Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Da bi se razumelo stanje u Vučićevoj Srbiji trebalo bi unapred prihvatiti šifrovani jezik samog premijera/predsednika i njegove administracije. Jednostavno razrešenje te šifre glasilo bi da „ono što govorim(o) ne znači to što kažem(o), već upravo nešto drugo, ako ne i sasvim suprotno od izrečenog“. Među „slobodnim medijima“, koji bespogovorno prate ovu diskurzivnu strategiju Aleksandra Vučića, bivajući često većim Vučićem od Vučića, svakako je tabloid Informer čije bi se vesti, naslovne strane, fotomontaže, insinuacije, laži, bombastične najave propasti, prevara, zavera i državnih udara mogle podvesti pod političku pornografiju. Dragan J. Vučićević, glavni urednik ovog lista i intimus premijera/predsednika, koristi svaku priliku da vučićevski shvaćenu slobodu medija promoviše kao sopstveno vrhunsko načelo. Odnosno, oni mogu koristiti laži i podmetanja, ali kada se javno kaže da se tu radi o gnusnoj manipulaciji, onda nastaje histerija ne samo kod Vučićevića i njegovih saradnika već i kod najviših funkcionera države, koji govor Informera očigledno shvataju kao sopstveni. Najnovija afera koju ovaj tabloid proizvodi je sukob sa američkim ambasadorom u Beogradu, Kajlom Skotom, koji je nakon predavanja na Unionu okarakterisao Informer onako kako bi to najpre trebalo da uradi ministar kulture Vladan Vukosavljević (a pre njega nadobudni Ivan Tasovac), koji kao resorni ministar zadužen za oblast medija ćuteći prelazi preko prljave propagande koju je Vlada plasirala preko Informera i srodnih glasila. Međutim, ministar kulture Vukosavljević delegira (kako to već uobičajeno čini) Miloševićevog ratnog izveštača, danas državnog sekretara za informisanje Ninu Brajovića da se obračunava sa Televizijom N1, koja je objavila vest da se na sednici Radne grupe nacionalnog konventa o Evropskoj uniji za poglavlje 10 u martu ove godine raspravljalo o Nacrtu zakona o javnom informisanju. Ministarstvo kulture insistira na tome da N1 demantuje vest da se tu radilo o Nacrtu zakona o javnom informisanju, jer je zaboga to bila samo jedna od verzija Nacrta. Ovakvo insistiranje na jezičkoj preciznosti, koje zastupa Vukosavljević, koji povremeno novinarima ume da kaže kako će „brzih dana“ završiti neki od najavljenih poslova u svom resoru, deo je strategije Vlade i Informera, koji time maskiraju suštinu stvari, odnosno činjenicu da je u medijima kao i u kulturi stanje katastrofalno. Zbog toga umesto nadležnih to mora da konstatuje američki ambasador Kajl Skot, koji otpočetka svog mandata sa Vučićem igra na ivici brijača.

Kada je novinarka pitala ambasadora Skota kako komentariše Informerovu priču o tome da „EU planira da stopira odnosno oteža pristupne pregovore Srbiji jer se pojedinim članicama ne dopada način na koji Vučić vodi Srbiju, i da mu posebno zameraju novinarske slobode“, on je odgovorio da to „nije jedina laž koju je on čitao u tom listu“. Onda je citirao Vučića, okarakterisavši „Informer kao ološ“. Koristeći premijerov/predsednikov vokabular, ambasador Skot je vratio bumerang samom Vučiću, zbog čega je Ivica Dačić morao da reaguje, izjavivši da je to „neprihvatljiv odnos prema novinarima. Niko nema prava da se tako odnosi prema medijima, a najmanje strane diplomate! To neće proći tek tako i Ministarstvo spoljnih poslova će svakako reagovati ovim povodom“. Tako je „sidro stabilnosti“, kako je ambasador Skot okarakterisao Srbiju u svom predavanju na Unionu, u veoma kratkom roku postalo nepouzdana kotva čiji lanac bi svakog časa mogao da se prekine i prepusti državni brod tabloidnoj pučini uzburkanoj vetrovima iz Nemanjine 11.

Ovaj primer pokazuje kako se brane medijske slobode koje je Vučićević u tesnoj sprezi sa Vladom Republike Srbije osvojio tokom proteklih godina. Ambasador Skot je odmah „osvanuo“ na naslovnoj strani Informera, moglo bi se reći na Vladinom „stubu srama“, koji se koristi svakodnevno u plemenskom razračunavanju sa brojnim neprijateljima koje Srbija umnožava enormnom brzinom. Dakle, Vučić, Dačić i Vukosavljević smatraju normalnim da na naslovnoj stranici njihovog centralnog glasila budu plasirane vesti sledećeg sadržaja (uz neizbežnu skarednu ikonografiju): „Rama šmrče kokain“, „Janković fašista“, „Soroš hoće rat u Srbiji“, „Erdogan sprema Ramu i Tačija za rat“, „Gotovina sprema Šiptare za rat“ kao i druge slične „vesti“. Uostalom, sam Nino Brajović je svojevremeno, tokom devedesetih, bio šampion u propagandnom ratu, gde se i kandidovao za budućeg državnog sekretara u Vučićevoj Vladi. Međutim, takvo vođenje medijske politike, kao i kulturne politike u celini, predstavlja stalni izvor destabilizacije u javnosti, koja je prinuđena da „procesuira“ laži dok se iza dezinformerske zavese obavljaju svi sumnjivi poslovi Vlade, bilo da je reč o pravosuđu, katastru, policiji, privredi, korupciji, tenderima ili netransparentnim poslovima Srbije koji se mogu naslutiti iza smrti našeg ambasadora u Libiji.

Simbioza Vučićeve Vlade i tabloida, posebno Informera, postala je podrazumevana. Tako i oglašavanje prvog potpredsednika Vlade i ministra inostranih poslova Ivice Dačića u odbranu Informera deluje kao deo uobičajenog rada ministra, zabrinutog za stanje u medijima. A zapravo je reč o neuralgičnoj tački Vučićevog režima zasnovanog na lažima i propagandi koja se godinama vodi protiv svih koji ukazuju na to, bilo da se radi o opoziciji, Evropskoj komisiji, komesaru za proširenje, ambasadoru SAD u Srbiji ili nezavisnim medijima kojih je sve manje. U takvom ambijentu, glavni urednik Informera ima važnu ulogu, koja nadilazi Ninu Brajovića i Vladana Vukosavljevića. Oni su zapravo samo šminka Vučićevog propagandnog aparata čiji je glavni eksponent pomenuti urednik. Vladini mediji u Srbiji posluju s onu stranu svakog Zakona o javnom informisanju ili nekog njegovog nacrta. Verbalno nasilje u javnosti, obmane i medijske harange uobičajena su praksa koja se sprovodi pod apsolutnom zaštitom i koordinacijom Vlade. Zato je ministar Dačić kvalifikaciju ambasadora Skota i shvatio lično. Baš onako kako se on i premijer/predsednik preko svog glasila obračunavaju sa svojim kritičarima i neistomišljenicima.

Peščanik.net, 19.05.2017.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)