Mnogi se žale, kaže Franz Kafka na početku svoje sentence O poređenjima (Von den Gleichnissen), da su riječi mudraca uvijek iznova samo poređenja: neupotrebljiva u svakodnevnom životu, a mi imamo samo taj jedini. Ako mudrac kaže da trebaš preći preko, na onu stranu, ne misli pritom da moraš preći na drugu stranu ulice, što bi svakako mogao učiniti ako bi uspjeh toga puta bio toga vrijedan, nego misli nekakvu bajoslovnu onostranost, nekakvu mitsku onostranost, nešto što ne poznajemo, nešto što ni on ne može precizno označiti i što nam dakle ne može biti ni od kakve pomoći. Sva ta poređenja, kaže Kafka u sentenci O poređenjima, žele zapravo reći da je neshvatljivo – neshvatljivo. To smo znali. No ono sa čim se naprosto svaki dan mučimo druge su stvari. Na to bi (rezoniranje) neko, Kafka ne kaže da bi to bio mudrac, rekao: ”Zašto se branite? Ako bismo slijedili poređenja, sami bismo postali poređenje i time oslobođeni svakidašnje muke”. Neko drugi bi pak rekao: ”Kladim se da je i to poređenje”. Prvi bi na to rekao: ”Dobio si opkladu”. Drugi bi rekao: ”No na žalost samo u poređenju”. Prvi bi na kraju rekao: ”Ne, u stvarnosti; u poređenju si izgubio”.
Ko je tada doista dobio opkladu? I kakav je odnos između poređenja i stvarnosti? Što znači izgubiti (opkladu) u poređenju?
Je li taj gubitak gori od gubitka stvarnosti? Je li možda onaj koji je dobio u stvarnosti na kraju izgubio više nego što je dobio? Što je u stvarnosti uopće dobio? Potvrdu onoga što je prije već znao: da su poređenja u svakidašnjem životu, odnosno u stvarnosti neupotrebljiva? I što bi onaj koji je dobio u stvarnosti dobio ako bi dobio u poređenju? Ako se dakle ne bi kladio tako kako se kladio, nego bi se kladio da izreka: ako slijedimo poređenja i sami postajemo poređenje i time oslobođeni svakidašnje muke, da dakle ta izreka nije poređenje? Nije li već sama opklada kao takva pogubna? Ukoliko još pogubnije nije slijeđenje poređenja i time postajanje poređenjima? Posebno ako uopće ne poznajemo sadržaj poređenja što ih slijedimo, odnosno iz njih o onome onostranome, o kojem nam poređenja pripovijedaju, uopće ništa ne doznajemo? Ne možemo doznati, jer je vjerojatno riječ samo o poredbenoj onostranosti? O metaforičnoj drugoj strani na drugoj strani?
Možda ne iznenađuje, no svakako je zanimljivo, da je upravo Aristotel bio taj koji je filozofu Platonu prvi prebacio da njegova teorija ideja nije drugo do – poetska metafora. Svijet ideja kao takav ne postoji, riječ je o čistom poređenju, o pripovijesti sastavljenoj samo od praznih riječi. Poetska metafora je prema tome izgubljena stvar. Prije svega suvišna. Prazno poređenje. Ako pak ima sadržaj, naime filozofski, onda uopće nije poređenje, nego u poeziju preodjevena filozofija. S gledišta same istine, u tom slučaju, u slučaju njezine poetske preodjevenosti, posrijedi je nepotrebna navlaka. U prvom slučaju, u slučaju osamostaljene poetske metafore, riječ je o nečemu što ne bismo mogli više nazvati nedužnom igrom. Nije više riječ samo o igranju poezijom, nego o zavođenju, drugim riječima, o širenju neistine. Isprva nenamjernom, zatim, nakon upozorenja, namjernom širenju. Nenamjerno širenje neistine nazivamo pogreška, namjerno laž. A laž i lažljivce nećemo prenositi. Treba ih kazniti. Ako ne drukčije, kazniti izgonom.
Premda se Aristotel suprotstavlja Platonu, na toj ga tački slijedi. Platon je u svojoj Politeji koja označava nacrt ustava najsavršenije, na Istini utemeljene političke zajednice, predvidio izgon pjesnika poput Homera ili Hesioda. I dakako uništenje, spaljivanje već zapisanih pjesama. Proglašavajući Platona tvorcem poetskih metafora, Aristotel želi reći da i Platon nije filozof, nego pjesnik, biće slično Homeru i Hesiodu. Da zapravo nije ljubitelj mudrosti, dakle ni Istine, nego širitelj – u najboljem slučaju – praznih poređenja. No osim toga da je bio filozof i da je na čelo svoje praktične filozofije postavio teoriju prave mjere, odnosno umjerenosti, Aristotel je bio i veliki pragmatik, zato prijatelje ideja, platoniste (u tom sklopu ne možemo govoriti o Platonovim učenicima, jer je jedan od njih i sam Aristotel bio), vjerojatno ne bi, ako bi imao tu mogućnost, nikada doista proganjao. Možemo samo nagađati kako je ocjenjivao Platonov pokušaj izvoza najbolje države i povratne udarce što ih je ovaj pritom doživljavao, primjerice progon ili izgon od strane isprva naklonjenog sicilijanskog, odnosno sirakuškog tiranina Dionisija. U svakom slučaju, Aristotel svojega učitelja Platona nije cijenio ni upola kao što je Platon cijenio svog učitelja Sokrata. Zapravo ga je podcjenjivao, jako podcjenjivao. Preciznije: podcjenjivao je moć ideja, podcjenjivao je ono što je pejorativno označio kao poetsku metaforu.
Poetska je metaforičnost dakle imala razotkriti priču o idejama kao puko poređenje. I na tome bi imalo ostati. No kad je tu priču preuzelo kršćanstvo, odnosno kad je ta priča zgrabila mase, tako da su, kafkijanski rečeno, sami ljudi postali poređenje, nenajavljeno je opkladu dobio Platon. U stvarnosti ili u poređenju?
U poređenju, jer u stvarnosti su opkladu dobili ljudi koji su postali poređenja. Oni koji su ne samo bili nosioci ideje, nego i, premda možda samo u slici mučenika, borci za Ideju. A Ideja u ruci nije ništa drugo do pendrek. Od pendreka onih koji (klerikalno) preobraćaju ljude do onih koji (nacionalno ili socijalno revolucionarno) mijenjaju svijet. Kafka se našao negdje posred njih.
Peščanik.net, 23.01.2012.
SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ
