Za početak se mozak odstranjuje kroz nosnice uz pomoć metalnih kuka. Ono što se kukama ne može dosegnuti uklanja se pomoću lijekova i prirodnih kiselina. Moguće je također užarenim metalnim šipkama zaostale dijelove mozga otopiti i dovesti u tekuće stanje, pa onda iscijediti kroz nosnu šupljinu. Nakon toga utroba se otvara po strani grubim nožem i odstranjuje kompletan sadržaj abdomena – crijeva, želudac, jetra, pluća, bubrezi, gušterača… Čitava šupljina potom se detaljno čisti i ispire, najprije palminim vinom, a zatim ulijevanjem posebnih tekućina spravljenih od usitnjenih začina. Abdomen se poslije toga ispunjava čistom usitnjenom mirtom, suhom kajsijom i drugim aromatskim biljkama i materijama, s izuzetkom tamjana, te se ponovo zašiva. Na taj način pripremljeno tijelo polaže se u sol i ostavlja da odleži najduže 70 dana. Kada prođe to razdoblje (od presudne je važnosti da ono ne traje duže od 70 dana!) tijelo se pere i umotava u fine lanene povoje, u više slojeva, koji se lijepe gumom.

U gornjem pasusu opisan je postupak izabiranja predsjednika Hrvatske gospodarske komore.

Početkom ovoga tjedna u Hrvatskoj gospodarskoj komori obavljeno je dakle svečano mumificiranje Nadana Vidoševića, koji je peti put zaredom izabran za čelnika te institucije, s tim da svaki mandat traje četiri godine. Ovom prilikom Vidošević je po prvi put imao i protukandidate, malu ali hrabru skupinu golobradih anonimaca, provokatora i vlasnika propalih poduzeća s jednim do dvoje zaposlenih, za koje su nazočni u dvorani, sve do samog čina glasanja, vjerovali da se vrzmaju okolo u svojstvu konobara i hostesa. Od 61 člana skupštine Komore – inače uglavnom i zaposlenih u HGK – njih 55 dali su svoj glas Vidoševiću. Po izbornome trijumfu, predsjednik se uzvanicima obratio iz uspravljenog sarkofaga i, šišteći kroz uljem natopljene lanene zavoje, zahvalio na ukazanom povjerenju.

Sada je već sigurno da obred postaje važan dio hrvatske nacionalne tradicije, gdje oživljavanje i štovanje kultova nije nepoznata pojava. Svake predolimpijske godine, točno 4. rujna, sarkofag s balzamiranim tijelom predsjednika Hrvatske gospodarske komore iznosi se iz ureda i ritualno otvara, ushićeni pripadnici sekte klanjaju se i ispod glasa ponavljaju molitve, zapale mirisne svijeće, uhvate se za ruke i zaljuljaju u mističnome transu, zakunu se na vječnu vjernost vođi, slobodnome tržištu i krupnom kapitalu, zakolju nekoliko djevica u njihovu čast, a onda Uzvišenoga podare s novim četverogodišnjim mandatom.

Koncem ovoga ili početkom sljedećeg stoljeća uspješni će poslovni čovjek iz inozemstva, željan investicija i ekspanzije na novim tržištima, navratiti u Hrvatsku gospodarsku komoru kako bi se raspitao o mogućnostima da u ovoj lijepoj zemlji oplodi svoj kapital, a usput i otvori poneko radno mjesto, pa će ga tajnica u pripijenoj suknji veličine pedlja spremno odvesti do šefove kancelarije, otvoriti mahagonijska vrata i teatralno pokazati rukom prema nepomičnom biću obloženom zavojima: „Izvolite naprijed, to je naš predsjednik!“

„Ta mumija?!“ začudit će se potencijalni investitor. „Da, gospodin Vidošević“, ponosno će zacvrkutati tajnica, „balzamirali smo ga po najfinijoj demokratskoj proceduri“. Uslijedit će nešto iscrpnije objašnjenje uz spominjanje metalnih kuka, mozga i usitnjene mirte, kao i ljubazan poziv gostu da na miru razgleda finalni proizvod. „Pa dobro, je li taj vaš predsjednik Komore živ ili mrtav?“ pitat će posjetitelj, i dalje obuzet nevjericom. „Gospodine!“ ljutnut će se tajnica: „Zar išta bolje od mumije simbolizira vjeru u vječni život?“

„A što vam je tamo, u onim amforama?“ postat će sve znatiželjniji biznismen. „Tamo, prema drevnom običaju, čuvamo crijeva i iznutrice gospodina predsjednika, u prirodnoj otopini vrlo sličnoj formalinu. Želite li možda pogledati?“ „Ne! Bože sačuvaj!“ „Šalim se, naravno, zabranjeno je to otvarati. Znate, mi vjerujemo da će se zaštitom tijela i vitalnih organa od raspadanja sačuvati i duša gospodina predsjednika, a time i stoljetni duh Hrvatske gospodarske komore.“ „A mozak? Zar mozak već nije sjeban onim kukama?“ „Mozak, kao i stari Egipćani, odakle su Hrvati vjerojatno porijeklom, ne smatramo vitalnim organom.“

Posjetitelj će se malo vrpoljiti, jer će ga sada mučiti i dilema u kojem smjeru da orijentira višak kapitala, zbog toga je naposljetku i došao u ovu lijepu zemlju, a onda će se ipak odvažiti na pitanje: „Oprostite, a kako bih ja s predsjednikom Komore u takvom stanju uopće mogao razgovarati?“ Domaćica, očito navikla na slične upite, uzvratit će susretljivo: „Vidite, kad god je gospodin predsjednik nešto govorio, a znao je pričati zaista mnogo, bilo je to dozlaboga isprazno i neizrecivo glupo. Želite li zaista voditi takav dijalog?“ „Ne želim.“ „Eto, znači da ovakav sastanak možete smatrati uspješnim…“

Za kraj će ostati rutinsko upozorenje da se s gospodinom predsjednikom nije preporučljivo rukovati, jer bi mu se šaka mogla pretvoriti u prah. Osim toga, u Hrvatskoj nije običaj dodirivati s mukom sačuvane relikvije, osobito ako se vjeruje da ove imaju posebnu moć. „Moć iscjeljenja?“ pitat će stranac. „Moć odlučivanja“, namignut će vragolasto tajnica.

Na samom izlazu, osupnut magijom lokanih običaja, investitor će pokušati razriješiti još jednu dvojbu: „Jeste li ikada razmišljali o tome da predsjednika Komore, umjesto mumificiranjem, postavljate nekom drugom metodom?“ „Bilo je razmišljanja u tom pravcu“, poučit će ga sugovornica, „ali u tom slučaju bi se moglo dogoditi da predsjednik Komore postane netko tko nije gospodin Vidošević.“ „Što bi u tome bilo loše?“ „Ne bi bilo ništa loše, dapače, no postoji mogućnost da takav kandidat ne bi udovoljavao zahtjevnim kriterijima.“ „A koji su to kriteriji?“ „Da predsjednik Komore bude gospodin Vidošević.“

Inozemni ulagač srdačno će se pozdraviti i zahvaliti na ljubaznosti, uz napomenu da će, nakon uspješnoga sastanka s mumijom, sada još razgledati piramidu s vanjske strane. Dakako da će ga tajnica rado ispratiti, poslužit će mu kao zamjenski turistički vodič, i ona voli povremeno uživati u monumentalnosti i patini graditeljskih pothvata s početka hrvatske moderne. „Iako, ovo nije najreprezentativnije zdanje“, kazat će, „svakoga dana po završetku radnoga vremena gospodina predsjednika iznosimo odavde u sarkofagu i premještamo na neku od većih, ljepših i uređenijih lokacija“.

„Što? Ima još piramida?“ čudit će se gost. „Naravno“, smješkat će se uposlenica HGK, „gospodin Vidošević je još u doba svoja prva četiri mandata vlastitim sredstvima podigao više objekata slične namjene, isključivo za osobne potrebe“. A kada uoči da se potencijalnom investitoru od iznenađenja blago spustila vilica, strpljivo će ih navoditi: trokatna vila s imanjem na zagrebačkom Prekrižju, luksuzna vila u Dubrovniku, dvije vile kod Omiša, višesobni stan u centru Zagreba, kompleks kuća s privatnim jezerom i imanjem u Gorskom kotaru, imanje kod Pisarovine, imanje u Istri, imanje na Kupresu… „A prema prastarim običajima iz ovih krajeva, da bi mumija mogla zadovoljiti svoje kulturne i duhovne potrebe, u svim je tim prostorima raspoređena milijunski vrijedna kolekcija umjetničkih slika i skulptura.“

„Oho“, živnut će posjetitelj, „gospodin Vidošević se dakle bavio ozbiljnim biznisom. Bio je vlasnik neke korporacije? Neke multinacionalne kompanije? Posjedovao je naftne izvore?“ „Naprotiv“, smirit će ga tajnica, „sve je to gospodin Vidošević uspio sagraditi vlastitim novcem, radeći za državnu plaću“. „Za državnu plaću? Ali to je nemoguće!“ frapirat će se biznismen. „O tome se i radi“, potvrdit će sugovornica, „a najimpresivnije je to da gospodin Vidošević nije proveo ni dana u zatvoru, što znači da je sve pothvate izveo zakonitim putem“.

„Ne, ne, ne“, vrtjet će glavom sada već dobrano rastrojeni stranac, „u takvo što zbilja ne mogu povjerovati!“ Domaćica će dobrohotno širiti ruke: „A što ste vi mislili? Da smo mi u Hrvatskoj tolike pizde da balzamiramo na funkciji nekoga tko nije u stanju činiti čuda?“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 11.09.2011.

Peščanik.net, 11.09.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.