Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Korupcija ubija. Ona je u Beogradu dosegla toliki nivo da se njene tragične posledice mogu uočiti u svakodnevnom životu čak i ako čovek živi izvan mreže koju čine koruptivni tokovi i radnje koje proizlaze iz nje. Zapravo, gotovo je nemoguće izbeći njeno smrtonosno radioaktivno zračenje. Ona utiče na zapošljavanje, izdavanje sertifikata, dozvola, diploma, najrazličitijih dokumenata. Ona je u temelju investitorskog urbanizma. Bez nje je nemoguće lečenje. Gotovo da nema tendera koji prolazi bez nameštanja. Ona je pogon hranidbenih lanaca partija na vlasti. Ceo sistem je tokom vremena podešen da radi koruptivno, ali da se „pokriva“ papirima kao u pravnoj državi. Briga za pečat i potpis je na najvišem mogućem nivou. S druge strane, u takvim okolnostima, briga za ljudski život je na istorijskom minimumu. Izgleda kao da nema ničeg jeftinijeg od ljudskog života u Beogradu. I kada se tragedija dogodi, objašnjenje uglavnom podrazumeva nekakav „životni usud“ ili „nesrećni slučaj“. U Beogradu se živi kao da se okreće rulet svakodnevno: nikada se ne zna na kome će se točak zaustaviti. Prošlog ponedeljka, točak je ispao iz osovine autobusa GSP-a na liniji 78 kod Karađorđevog parka, otkotrljao se tridesetak metara niže i pokosio dve građanke. Od tog udara, građanka V. J. (69) smrtno je nastradala.

Slučaj je završio u gradskoj crnoj hronici, jer, zaboga, nesreće se događaju, svet je pun takvih ispada. U Beogradu, međutim, poslednjih godina nesreće nikada ne dolaze same, niti su proizvod slučajnosti. Slučajan je samo „odabir“ onog ko će nastradati ali zato sistem ustrojen na korupciji, prevari i nasilju funkcioniše sa visokim stepenom rizika. U Beogradu se gine na najrazličitijim mestima: u podrumu biblioteke zbog neispravnosti protivpožarnog sistema, u školi, u rođenoj kući padne vam plafon na glavu jer je investitor potkopao temelje vaše zgrade, na pijaci zbog prekomerne intervencije komunalne policije, na radnom mestu noćnog portira (Hercegovačka), u porodilištima, ispred centara za socijalni rad. Takođe, funkcionerima i satelitima vladajuće partije dozvoljeno je gaženje i ubijanje građana i građanki na semaforima i pešačkim prelazima (Nedimović, Mitrović, Vučićević), ili na naplatnim rampama (Babić). Da li se radi o gradu sa povećanom koncentracijom nesrećnih slučajeva, što spada u domen misterije, ili o sistemu korupcije koji je iskočio iz ležišta i sada juri kao rashodovani autobus na liniji 78?

Slučaj pogibije građanke V. J. izazvao je trenutnu pažnju dela javnosti, ali brzo se spustila prašina kada su razni stručnjaci i veštaci izašli na teren i objasnili da autobus jeste bio neispravan i da će se utvrditi ko je kriv, a da porodica nastradale građanke može da podigne tužbu zbog nesrećnog slučaja. Stručnjaci su objasnili da se takve stvari dešavaju i da kada ogroman točak otpadne s kamiona ili autobusa, naprosto mora negde da završi. E sad, gde će završiti, to niko ne može da zna. Jednom rečju, to su pravila života u velikom gradu. U njemu možete biti osigurani samo ako ste Grenel ili eventualno Trampov zet, ali ako ste građanka koja je ujutro izašla do pijace ili u šetnju, može vam se dogoditi da se više nikada ne vratite kući. I nikom ništa. Budite jednostavno spremni na takav razvoj događaja.

Gradsko saobraćajno preduzeće sada već ima bogatu istoriju „nesrećnih slučajeva“: od samopaljenja autobusa na mostu, preko eksplozija kompresora, pucanja harmonike i odvajanja autobusa na dva dela, permanentnog otkazivanja kočnica, do uletanja autobusa u privatne kuće (Ritopek), i ispadanja tramvaja iz šina. Aleksandar Šapić, predsednik Privremenog organa grada Beograda i kandidat za gradonačelnika ispred SNS-a, sklon je da za većinu havarija optuži opoziciju zbog diverzije. On se hvali da je rešio probleme naplate karata u javnom prevozu i da je zadao konačni udarac lošem poslovanju GSP-a, ali ga stvarnost neprestano demantuje, što se može videti iz broja svakodnevnih incidenata na ulicama grada kojim upravlja.

Ukoliko se ovakva praksa vođenja Beograda nastavi, valjalo bi uvesti mesečne vežbe civilne zaštite, kao nekad, osamdesetih godina kada se država spremala za kolaps, a Beogradom su neprestano tekle vežbe ljudi u plavim uniformama. Ovog puta, Beograd bi trebalo da se pripremi za snalaženje u uslovima vanrednog stanja koje odavno traje na njegovim ulicama ali još nije obznanjeno. Stoga bi se valjalo pripremiti za situacije brze i efikasne evakuacije iz zgrade koja se obrušava. Obavezno je uvežbati sve tehnike pružanja prve pomoći putnicima koji su se zatekli u autobusu koji se prelomio na dva dela. Reanimacija, veštačko disanje, stavljanje prvog zavoja, imobilizacija ekstremiteta ili razgovor sa očajnikom koji se sprema da skoči sa vrha zgrade jer su mu došli izvršitelji. Živeti u Beogradu postalo je rizično. Posledice provedenih dana u njemu su katastrofalne.

U slučaju pogibije građanke V. J. već se došlo do glavnog krivca. To, naravno, nema veze sa Gradskim saobraćajnim preduzećem, niti sa predsednikom Privremenog organa ili Sekretarijatom za javni prevoz u čijoj nadležnosti su poslovi vezani za organizaciju svih vidova prevoza na teritoriji grada Beograda, te brige o infrastrukturi i ispunjavanju uslova za vršenje ovakvih usluga. Budući da se GSP odavno ne oslanja na sopstvene resurse, koji su uistinu jadni – imaju dva električna autobusa za Beograd na vodi – u okviru ovog preduzeća operišu i mnogi privatni prevoznici koji su prošli na tenderu za određene gradske linije. Jedan od njih ovog puta je lociran kao krivac za nesreću kod Karađorđevog parka: u pitanju je prevoznik Banbus d.o.o. iz Obrenovca. Međutim, nije kriv ni direktor tog preduzeća, već mehaničar I. R. koji je odmah uhapšen. Verovatno se istraga sa ovim hapšenjem i završava. Obično na kraju budu krivi vozači ili mehaničari iz GSP-a, nikada oni koji zaista odlučuju o tome ko dobija gradske linije javnog prevoza, po kom osnovu, u kakvom stanju je njihov vozni park, kako se održavaju vozila. Korupcija u ovom domenu je ogromna i nevidljiva, osigurana „odgovornošću“ najniže kvalifikovane radne snage koja obavlja svoje poslove za mizerne plate. U svakom slučaju, sistem će nastaviti da funkcioniše po starom, točkovi će nastaviti da se kotrljaju, pitanje je samo na kome će se zaustaviti.

Peščanik.net, 20.03.2024.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)