Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Od 6. oktobra 2000, kada se Milošević na YU-info kanalu oprostio od političke karijere i prepustio vlast Vojislavu Koštunici, prošlo je taman onoliko godina koliko je potrebno da tada jednogodišnje dete odraste, završi studije i predstavi se na proslavi 33. godišnjice Socijalističke partije Srbije (SPS) kao novi član Glavnog odbora – Marko Milošević Junior. Predsednik te partije Ivica Dačić, napomenuo je tom prilikom da Marko Junior više nije mali, da je završio Pravni fakultet i da je sada jedan od članova političke porodice, a ne samo one koja je pre dve godine promovisana u TV seriji. Naravno, ovakav gest izazvao je burne reakcije na društvenim mrežama, jer u Srbiji teče drugačije vreme od onog koje je teklo za mladog Miloševića.

Samo mesec dana ranije, u junu ove godine, u Moskvi je otkriven spomenik Slobodanu Miloševiću uz prisustvo njegovog sina Marka Seniora, koji je tom prilikom rekao „da smo bitku nažalost izgubili, ali rat, nadam se, nismo“. Pored njega je stajao vođa bajkerskog kluba „Noćni vukovi“ – Aleksandar Zaldastanov Hirurg, koji je bio neka vrsta moderatora na uličnom otkrivanju spomenika. Čitava ceremonija je podsećala na ad hoc političku postavku, zajedno sa držanjem srpske zastave iza Miloševića, kog je Hirurg pozvao da kaže nekoliko reči. Nije bilo nikakve državne ceremonije, niti govora ruskih političara (iako je Zaldastanov blizak Putinu). Iza svega toga stoji kokošarska politika SPS-a, odnosno poslanik ove partije Igor Braunović, kontroverzni biznismen i vojvoda, višegodišnji direktor Srbijašuma i osnivač Udruženja ljubitelja prirode „Naša Drina“, koje se zalaže za specifičan vid ekologije: „Da budemo čisti duhom, čistog obraza, čiste vere i čiste ljubavi prema svojim bližnjima i državi.“ Upravo takav zahtev za čistotom doveo je Braunovića u mutne poslove sa ocem Nebojše Stefanovića, a njegovo udruženje do realizacije projekta Miloševićevog spomenika u Moskvi. Naime, „Naša Drina“ je koordinirala izradu spomenika u Subotici, kao i njegov transport do aerodroma u Beogradu. Potom, od aerodroma Šeremetjevo o spomeniku se brine lično Hirurg, koji realizuje drugi deo Braunovićevog plana (odnosno samog SPS-a) – privremeno postavljanje Miloševićevog spomenika u Moskvi, sa jasnom idejom njegovog premeštanja u Beograd kada se za to budu stvorili uslovi.

Iako je na pitanje ko je naručio takav spomenik, Braunović naveo ruskog političkog činovnika, zaposlenika u Ministartsvu energetike – Sergeja Abiševa, inače zaljubljenika u fudbal i automobilske trke – ova informacija nikada nije potvrđena. Nije jasna ni veza između Abiševa i Marka Miloševića Seniora, osim preko automobila. Netačno je i mesto postavljanja Miloševićevog spomenika, koje je Braunović naveo – trg preko puta Ambasade SAD u Moskvi. Na kraju je završio kod Hirurga, ispred Bajkerskog centra. Po svemu sudeći, ceo projekat je plaćen novcem građana Srbije, koji je preko Poslaničke grupe prijateljstva sa Rusijom, čiji je predsednik Braunović, usmeren na „unapređenje odnosa i saradnje naše države sa Ruskom Federacijom“. Naposletku, spomenik Miloševiću je postavljen privremeno ispred Bajk centra „Sexton“, koji po konceptu i ikonografiji umnogome podseća na kamiondžijsko svratište iz Rodrigezovog horor-akcionog filma Od sumraka do svitanja. Radno vreme kluba je takođe od 18h do 6h ujutro, pa ko preživi. Svakako je Hirurg dobio solidan honorar za Braunovićev projekat, u šta je ukalkulisan i privremeni zakup prostora za laku postavku spomenika ispred bajkerskih krntija. Odatle je emitovana slika velelepnog otkrivanja spomenika bivšem predsedniku Srbije. GO SPS je svakako bio ponosan kada je ta vest stigla u Beograd.

Autor spomenika je skulptor Dragan Radenović, nekadašnji bezbednjak koji se do devedesetih godina prekvalifikovao u vajare. Kasnije je postao ruski akademik, specijalizovan za izradu spomenika političara (Vitalij Čurkin, zbog veta na britansku Rezoluciju o Srebrenici). Blizak je Udruženju „Sloboda“, nevladinoj organizaciji SPS-a za promociju lika i dela Slobodana Miloševića, koja se uz podršku političke porodice (Šešelj, Vulin) odavno zalaže za podizanje spomenika Miloševiću u Srbiji. Radenović je ovaj posao predstavio kao „zahtev iz Moskve“, objasnivši da se opredelio za repliku Munkovog Krika, koji u njegovoj izvedbi zapravo mnogo više liči na holivudski horor Vrisak – skulptura izgleda kao da Milošević svima pokazuje svoje pravo lice iz devedesetih godina.

Marko Milošević Junior, dakle, u svojoj 23. godini dospeva u takvu partiju. On je ponosan na sve što je njegov deda uradio. Za njega je bio heroj, a on je sada spreman da doprinese SPS-u i Srbiji u sferi međunarodnog i javnog prava, što je njegovo naročito polje interesovanja. Isto tako, Marko Junior je prošao kroz obrazovni sistem Srbije koja nikada nije napravila diskontinuitet sa nasleđem porodice Milošević, tako da nema razloga za brigu. Jedini čovek koji je tu nešto pokušavao nakon 5. oktobra je ubijen iz snajpera, a onda su se samo nizale vlade kontinuiteta, odnosno dubokog zagrljaja sa deduškinom strankom. Čini se da tu ne bi trebalo ulagati ni poseban napor, jer je sistem tako definisan da se samo treba zvati tako kako se Marko Junior zove, pa da već sva vrata budu otvorena. Čelnicima partije imponuje prisustvo mladog Miloševića, a njihovo biračko telo može da razvuče lice u osmeh i pripremi olovke za prvo buduće glasanje. Kontinuitet je ključna reč s kojom je nastupio mladi Milošević prilikom predstavljanja na svečanoj sednici GO SPS. I da nije to rekao, podrazumevalo bi se da je on tu kao simbol miloševićevskog trajanja.

Ipak, javnost ništa ne zna o političkim idejama mladog Miloševića, osim da je odrastao pod jakim uticajem porodične tradicije. Možda jednog dana sve iznenadi nekom prevratničkom idejom o diskontinuitetu, koja bi od njega napravila političara nove generacije. Po svemu sudeći, porodična sklonost ka političkom hororu, uz koji je stasao, bilo da su u pitanju silni nastavci serijala Vrisak sa deduškom u glavnoj ulozi, ili niskobudžetni horor Požarevački masakr motornom testerom sa tatuškom, mogla bi Marka Juniora navesti na put kojim se češće ide.

Peščanik.net, 20.07.2023.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)