gospodarstva imaju suficit u vanjskoj razmjeni, a ona manje konkurentna imaju deficit. Deficiti se akumuliraju kao vanjski dug, čije refinanciranje može postati problematično ako se promijene uvjeti kareditiranja iz ovog ili onog razloga. Primjerice, kao i u ovoj krizi, kreditori počnu tražiti više kamate. Zemlja članica EU može se naći u krizi tečaja, samo ne može devalvirati jer nema vlastiti novac. A opet, nije jednostavno obratiti se Međunarodnom monetarnom fondu jer nema svoju monetarnu politiku.

Na dulji rok, zemlja koja se nađe u takvoj situaciji mora korigirati svoj realni tečaj. No, kome se obratiti za podršku kratkoročnom programu stabilizacije? Na primjer, da bi se smanjili troškovi refinanciranja javnog duga? Europska središnja banka ne može monetarizirati kreditne obaveze zemalja članica, a izvora za proračunsku podršku nema. Uz to, čak i kada bi se sredstva našla, ne postoji mehanizam kojim se osigurava ispunjavanje uvjeta da bi se održala kratkoročna stabilnost i omogućila dugoročna održivost. Ovo što se sada naziva krizom EU zapravo je spoznaja da su krize tečaja moguće i unutar eurozone, a instrumenata za kratkoročnu stabilizacijsku politiku nema.

Trenutačno se raspravlja upravo o tome kako da se ispravi taj nedostatak.

Rasprava je na samom početku jer neki misle da su ovakve krize rijetke i pojedinačne (takoreći grčke), te da ne bi trebalo očekivati da će biti česte u budućnosti. Zbog toga je važno istaknuti kako problem konkurentnosti unutar eurozone ili unutar EU nije nešto što se može riješiti instrumentima dugoročne stabilnosti.

Po prirodi stvari, bit će potrebne kratkoročne prilagodbe.

Jedno od rješenja je da se poveća stupanj fiskalne međuovisnosti, što nije realistično, iako je zapravo u duhu ekonomske, novčane i političke integracije. Alternativno rješenje jest osnivanje fonda, možda pri Europskoj središnjoj banci, koji bi mogao intervenirati u krizama zemalja članica, a možda i nekih drugih zemalja.

U ovom trenutku ne zna se precizno kako bi takav fond ili neki sličan instrument za brze intervencije mogao izgledati. Stoga bi jedini doprinos trenutačne krize mogao biti uočavanje da je Europskoj Uniji potrebna stabilizacijska politika. Poslije će se vidjeti može li se o tome postići suglasnost.

 
Jutarnji list, 05.04.2010.

Peščanik.net, 08.04.2010.