Već prvi taktovi predizborne političke larme pokazuju da naše političke stranke nemaju šta novo da kažu iscrpljenoj publici – makar koliko majski izbori doista mogu ispasti istorijski. U suštini, “kosovski ćorsokak”, u koji je planirano ušla Srbija, suviše je uzak da bi se u njemu bilo ko mogao lako okrenuti i vratiti na svež vazduh. Mislim da će i oni koji smatraju da u njemu treba večno ostati uskoro shvatiti da ni njima u njemu nema života. Cela ta nesrećna koncepcija srušila je kredibilitet čitave politike superstrukture i na javnoj sceni gotovo da više nema političara koga su ljudi spremni da slušaju duže od nekoliko minuta, a nekmoli da ga prate bez daha.

U takvoj atmosferi stranke koje još pokazuju znake života već ističu da ne insistiraju da neki budući premijer bude iz njihovih redova (radikali) ili oprezno najavljuju da ne bi imale ništa protiv ni nekog vanstranačkog premijera ukoliko ima energije i stručnosti srazmerne teškim srpskim prilikama (predsednik Tadić, u ime demokrata). Iako je prerano bilo šta prognozirati, ipak se sa dosta razloga može pretpostaviti da će rezultat majskih izbora biti blizak “pata kartama” s evropske ili antievropske strane – što bi za velike stranke značilo mučno natezanje sa onim manjim političkim grupama koje u Srbiji po pravilu imaju vođe gigantskih apetita. I to navodi na zaključak da će formiranje neke nove vlade biti mučan, a verovatno i dug posao s neizvesnim ishodom. Možda i sa neuspešnim ishodom – pa bi tehnička vlada Srbije mogla, u karikaturi, izgurati i pun mandat od četiri godine. Šteta je što ova tehnička vlada nije nešto bolje kadrovski ekipirana – jer bi u tom slučaju “permanentna tehnička vlada” možda bila i najprirodnije rešenje za posvađanu Srbiju u narednim godinama – tim pre što unutar nje već caruje pluralni politički život i što ona već deluje po demokratskom načelu nadglasavanja.

Prošlogodšnja tehnička vlada bila je na vlasti oko šest meseci (od početka decembra 2006. do kraja maja 2007) i, zanimljivo, u tom razdoblju Srbija je imala izvanredno dobre ekonomske rezultate. Sticajem okolnosti, ta stara tehnička vlada nije mogla da poveća javnu potrošnju, jer prethodno nije bio izglasan novi budžet (te se trošilo po proporcijama starog), pa je guverner Radovan Jelašić mogao da smiri inflaciju, potpuno učvrsti vrednost dinara i da obaranjem referentne kamatne stope da podsticaj industrijskoj konjunkturi. Sve to je udvostručilo kotacije kapitala na Beogradskoj berzi, a te godine u Srbiju je ušlo i novih sedam milijardi dolara (pola od spoljnih direktnih investicija, pola iz novih spoljnih kredita). Samo zahvaljući “proleću tehničke vlade” Srbija je prošle godine ostvarila visoku stopu rasta bruto društvenog proizvoda od 7,5 odsto. Jer, kada je formirana politička vlada skupštinske većine – sve je u drugoj polovini godine krenulo nizbrdo.

Ove godine se od tehničke vlade ne mogu očekivati slični podvizi, ali je povoljno delovala već i sama činjenica da je od političke vlade postala tehnička vlada. Odustalo se od organizacije hroničnih demonstracija po zemlji, takozvani “akcioni plan” za borbu protiv epidemije priznavanja nezavisnosti Kosova nije baš svaki dan na špicu tekuće propagande, zaustavljeni su neki pogrešni investicioni poslovi i neke lude isplate, a guverner NBS ponovo nešto pokušava u borbi s inflacijom i očekivanom potpunom “evroizacijom” domaćeg prometa. Istina, bar kada su monetarne mere u pitanju, to sve mnogo košta. Na primer, samo usporavanje pada vrednosti dinara na koliko toliko podnošljivih minus četiri odsto od nove godine do danas, košta devizne rezerve oko 400 miliona evra – ali bi puštanje dinara da slobodno tone verovatno koštalo deset puta više.

Ako već mudrujemo o instituciji tehničke vlade, možda je bolje da nabrojimo neke karakteristike takozvane ekspertske vlade, jer dobre strane svake tehničke vlade potiču sa njenog izvora. Dakle, vlada eksperata se formira kada je država u krizi i kada su politički takmaci izjednačenih snaga. Njen zadatak po pravilu je ograničen na ekonomska pitanja, a njeno uporište su krugovi vlasnika kapitala. Obično se na vladu eksperata ide onda kada se hoće prikriti interesna koalicija političkih stranaka potpuno različitih ideologija. Za političke stranke važna je i hronična nestabilnost svake ekspertske vlade, jer, ako se prilike promene, ta vlada se najlakše može otpustiti.

Načelne karakteristike ekspertske vlade možda najviše odgovaraju Vojislavu Koštunici i Tomislavu Nikoliću, da posle izbora, ako zbirno na njima prevagnu, formiraju takvu zajedničku vladu od koje se ne bi povraćalo nekim aktivistima i biračima njihovih stranaka. No, ta institucija možda bi mogla da posluži kao paravan i demokratskom bloku, da formira neku proevropsku vladu i sa strankama koje na Starom kontinentu nemaju dobru prođu ili onima koje su suviše dugo opstajale koristeći strah od Evrope kao svoj najvažniji resurs. Jer, ako se stvar dobro unapred pripremi i podmaže, lakše je glasati za neke eksperte u novoj vladi, nego za direktne političke rivale ili za neiskrene neprijatelje.

 
Danas, 03.04.2008.

Peščanik.net, 03.04.2008.