Predugo smo gledali kako se prodaju bioskopi, trunu muzeji, propadaju biblioteke, kako se umetnost pretvara u robu, a kulturna dobra u privatni posed.
Pokret za okupaciju bioskopa

Aplauzi

Pre nedelju dana je grupa mladih aktivistkinja i aktivista okupirala devastirani bioskop „Zvezda“ sa namerom da ukaže na katastrofalno stanje u beogradskim bioskopima. Od tog trenutka je počeo da se razmotava film o nedavnoj prošlosti, deceniji u kojoj je uništeno gotovo sve što je preostalo nakon temeljne devastacije društva i države tokom devedesetih. Međutim, kako to biva kada grupa mladih i nezadovoljnih ljudi „uzme stvar u svoje ruke“, država reaguje na dva načina. Ili šalje policiju ili aplaudira. Ovoga puta čuju se aplauzi koji dolaze sa svih strana. Najpre su ih uputili glumci i reditelji, a potom se oglasio i Skupštinski Odbor za kulturu i informisanje, koji u poslednje vreme ima „pune ruke posla“. Pojavio se i gradski sekretar za kulturu Vladan Vukosavljević, koji je posetio okupirani bioskop. Sve u svemu, reklo bi se da je došlo do neočekivane sinergije između pobunjenika, društva i države. Iz takve situacije moglo bi da se izrodi samo nešto dobro, svakako opšte dobro, za šta se Pokret za okupaciju bioskopa izvorno zalaže, što je vrlo precizno izrazio u svom manifestu. Zaista, bilo je krajnje vreme da neko u kulturi, nakon decenijskog ćutanja svih postava resornog ministarstva, preduzme nešto radikalno kako bi se skrenula pažnja na to da ministarstvo ne funkcioniše, da ministri ne funkcionišu, te da stoga ni podređene institucije više ne obavljaju svoju bazičnu funkciju. Ova iznenadna okupacija pokazala je nekoliko stvari. Pre svega da i pored donošenja Zakona o kulturi, ne postoji kulturna politika, da i pored Agencije za privatizaciju, niko ne zna kako su privatizacije izvedene i šta znači poštovanje osnovnog ugovora. Takođe, ova okupacija pokazala je i to da se može pobuniti samo neko ko nije sudelovao u političkim i kulturnim procesima raspadanja tokom proteklih decenija. Zato se država na sebi svojstven način ovog puta pridružila pobuni. Tako je važna podrška stigla od poslanika SPS, režisera Srđana Dragojevića, koji je progovorio ispred skupštinskog Odbora za kulturu, navodeći nekoliko notornih podataka o katastrofalnoj privatizaciji „Beograd filma“.

Nema igre sa privatnom svojinom

Dragojevićevim aplauzima se pridružio i proslavljeni poslanik SNS Vladimir Đukanović, koji je široj javnosti poznat iz epizode „privatna ekskurzija u Donjecku“, kada je sa svojim kolegom Branislavom Blažićem otputovao u Ukrajinu da bi podržao separatističke ruske izbore. Sada je jasno da premijer Vučić nije ni kaznio niti isključio ovog poslanika iz svoje partije, već ga je ostavio da vrši svoju „misiju“. Ovoga puta, Đukanović je sa malo reči uspeo da kaže mnogo. Naime, komentarišući okupaciju „Zvezde“, a u skladu sa svojim ukrajinskim iskustvom, Đukanović je rekao da je saglasan sa okupacijom, ali da bi Agencija za privatizaciju „trebalo da preispita kakve su bile pravne obaveze sadašnjeg vlasnika bioskopa“, kao i to da „sa privatnom svojinom nema igre“. Odnosno, poslanik Đukanović je hteo da kaže kako je „privatna svojina u Srbiji svetinja“. Nešto slično je izgovorio i gradski sekretar za kulturu, kome je status privatne svojine takođe u rangu „svetinje“. Uzgred, vlasnik svetinje, koji je kratko vreme proveo u zatvoru nakon 2011. (branioci su mu bili advokati Vladimir Cvijan i Božo Prelević), visokim političkim krugovima blizak – Nikola Đivanović, oglasio se pozivajući se takođe na status svetinje i zapretio je pobunjenicima policijom. Zajednički imenitelj svih ovih izjava je opšta neobaveštenost i nerazumevanje ideje okupacije bioskopa, koju je nedavno izložio mladi reditelj Luka Bursać, istakavši sledeće: „Mi želimo da dokažemo da ustanova kao takva, da bioskop može da bude samoodrživ. Večeras to dokazujemo, a dokazivaćemo i narednih dana dokle god je to potrebno, dok se ne jave nadležni, oni koji su odgovorni i mogu da nam pomognu da ovaj prostor stvarno pripadne pre svega gradu, a onda i ljudima kojima je to potrebno“.

Kako se igralo sa društvenom imovinom

I dok programi u okupiranoj „Zvezdi“ traju iz dana u dan, na sve većoj hladnoći, činovnici Agencije za privatizaciju, kao i niži partijski službenici kopaju po sudskim arhivama, tražeći podatke o privatizaciji. Na problem ove privatizacije, u kojoj zapravo nema nepoznanica, ukazivali su mediji tokom svih godina od 2006. kada je privatizacija započela pa sve do potpunog kraha beogradskih bioskopa, s čim je povezana propast bioskopa „Balkan“. Naime, svi putevi vode do kontroverznog biznismena Nikole Đivanovića, koji je kao konsultant za ekonomiju došao iz Londona nakon 2000. godine kako bi savetovao tadašnjeg guvernera, potonjeg ministra finansija Mlađana Dinkića. Prema ugovoru od 27.2.2007, Đivanović je postao vlasnik „Beograd filma“ za iznos od 9 miliona eura, koji je trebalo da isplati u šest rata. U tom ugovoru su vrlo precizno pobrojane obaveze kupca, koje su predviđale da on „ne sme otuđiti akcije u roku od dve godine“, „da mora obezbediti kontinuitet poslovanja preduzeća“, „da neće prodavati osnovna sredstva subjekta kao i da ih neće stavljati pod hipoteku“. Takođe, tu je i zagarantovana zaštita radnika preduzeća „Beograd film“. U suprotonom, kaže se u ovom dokumentu, ugovor se smatra raskinutim. Ne treba ni napominjati da kupac Đivanović nije ispunio nijednu od navedenih klauzula, čak je sa Agencijom, dakle sa državom, potpisao Aneks ugovora o ustupanju Osnovnog ugovora prijemniku Light Blue Trading, firmi koja je registrovana na Bahamima, i čiji je zastupnik, očigledno i vlasnik sam Nikola Đivanović. Ovo je ugovor koji je sklopljen protivno Osnovnom ugovoru. Zanimljivo je da Agenciji, tj. državi ovde ništa nije bilo sumnjivo, pa je dobrovoljno legalizovala kriminalne radnje, u koje je i sama bila upetljana. Ostatak priče je već deo lokalno-kiparsko-bahamske povesti. Skor je oštećena država, oštećeni manjinski akcionari u milionskim iznosima eura, oštećeno društvo, propala kultura, ali uspešna evropska politika koja i dalje garantuje „neprikosnovenost privatne svojine“, koju su prethodno političke elite opljačkale od društva. Nikola Đivanović je u svemu ovome samo pion političkih elita koje su preko njega izvele ovu operaciju. Kada bi u ovoj državi bilo moguće pratiti tokove novca, sasvim bi se sigurno došlo i do Svetog Georgija koji je tobože ubio Aždahu pod pokroviteljstvom stranke bivšeg ministra finansija, sadašnjeg savetnika premijera Vučića za saradnju s Emiratima. Ali to nije jedini projekat. Većina novca je otišla u partijske kase. I tako se Divova volja vršila. Pitanje koje ostaje na kraju, a koje se postavljalo svih ovih dana, glasi: Čiji je bioskop „Zvezda“? Odgovor je: „Zvezda“ je naša! Pokret za okupaciju bioskopa prvi je pokazao inicijativu i ideju šta bi se moglo učiniti sa ovim ostrvom društvene imovine u moru kriminalno privatizovanih svetinja. No treba imati u vidu da je beogradski Occupy svojom akcijom udario u neuralgičnu tačku države. Moglo bi se dogoditi da nakon aplauza usledi režanje.

Peščanik.net, 28.11.2014.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)