Razgovor vodila Branimira Lazarin
Kakvu vrstu (pozitivnog ili negativnog) transfera pokreće “Hamlet” u vama? Koja dimenzija hamletovske (poetičke, ideološke, političke) prtljage u teatru ima smisla, ako to nije užitak u izvedbi? I kakvoj publici se obraćate, kakvoj se nadate?
“Hamleta” sam najprije htio emancipirati od inherentne mu dramaturgije koja počiva na postupnoj spoznaji naslovnog lika o suštinskoj korumpiranosti političkog sistema u kojem bi trebao djelovati. Upravo ta gesta, koja od početka čini sve transparentnim, uz rastvaranje stare drame gradi i okvir za jednu novu. Kolektivna urota protiv Hamleta, u koju su uključeni svi i koja se izvodi otvoreno, čini stari rezistivni arsenal beskorisnim. Hamletovo performativno ludilo, koje je kod Shakespearea i procedura pronalaženja istine, postaje neučinkovito u situaciji u kojoj društvo ne krije zločin na kojem je konstituirano. Normiranje zločina kao političkog modusa operandi radi na proizvodnji ludila onih koji se takvoj normativizaciji opiru. Nadam se publici koja će kroz stari narativ moći iščitati novu konfiguraciju moći. Ovo nije lektirni naslov i ne preporučujem ga srednjoškolcima kojima se ne da čitati knjigu.
Kakav je čovjek vaš Hamlet? Što radi i kako razmišlja ako njegova pobuna, u kvarnom kolektivu čiji je ravnopravni dio, nema smisla? Čeka egzekuciju? Poput Kafkinog Gregora Samse, čiju su smrt ukućani obilježili relaksiranim odlaskom na izlet…
Hamletu je jasno da je politički sustav protiv kojeg se bunio otkad je još za Shakespeareovog života prvi put stao na pozornicu, s vremenom sazrio i do kraja realizirao svoje potencijale za socijalnu kontrolu. Sada je u stanju anticipirati svaku pobunu – po potrebi je asimilirati ili sankcionirati – ovisno o tome što se u kurentnoj ekonomiji političke moći pokaže isplativijim. Pitanje je ima li smisla organizirati ikakvu političku borbu u sustavu koji nam je zatvorio prostor mišljenja njegove alternative. U tom smislu, ovaj Hamlet dijeli sudbinu Kafkinih junaka. I iz njegovog svijeta je nestala presumpcija nevinosti i svi dijele moralnu i metafizičku krivnju, samo što se u tom dijeljenju neki pojavljuju kao suci, a neki kao okrivljenici.
U vašem “Hamletu” dva ženska lika utjelovljuje ista glumica: Hamletu (i nama) su majka i djevojka jednako važne/nevažne?
Shakespeareova “mišolovka”, središnji dio drame, uvodi matricu kazališta u kazalištu, u kojem ovaj medij svoju performativnost realizira i u širem društvenom polju. Naime, upravo ta scena daje nedvojbenu potvrdu istinitosti riječi duha Hamletovog oca o ubojstvu koje je izvršio njegov stric i uzurpaciji vlasti koja je iz toga uslijedila. Menkeovim riječima, “mišolovka” je “umjetni aranžman u kojem treba prodrijeti kroz svekoliku artificijelnost, svekoliku pojavnost, sve sekundarno, kako bi se stvari pokazale onakve kakve doista jesu”. Međutim, meni se učinilo da su zločinački akteri ovog komada i sustav koji predstavljaju s vremenom i ponavljanjem naučili nešto o kazališnom mediju. Uz njegov potencijal u demaskiranju društvene laži, oni su otkrili da proširena kazališna izvedba može raditi i inverznu stvar. Društvena laž može postati, da parafraziram Deborda, moment istine. U toj društvenoj izvedbi smještanje Gertrude i Ofelije u isti izvođački subjekt također radi na proizvodnji Hamletovog ludila. Pobuniti se protiv takvog aranžmana bilo bi jednako kao i proglasiti se ludim jer svi ostali vide Ofeliju i Gertrudu kao dvije osobe. A pristati na takvu stvarnost znači doista postati ludim.
Uskoro u Rijeci postavljate predstavu o ubijenoj djevojčici Aleksandri Zec. Bit će to predstava/projekt temeljen na dokumentarnoj građi. Što ste od sudske građe vidjeli, kako je na vas utjecala ta dokumentaristika? I kako ćete tu građu uključiti u predstavu?
Vidio sam gotovo cijeli sudski spis o ovom slučaju: obdukcijske nalaze, balističko vještačenje, zapisnike s informativnih razgovora, svjedočanstva, zapisnike s glavnog ročišta… Dokument koji još uvijek nisam dobio, ali u njega imam parcijalan uvid kroz dijelove koje su mediji prenijeli 1994, jest zapisnik priznanja koje je pred istražnim sucem dala petorka. Tu je detaljno opisana egzekucija članova obitelji Zec, ali i ono što se radilo u Pakračkoj Poljani u isto vrijeme. Zbog propusta istražnog suca da osumnjičene ispita u prisustvu odvjetnika, te kasnije prekvalifikacije zločina, stvorena je mogućnost da se pravda ne dogodi. Čitanje oslobađajuće presude ubojicama pokazuje nevjerojatan cinizam ondašnje sudbene vlasti. Nedvojbeno je utvrđeno da je oružje kojim su ubijeni Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec pripadalo jedinici pričuvnog sastava MUP-a, nedvojbeno je utvrđeno da su tijekom zločina korištena dva vozila koja su pripadala istoj toj postrojbi, ali to nije bilo dovoljno da bi državno odvjetništvo pokrenulo postupak za utvrđivanje zapovjedne odgovornosti. Kad pročitate iskaze koji govore da se oružje u jedinici pričuvnog sastava MUP-a uzimalo bez ikakve evidencije, kad to stavite u kontekst da je Franjo Tuđman oslobođenog ubojicu Sinišu Rimca 1995. odlikovao redom Nikole Šubića Zrinskog “za junački čin u ratu”, a Stjepan Mesić ga 2010. pomilovao za ubojstva počinjena u Pakračkoj Poljani, dobije se jasna slika kakav je taj rat zapravo bio i koje njegove vrijednosti se ovakvim potezima afirmiraju.
Jeste li razgovarali s članovima obitelji Zec, što mislite o njihovom eventualnom neslaganju s vašom ključnom tezom da Aleksandra Zec sada pripada svima nama kao (odgovornom?) društvu, pa nije presudno kako o teatralizaciji njezinog ubojstva misli njezina obitelj?
Aleksandra Zec pripada svim odgovornim pojedincima ovog društva jer najbolnije oprimjeruje zajednicu koja ni dan-danas nije zajednica svih svojih građana. Duboko poštujem bol i tragediju Gordane i Dušana Zeca, ali ne mislim da je nakon zločina, sramotnog sudskog procesa i još sramotnije odluke hrvatske vlade o isplati ne odštete, nego jednokratne novčane pomoći preživjelima, dobro sve to prepustiti zaboravu.
Na koji je način moguće sačuvati, vratiti humanost žrtvi djevojčice na ogoljenoj teatarskoj pozornici?
Jedna od ključnih rečenica u predstavi “Zoran Đinđić”, koju sam prije dvije godine radio u Ateljeu 212, glasi: “U svoj svojoj slabosti, pozorište još uvek ima snage napraviti ono što se danas ne usudi napraviti nijedan sud u Srbiji. Ono može ispitati, saslušati i osuditi Vojislava Koštunicu vezano uz okolnosti oružane pobune Jedinice za specijalne operacije koje ga stavljaju u direktnu vezu s atentatom na Zorana Đinđića.” Ova rečenica možda najbolje sažima ono što pokušavam raditi u kazalištu – humanizirati žrtve strukturalnog nasilja. Ne treba zaboraviti, strukturalno nasilje se legitimira dehumanizacijom svojih žrtava. Oslobađanjem ubojica obitelji Zec, sudske institucije i država koju reprezentiraju poslale su jasnu poruku da će, svim zakonima, dokazima i priznanjima usprkos, zločini nad pripadnicima jedne etničke skupine uglavnom ostati nekažnjeni.
Štiteći ubojice, dijeleći milodar preživjelim članovima obitelji Zec, drugi put smo, simbolički, ubili tu obitelj. Ali što uopće znači takvo retoričko, simboličko ubojstvo, toliko puta ponavljano na različitim slučajevima u prethodnom ratu?
“Jednokratna novčana pomoć” obitelji Zec koju vi, vjerojatno ispravno, označavate riječju milodar, jer nije došla ni kao rezultat strukturnog rješavanja problema žrtava državnog terorizma, ni presude u građanskoj parnici protiv Republike Hrvatske koju su pokrenuli preživjeli članovi obitelji Zec, već je isključivo izraz samovolje i političke procjene tadašnje vlade, pokazuje isti taj terorizam, samo s ljudskim likom. Ovaj put država se odlučila na simboličku egzekuciju, na ubijanje onoga što Aleksandra Zec predstavlja. Zaustavljajući sudski proces već nakon prvog ročišta smrtonosnom financijskom injekcijom, ukidajući mogućnost da priznanja ubojica Aleksandre Zec konačno postanu valjani dokazi, prevenirajući mogući pravni presedan koji bi i drugim žrtvama nelegalnog državnog nasilja dao mogućnost da dobiju materijalnu i moralnu zadovoljštinu, hrvatska vlada je ponovno pokazala nevjerojatnu spremnost da opstruira rad hrvatskih sudova u trenutku kad bi oni mogli početi raditi neovisno.
Tema: BiH. Medijska reprezentacija u najvećoj je mjeri najprije postavljala jednostavne, podle opreke: huligani i nasilje nad zajedničkom imovinom. Nasilje nad nepokretnom imovinom nadređeno je nasilju nad ljudima? Kako se uopće može ukazati na strukturno nasilje nad ljudima?
Jako teško jer o takvom tipu nasilja većina aktera medijske scene, ali i političkih analitičara, nema nikakvu svijest – ili je barem ne pokazuje. Doista zvuči licemjerno lamentirati o nasilju nad pokretnom i nepokretnom imovinom u zemlji čije državne institucije vrše nasilje nad svojim građanima od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. To nasilje je političko i ekonomsko, i odgovor prosvjednika u BiH u tom kontekstu vidim kao sasvim legitiman. Problem s vidljivošću strukturalnog nasilja je taj što ga državni ideološki aparati, koji bi hipotetički mogli raditi na njegovoj demontaži, u isto vrijeme institucionaliziraju. Osuđivanje nasilja nad pokretnom i nepokretnom imovinom, optužbe za vandalizam, sve su to načini da se diskvalificira socijalni karakter prosvjeda u BiH. Koncelebrirani političkom analitikom fra Raspudića, oni se po svaku cijenu guraju u etnocentrične matrice.
Kakav je onda kapacitet nedavnih bosanskih događaja u smislu emancipacije pojma i svrhe radničkih prosvjeda? Kakvi su naši kapaciteti solidarizacije, kad zapanjujući broj javnih komentatora u Hrvatskoj, poput profesora Žarka Puhovskog, mladim prosvjednicima odriče status radnika “jer još nisu zaposleni, a vjerojatno ni neće tako brzo biti”? To bi bio neki dokaz predklasnog stanja u Bosni?
Proteklih dvadeset godina je nametnuta nacionalna homogenizacija radila na brisanju klasne svijesti. U isto vrijeme je iz javnog prostora bio ekskomuniciran klasni diskurs. Međutim, njihovim negiranjem ili prešućivanjem klasne napetosti nisu, niti su mogle, nestati. Badiou govori da “komunističko” u svom generičkom pojmu znači da “logika klase – temeljna subordinacija rada dominantnoj klasi – nije neizbježna”. U tom smislu, komunistička hipoteza postoji otkad postoji i država. Ona proizvodi specifične oblike solidarnosti i otpora državnoj prisili u ime ideja socijalne pravde i jednakosti, i njezine invarijante pojavljuju se u različitim historijskim epohama. Pitanje je kako se komunistička hipoteza kao regulatorna ideja realizira u novim oblicima političkog iskustva, kao što je ovo bosansko. Silina napada koja se na nju stuštila s hrvatske i srpske strane pokazuje aktualnost one Marx-Engelsove rečenice da “bauk kruži Evropom”. Može li bauk s ulica bosanskih gradova prerasti u regionalni radnički pokret, teško je sa sigurnošću tvrditi. Ali vjerujem da produbljivanje ekonomske krize svakako otvara mogućnost solidarizacije i udruživanja radnika u regionu.
Kako se uopće bilo koji kolektivni događaj u Bosni može izuzeti od tumačenja na etnoteritorijalnim premisama? I kako u okvirima širim od granica BiH gledate na odnos starih (novih) nacionalizama i klasne svijesti stanovnika bivše Jugoslavije?
Službeni narativi triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini etnicitet su proizveli u metafizičku kategoriju. Nacionalno bivanje proglašeno je samom esencijom bivanja. Tu se događa parodijska inverzija kartezijanskog utemeljenja subjekta u: “Imam nacionalnu pripadnost, dakle jesam.” U tom smislu, svako kolektivno događanje biva očišćeno od onog kontingentnog i gledano u svojoj nacionalnoj esenciji. Na prostoru bivše Jugoslavije nacionalna svijest je potpuno potisnula klasnu svijest. Restauracije ove druge bit će teška i mukotrpna, jer je stvorena vrsta kolektivnog uvjetovanog refleksa koji, svim činjenicama usprkos, negira socijalne razlike u ime nacionalne harmonizacije. Iz današnje perspektive, čini mi se da je klasna svijest bila najvažnije naslijeđe avnojevske Jugoslavije.
Novosti, 03.03.2014.
Peščanik.net, 03.03.2014.
