Upravo je izašao, posle dugogodišnje pauze, novi roman Filipa Pulmana. Dobar deo njegovih romana preveden je na srpskohrvatski i dobro je poznat čitalačkoj publici sastavljenoj od kultivisanih roditelja i pametne odraslije dece. Pulmanova mašta i uvođenje u velika pitanja filosofije, ateizma, kulturnog hrišćanstva i liberalnog mišljenja svakako su od najvišeg značaja za svakoga ko nalazi uživanje u znanju, i obrnuto. Dodala bih još – za razliku od Harija Potera – ali to je uistinu za mlađi uzrast sa manjim zahtevima.

Ponovno pojavljivanje obeleženo je mnogim intervjuima. Slušala sam jedan na CNN, gde ga je novinarka upitala kakav je njegov stav prema klasicima engleske dečije književnosti iz prve polovine prošlog veka, pre svega o A.A. Milnu, tvorcu Vini Pua, i Kenetu Grejemu, autoru Vetra u vrbaku. U svoj odgovor, koji je kritika nostalgije za detinjstvom i želje da se tamo vrati, Pulman je uključio i Berijevog Petra Pana. Iza pitanja je veliki uspeh filma Zbogom, Kristofer Robine, koji se pojavio krajem septembra u engleskim bioskopima, i čija je tema život A.A. Milna. Pulman kaže da njegovi junaci žele da se što pre oslobode od roditelja i da započnu pun život. Malo me je preseklo, jer se celog života vraćam Vini Puu i Krtici, Pacovu, Jazavcu i Žapcu, ali to nije povratak u detinjstvo, već u primarne tekstove. No ima jedan drugi, ozbiljniji problem sa Pulmanovim britanskim horizontima: klasična dečija književnost, posebno anglosaksonska, bila je bez cenzure prevođena i izuzetno voljena i u sovjetskom bloku i u Jugoslaviji. Postojali su sovjetski crtići o Vini Puu, pa i igrana TV serija Hobit. Posle serije filmova po Tolkinovim romanima (na svakom sam oko polovine zaspala), gledanje sovjetskog Hobita bilo je malo otkrovenje, a Diznijev Vini Pu je naprosto uvreda. Naravno da je i Pulman u današnje doba izuzetno popularan istočno od brexita, čega je verovatno svestan već zbog stanja na računu. Zapravo, morao bi biti svestan, jer bi to moglo proširiti i reflektivnost njegovih romana, i podsetilo bi ga da su klasici, takvi kakvi su bili, možda nostalgični, svakako veoma građanski, nežni i zamišljeni panteisti, morali, po stereotipskim zamislima, biti zadnja stvar koju su komunisti hteli za svoju decu. Ali ipak su ih puštali.

Državni socijalizam je, pored sopstvene produkcije, često teško podnošljive – naročito ako je ideološki bila jača a literarno slabija – propuštao neočekivano odudarajuća književna dela, ako im je pripisana ideološka vrednost. Tako je, recimo, roman Etel Lilian Vojnič Obad (1897) doživeo hiljade izdanja u SSSR i drugim zemljama bloka, i u Kini, i prodao se u više miliona primeraka; na Zapadu Etel nije bila mnogo primećena. Odgojena u matematičko-feminističkoj porodici, simpatizantkinja mnogih revolucionarnih i oslobodilačkih pokreta 19. i 20. veka, bila je udata za Poljaka koji je svetu razotkrio jedan od najmisterioznijih rukopisa svih vremena, napisan u nepoznatoj skripciji i pun nerazrešivih simbola, iz ranog 15. veka i iz Italije. Obad je preveden i u jugoslovenske jezike početkom pedesetih godina prošlog veka, i vredi ga pročitati, jer je ubedljiva analiza revolucionarnog karaktera i njegove sudbine, bez romantičnog zastranjivanja. Valter Skot, Aleksandar Dima ili Rafael Sabatini isto tako nisu bili žrtve cenzure – pominjem samo uzgred nekoliko takvih kod kojih nije bilo ni traga kritike preživelih društvenih sistema kao što su feudalizam, monarhija ili kapitalizam. Razlog za popularnost zapadne dečije i omladinske književnosti izvesno je u sistemskom poštovanju pismenosti i svakog načina da se do nje dođe. Sem ovog bazičnog razloga, neki su morali videti moralni značaj ovakvih dela, položaj prijateljstva i solidarnosti u njima, borbenu spremnost i visoke ideale junaka. Uz to, popularnost ovakvih dela gajila je stanje dnevne oniričnosti, neophodno za preživljavanje u sovjetskoj i blokovskoj svakodnevici, podgrevala je spremnost na žrtvovanje. Sve to je, naravno, hodanje po ivici u kontrolisanom društvu, ali je korist smatrana važnijom od rizika utvrđivanja jakih i samosvesnih ličnosti. I tu dolazimo do drugog pitanja – kako se klasična dela engleske književnosti za decu, sa sve nonsens humorom, uklapaju u to? Nikako, naravno. Ali neko je u sistemu verovao da deci treba omogućiti manje opterećeno i srećnije detinjstvo sa najkvalitetnijom književnošću za njih, i zaista je teško naći drugo objašnjenje. Uzgred, strip je smatran tipičnim kapitalističkim proizvodom, i nije mogao ući u prostor dozvoljenog. Tu je drugačiji razvoj stvari u Jugoslaviji zapravo dokaz o sličnoj brizi za dečiju sreću: isti oni koji su u predratnom Politikinom zabavniku nadevali prepoznatljiva imena u Diznijevom stripu o Mikiju Mausu i smešnoj dinastiji u izmišljenoj maloj zemlji, ciljajući na lokalnu dinastiju, posle 1952. su, uz licencu dobijenu od Diznija, u novom Politikinom zabavniku štedeli decu od ideologije sve do kasnih šezdesetih godina. Samo pogledajte list za decu iz prve decenije, pa će vam i bez brojanja biti jasno da su gusari do nogu potukli partizane. O engleskoj dečijoj književnosti da i ne govorimo – celo izdavačko preduzeće, Dečija knjiga, brinulo je da jugoslovenska deca dobiju što više najboljeg iz celog sveta. U doba genijalnih Bajfordovih, još neku deceniju docnije, bilo je u TV emisijama za decu i partizanskog roka i Nele Eržišnik, koja je decu učila padežima pomoću imenice „Tito“…

Da je kult Vini Pua bio izuzetno važan u socijalističkom svetu, uverila sam se pre nekoliko godina tokom celonoćne diskusije u Budimpešti, kada su tri Mađara (atomski fizičar, mikrobiolog i pesnik) skoro uspeli da ubede mene, bivšeg Istočnog Nemca (papirologa) i Turkinju (fizičarku) da je mađarski prevod Vini Pua najbolji od svih. U to ime su pozvali, i ona se odazvala i došla, prijateljicu koja kao svoje nosi ime Kengine kćerke Ru (mađarski prevod). To je nas sumnjivce dokrajčilo.

U proizvodnju sreće, posebno za odraslu radničku klasu, izvesno spadaju usvojeni zapadnoevropski Vinetu (filmovi su većinom snimani u Jugoslaviji) i njegov istočnonemački pandan: oba projekta do detalja odgovaraju filosofiji utopije i sreće Ernsta Bloha. Ali to, kao i jugoslovenska pornografija, druga je priča, vredna istraživanja. U svakome slučaju, britanska kolonijalna nadutost čita se i u tome što nije posebno istraživana ova po brojevima i uticaju veličanstvena recepcija.

Peščanik.net, 15.11.2017.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)