Nadam se da sam do sada bar neke čitaoce uverio koliko je kriza u kojoj se nalazimo u osnovi bezrazložna: ona ne mora da bude toliko bolna niti da uništava tolike živote. Pored toga, mogli bismo da je okončamo i lakše i brže nego što to bilo ko zamišlja – to jest, bilo ko osim onih koji su proučavali ekonomiju ekonomskih depresija i istorijske podatke o tome kako politika deluje u takvim ekonomijama.

Uprkos tome, siguran sam da će, kako budu privodili kraju ovo poslednje poglavlje, čak i blagonakloni čitaoci početi da se pitaju ima li od svih tih ekonomskih analiza ikakve koristi. Zar program oporavka koji proističe iz ovoga što sam napisao nije skoro nemoguće sprovesti kao političku odluku? Da li je zalaganje za takav program samo gubljenje vremena? Moji odgovori na ova dva pitanja su „ne nužno“ i „sigurno ne“. Izgledi za stvarni zaokret u politici, od pomame za štednjom iz poslednjih nekoliko godina ka ponovnom fokusiranju na stvaranje novih poslova, mnogo su bolji nego što uvreženo mišljenje dozvoljava da u to poverujete. Nedavno iskustvo takođe nas uči ključnoj političkoj lekciji: mnogo je bolje da stanete ispred onog u šta stvarno verujete i da se založite za ono što zaista treba uraditi nego pokušavati da budete umereni i razumni, u suštini prihvatajući argumente svojih protivnika. Ako je nužno, onda neka stvar kompromisa bude politika, a ne istina.

Dozvolite mi da sada nešto kažem o mogućnostima odlučne promene politike.


Ništa ne uspeva kao uspeh

Analitičari uvek daju smele izjave o tome šta američko biračko telo želi i u šta veruje. I takva, pretpostavljena gledišta javnog mnjenja često koriste kako bi se odagnala bilo kakva pomisao na krupne političke promene, u najmanju ruku na one „ulevo“. Kažu nam da je Amerika „zemlja desnog centra“ i time se odbacuju sve inicijative koje obuhvataju dodatnu državnu potrošnju.

Ruku na srce, postoje linije i na levici i na desnici koje u političkom smislu nije moguće preći bez izazivanja katastrofe na izborima. To je iskusio Džordž Buš kada je pokušao da privatizuje sistem socijalne zaštite posle izbora iz 2004. godine. Javnost je bila ogorčena i njegova akcija je ubrzo propala. Neki sličan predlog koji bi došao od strane liberala, primera radi plan za uvođenje „socijalne medicine“ kojim bi čitav sistem zdravstvene zaštite postao vladin program – verovatno bi doživeo istu sudbinu. Ali kada je reč o političkim merama o kojima ovde govorimo – merama kojima se ekonomija ne bi preinačila, već bi se podstakla – javnost je mnogo manje složna i odlučna nego što biste pomislili na osnovu svakodnevnih komentara.

Analitičari i, žao mi je što to kažem, politički operativci Bele kuće vole opširno da razglabaju o tome šta se navodno događa u glavama birača. Greg Sardžent iz Washington Posta je 2012. godine sažeto izneo argument koji su Obamini pomoćnici koristili kako bi opravdali zašto se Vlada odlučila da smanjuje potrošnju, a ne da stvara nova radna mesta. Takav potez umiriće neopredeljene koji strahuju da zemlja nije pod kontrolom; pozicionirati Obamu kao zrelu osobu koja je omogućila da Vašington ponovo funkcioniše; omogućiti predsedniku da kaže demokratama kako je svojim predsedničkim ovlašćenjima obezbedio čvršću finansijsku podlogu i da osigura donošenje drugih prioritetnih zakona kasnije.

E pa, razgovarajte sa bilo kojim politikologom koji je zaista proučavao ponašanje biračkog tela i on ili ona ismejaće predstavu o tome da se birači upuštaju u bilo kakvo komplikovano rezonovanje. Inače, svi politikolozi preziru ono što Metju Iglesijas iz časopisa Slate naziva zabludom analitičara. Uverenje koje gaji nedopustivo mnogo političkih analitičara da su pitanja koja su važna njima, nekim čudom upravo ona pitanja koja su važna i većini birača. Stvarni birači su okupirani svojim poslom, decom i uopšte sopstvenim životom i oni nemaju ni vremena ni volje da podrobno pretresaju politička pitanja, a kamoli da se bave političkim nijansama poput kolumnista. Ono što primećuju, što ih opredeljuje prilikom glasanja, jeste da li se ekonomska situacija poboljšava ili pogoršava; statističke analize pokazuju da je stopa ekonomskog rasta otprilike devet meseci pred izbore daleko najvažniji činilac izbornih rezultata.

Iz prethodnog razmatranja može se izvući pouka, što je Obamin tim nažalost sve donedavno propuštao da učini – da ekonomska strategija koja je politički najbolja nije nužno i strategija koja nailazi na odobravanje kod ciljnih grupa. Da ne pominjemo uvodnike Washington Posta. Međutim, ta strategija donosi rezultate. Ko god bude sedeo u Beloj kući sledeće godine uradiće ono što je najbolje za sopstvene političke interese ako povuče ispravan potez sa ekonomske tačke gledišta, što znači da učini sve što je neophodno kako bi okončao depresiju u kojoj se nalazimo. Ako je ekspanziona monetarna i fiskalna politika u kombinaciji sa smanjenjem dugova način da se ekonomija pokrene, a nadam se da sam uverio makar neke čitaoce da je tako, onda bi takva politika bila mudra i u nacionalnom interesu.

Ali, ima li kakvog izgleda da takva politika zaživi kroz donošenje odgovarajućih zakona?


Političke mogućnosti

Izbori u Sjedinjenim Državama održaće se u novembru i nije sasvim jasno kako će nakon toga izgledati politička situacija. Čini se da su tri mogućnosti najizglednije: predsednik Obama dobija još jedan mandat, a demokrate zadržavaju većinu u Kongresu; republikanac, verovatno Mit Romni, pobeđuje na predsedničkim izborima a republikanci kontrolišu Predstavnički dom i imaju većinu u Senatu; Obama je ponovo izabran, ali se suočava sa barem jednim domom u Kongresu u kojem republikanci imaju većinu. Šta može da se uradi u svakom od ovih slučajeva?

U prvom slučaju, a to je Obamin trijumf, svakako je najlakše zamisliti da Amerika preduzima sve neophodne mere kako bi povratila punu zaposlenost. Zauzvrat bi Obamina administracija dobila još jednu priliku da povuče smele poteze koje je propustila 2009. godine. Pošto je malo verovatno da Obama u Senatu ima većinu koja bi onemogućila opstrukciju, za preduzimanje odlučnih koraka bilo bi nužno usaglašavanje, što je taktika koju su demokrate već koristile kako bi progurale zdravstvenu reformu i kojoj je Bušova administracija pribegla u dva navrata kada je smanjivala poreze. Prema tome, neka bude tako. Ukoliko nervozni savetnici upozore na političke posledice, Obama bi trebalo da se seti s mukom naučene lekcije iz svog prvog mandata: s političke tačke gledišta najbolja ekonomska strategija je ona koja obezbeđuje opipljiv napredak.

Romnijeva pobeda bi naravno stvorila sasvim drugačiju situaciju; ukoliko bi se Romni čvrsto držao republikanske doktrine, svakako bi odbacio svaku akciju poput onih za koje se zalažem.

Nejasno je, međutim, da li Romni veruje u ono što trenutno govori. Njegova dva glavna ekonomska savetnika, N. Gregori Mankiv sa Harvarda i Glen Habard sa Univerziteta Kolumbija, osvedočeni su republikanci ali su takođe i kejnzijanci po svojim makroekonomskim stavovima. Zapravo se još na početku krize Mankiv zalagao za oštar rast ciljne inflacije Federalnih rezervi što je ideja koja je bila, a i sada je, prava anatema za veći deo njegove partije. Njegov predlog naišao je na sasvim očekivano negodovanje, te je on zaćutao na tu temu. Ali, možemo se u najmanju ruku nadati da Romnijev najbliži krug saradnika ima stavove koji su mnogo realniji od bilo čega što ovaj kandidat kaže u svojim govorima, te da bi Romni ukoliko postane predsednik skinuo svoju masku otkrivajući pravu pragmatičnu kejnzijansku prirodu. Znam, znam, ako je neki političar toliki prevarant da ne veruje ni u šta od onoga što tvrdi da veruje – on nije dobar izbor za vođu velike nacije. A svakako da nema ni razloga glasati za takvog političara! Međutim, zalaganje za stvaranje novih radnih mesta ne mora biti uzaludan trud. Čak iako republikanci odnesu pobedu ovog novembra.

Najzad, šta se dešava u prilično verovatnom scenariju u kome je Obama ponovo predsednik, ali demokrate nemaju većinu u Kongresu? Šta bi Obama trebalo da učini i kakvi su mu izgledi da preduzme neku akciju? Moj odgovor je da bi predsednik, ostale demokrate i svaki kejnzijanski ekonomista koji je javna ličnost trebalo da se snažno i često zalažu za stvaranje radnih mesta i da vrše pritisak na one u Kongresu koji blokiraju stvaranje radnih mesta.

Obamina administracija nije se ovako ponašala u prve dve i po godine. Sada raspolažemo brojnim izveštajima o internom procesu odlučivanja u administraciji od 2009. do 2011. godine i svi oni pokazuju da su politički savetnici zahtevali od predsednika da nikada ne traži ono što ne može da dobije, jer bi u protivnom mogao da izgleda kao slab predsednik. Pored toga, ekonomski savetnici poput Kristine Romer koja se zalagala za veću potrošnju na stvaranje radnih mesta, bili su preglasani uz objašnjenje da javnost nije imala poverenja u takve mere jer se plašila deficita.

A baš zbog takvog opreza, i nakon što se čak i predsednik upecao na tu opsesiju zbog deficita i pozive za štednju, ceo nacionalni diskurs udaljio se od stvaranja radnih mesta. U međuvremenu je ekonomija ostala slaba a javnost nije imala razloga da ne krivi predsednika pošto on nije izneo stav koji se jasno razlikovao od stava republikanaca.

Septembra 2011. godine Bela kuća je konačno promenila ploču i ponudila predlog za stvaranje radnih mesta koji se prilično razlikuje od onoga što sam preporučio u poglavlju 12 ali u svakom slučaju sve je to bilo mnogo više nego što se očekivalo. Nije bilo izgleda da taj plan prođe kroz Predstavnički dom koji kontrolišu republikanci, i Noam Šajber iz lista New Republic rekao je da su politički operativci Bele kuće „počeli da se brinu kako bi mogli da ih prozovu zbog veličine paketa mera, te su tražili da se on redukuje“. Ovoga puta, međutim, Obama je bio na strani ekonomista i pokazao da ti operativci zapravo nisu znali svoj posao. Reakcija javnosti pretežno je bila povoljna, dok su republikanci bili na tapetu zbog opstrukcije.

Početkom ove godine, pošto se težište rasprave premestilo na radna mesta, republikanci su bili u defanzivi. Kao rezultat toga, Obamina administracija dobila je značajan deo onoga što je želela – produženje olakšica na poreske kredite za fond zarada, što je pomoglo da se u džepove radnika slije gotov novac, i nešto manje produženje perioda u kome nezaposleni dobijaju pomoć – bez ikakvih velikih ustupaka.

Ukratko, iskustvo prvog Obaminog mandata ukazuje nam na činjenicu da izbegavati priču o radnim mestima samo zbog toga što mislite da ne možete da progurate zakon o stvaranju radnih mesta, nema efekta čak ni kao politička strategija. S druge strane, poentiranje na potrebi za stvaranjem novih radnih mesta može biti dobra politika kojom se i suparnička strana snažno pritiska tako da donese bolje zakone.

Ili, da pojednostavimo, nema razloga da se prećuti istina o ovoj depresiji – što me vraća na početak knjige.


Moralni imperativ

Prema tome, evo nas, više od četiri godine nakon što je američka ekonomija ušla u recesiju – iako je recesija možda i prošla, depresija još traje. Nezaposlenost je u blagom padu u Sjedinjenim Državama (premda raste u Evropi) ali je i dalje na nivou koji je ne tako davno bio nezamisliv, a sada je nerazuman. Desetine miliona naših sugrađana pogodila je teška nemaština, izgledi za svetlu budućnost današnje mlade generacije srozavaju se svakog meseca – a sve je to potpuno nepotrebno.

Jer, činjenica je da imamo i znanje i sredstva da bismo se izbavili iz ove depresije. Zapravo, primenjivanjem proverenih ekonomskih principa čiju su ispravnost skorašnji događaji još više istakli, možemo se vratiti na manje ili više potpunu zaposlenost veoma brzo, verovatno za manje od dve godine.

Nama je jedina prepreka na putu oporavka nedostatak intelektualne oštrine i političke volje. A zadatak svakoga ko može dati neki doprinos, od profesionalnih ekonomista do političara i zabrinutih građana, jeste da učini sve što je u njegovoj ili njenoj moći da otkloni taj nedostatak. Možemo da okončamo ovu depresiju – i moramo da se borimo za politiku koja će to omogućiti, počev od danas.

 
Odlomak iz knjige Okončajte ovu depresiju. Odmah! u izdanju Heliksa, Beograd

Opširniji odlomak pročitajte ovde

Peščanik.net, 07.10.2012.