Pročitala sam nedavno intervju Džonija Štulića, muzičke i pesničke legende moje mladosti, slučajno rođene u Skopju. Već četvrt stoleća daleko je van ovih prostora, ali nezaboravljen od mnogih. Pitaju ga pod kojim bi se uslovima vratio da nastupi na prostoru bivše Jugoslavije, a on odgovara: ta zemlja nije slobodna, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama! Pre mesec dana sam bila na koncertu Đoleta Balaševića, druge muzičke legende. On nije napustio region, i dvadeset godina obraća se starim i nekim novim klincima, i čudesno je kako se i dalje razumemo, nasuprot granicama, ratovima i zlu. Naziv ovogodišnjeg koncerta je bio „Osmeh se vratio u grad“, a mnogi od prisutnih, sasvim obrnuto, nasuprot svim njegovim naporima da nas drži vedre, su se rasplakali. Okej, možda ja postajem još emotivnija otkako se aktivno bavim ratnim zločinima, pomirenju i REKOM-om, ali šta je bilo ono što je dirnulo sve one ljude oko mene? Balašević ostario, kao i Džoni i mnogi od nas, godine što su proletele i ostavile traga gledamo na njegovom licu, ali još više na umornom i neubedljivom osmehu. U grču je i gorak taj osmeh koji se „vratio“ u sve gradove širom regiona. Ne, ne radi se ovde o toj užasnoj dijagnozi koju će mi mnogu odmah zalepiti; nije ovo jugonostalgija, nego razočarenje od svega onoga „što je nama naša borba dala“ (kako je glasio stih jedne druge stare pesme iz onih vremena).

Nemojte ni pokušavati da me tešite uspešnim pričama, kao što su Slovenija i Hrvatska! I to su „okupirane teritorije“ pune istrošenih ljudi i izgubljenih generacija od ratova, heroja, opljačkanih od tajkuna i političkih hijena. EU je zaista „njihova“ (ili su oni njeni?), ali je problem u tome što se šećerna vuna otopila, a od slasti je ostalo malo. Na ovim primerima, a da ne govorim o Bugarskoj ili Rumuniji, vidimo jasno da ulazak u EU ne znači po difoltu demokratski procvat, niti blagostanje. U Makedoniji, opet, šeću karavani kroz sela i gradove, u kojima ambasadori objašnjavaju ljudima koje će biti prednosti od ulaska u Uniju. To rade u zemlji, koja nakon Kosova, ima najveći procenat javne podrške?! Čemu sve ovo? Da li je ovo samo deo cirkusa povodom Dana Evrope, nešto rutinsko ili ima i drugog smisla u sadašnjem političkom kontekstu? Oni bi hteli da ih želimo još strasnije? Pa koliko im je to procenata dovoljno? Da li bi hteli da od sadašnjih 95 odsto podrške skočimo na famoznih  102, 3 odsto (kako obično kaže nas poslanik Amdi Bajram)? Zar nije čista perverzija zavoditi i uveravati nekoga da te voli, a da ga pri tome ne primaš u svoje društvo, i to ne radi nečega što ima veze sa evropskom idejom nego je i suprotno njoj!? Osim toga, kada insistiranje da se što pre reši „spor oko imena“ u etnički podeljenom društvu izaziva sasvim suprotne reakcije, da li ovo nije i stavljanje soli na živu ranu i podsticanje razdora umesto zajedničke želje za reforme? Ili, možda stimulans treba doći iznutra, kada već spoljašni pritisak ne daje vidljive rezultate? Pa makar Ali Ahmeti poručivao da EU razume kao zajednicu svih Albanaca od Stokholma do Atine, kako je nedavno rekao na svom predavanju na John Hopkins Univerzitetu… Razumeju to stranci, tu nacionalističku verziju EU, jer on je ipak za EU, kako kažu šapatom.

Da se vratim na početak, na okupaciju. Ne, ne mislim da je EU neka okupacijska sila. Ustvari, uopšte ne mislim da je EU nekakva sila kakvom ona sebe često zamišlja. Čak i njena normativna moć slabi. Onaj što maršira, i pored svih teškoća, je njegovo visočanstvo – kapital. Radi se o moćnima, koji ne moraju uvek koristiti oružje da bi osvajali (baš mi na pamet pada jedna rečenica Naomi Klajn da think tankove sačinjavaju ljudi koji su plaćeni da misle od onih koji proizvode tenkove). Ovih dana naši progresivni krugovi su jako potreseni. Vest dana je zatvaranje svih sedam prodavnica Mekdonaldsa u Makedoniji! Kakav užas! Apologeti globalizacije su još pre više godina okretali tezu o tome kako je loš znak za zemlju u kojoj nema Makdonaldsa i u kojoj ne gostuju Rolingstonsi (ovaj bend sada možete slobodno zameniti s nekim aktuelnijim muzičarima, ali Mekdonalds ostaje). Ponekad se pitam kakva je ta progresivna javnost, borci za ljudska prava i demokratiju, koji plaču na svaku vest o opadanju vojnog budžeta, a sada očajavaju nad zatvaranjem jednog lanca za brzu hranu, poznatog po neusmnjivom uticaju na zdravlje populacije, što se najbolje može videti u Americi? Kažu oni da im je žao onih 200 zaposlenih koji će sada izgubiti i onu crkavicu od 130 eura. Ovo je loš znak, definitivno – predskazanje i finalni dokaz da zapadamo u totalitarizam i ostajemo deo svetske/evropske periferije, a ima i prognoza o novom konfliktu. To je ono papagalsko ponavljanje teze o prevenciji konflikta a-la Tomas Fridman: Mekdonalds je simbol mira i prosperiteta, a dve države koje imaju Mekdonalds ne ratuju između sebe.

Ne sećam se tačno koje je godine prvi Mekdonalds otvoren u Jugoslaviji, ali znam da je bilo nešto pre raspada (i naravno, pre bombardovanja iz 1999. godine kada je Fridmanu pobijena teza o miroljubivom efektu hamburgera).

U proleće 1991. godine, u Beogradu me je dočekao ujak. Presrećan što me vidi nakon dužeg vremena i što me može ugostiti, odmah je predložio da posetimo najpopularniji lokal u gradu. Tada sam prvi puta ušla u “svetilište” ispod zlatnih lukova i probala Big Mac. Samo tri meseca kasnije počela se liti krv. Kada je godinama kasnije Mekdonalds stigao u Skopje, prijateljica sa Kosova mi je pričala kako je najveća želje njene dečice bila doći kod nas na „happy meal“. Razumljivo, ne govorim ovde samo o jednoj konkretnoj kompaniji, nego na umu imam sve ono što podrazumeva Medkonaldizacija, posebno u njenoj kulturnoj verziji: racionalizacija i homogenizacija načina života, navika, ukusa. To je ono što Ritzer objašnjava kao proces u kome principi fast food restorana počinju da se uvlače u sve veći broj sektora u društvu, ali i širom sveta. Kod nas se ove promene vide u stidu od toga biti Balkanac i jesti ćevape i burek.

Nije Mekdonalds kriv za ratove u Jugoslaviji, ali nije ih ni sprečio. Pored semena raspada koje je decenijama klijalo u toj zemlji, početak kraja ili prvo poglavlje „Balkanske tragedije“, kako je to maestralno opisala Susan Woodward, je povezano s prodorom neoliberalnih vetrova sa zapada i s pokušajem domaće ekonomije da se takmiči u trci u kojoj je bila luzer od samog početka. Ekonomska propast je stvorila izazov kod prezaduženih elita, koje su komunističku ideologiju zamenili nacionalizmom i krivicu za stanje povezale s imidžom neprijatelja u liku susedne republike, pa i samog suseda, Drugog. Pustoš koja je zavladala ovim prostorima je rezultat užasnih ratova prosleđenih još jednim talasom osiromašenja, uz istovremeno sprovođenje neoliberalnih reformi zapakovanih u oblandu demokratizacije i evropeizacije. Svakako, jeres je ovo što mislim, a još gora što to i javno pišem. EU treba simbolizirati mir i prosperitet, a nikako ekonomski imperijalizam, koji je i u dubokoj krizi pa ne zna šta će sa sobom. To što je naša vlada rastrčana po tzv. road shows po svetu ne znači ništa, jer se i ona, kao i ostale vlade u regionu, ponaša kao makro koji nudi jeftinu „robu“ – radnu snagu, resurse, zagađivanje životne sredine, pa i zdravlje ljudi. Dovoljno je samo pogledati slučaj Velesa.

Nova Makedonija, 20.05.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 19.05.2013.