Neka dirljiva naivnost progovorila je iz ministra Freda Matića kada je u ponedjeljak, vidno ošamućen tugom, reagirao na rušilački pohod u Vukovaru, gdje je horda uspaljenih domoljuba – otpuhavši nazočne snage reda poput kulisa od stiropora – razlupala nekoliko tabli s „dvojezičnim“ natpisima (latinica plus ćirilica) što su bile postavljene na zgrade državnih institucija. „Ne mogu vjerovati“, rekao je, „da moji dečki, branitelji, dižu ruku na hrvatsku policiju, jer i u njoj su mahom hrvatski branitelji. To je apsurdna situacija!“

Apsurdna situacija dovela je do apsurdnog epiloga: debakl pravne države bio je praćen impresivnom demonstracijom nemoći policije, čija se uloga u prvoj rundi svela na to da, u grotesknoj kostimiranoj zabavi, razbijačima teatralno pridržava čekiće, pa je naposljetku tabla s mrskim pismom odvaljena i sa zgrade policijske stanice. Matićevi „dečki“, zatekavši se protiv svoje volje na suprotstavljenim stranama, uzajamno su se sasvim spretno i umjetnički dojmljivo ispomagali.

Ideja da bi „naši dečki“ (ako ministrovu frazu čitamo onako kako je mišljena, u nacionalnom ključu) trebali i u mirnodopskim okolnostima predstavljati homogenu skupinu, strukturu osuđenu na jedinstvo i posvećenost zajedničkoj ratnoj misiji, zapravo je dosljedno provedena u djelo. Čak je i umirovljeni pripadnik specijalne policije Stevan Culej, nakon puštanja iz kratkotrajnog pritvora, našao za shodno umiriti prosvjednike: „Bilo je sve u redu, jer sve su to moji prijatelji.“

Usklik ožalošćenog dužnosnika – „Ne mogu vjerovati, itd., itd…“ – koliko god se činio spontanim, u tome smislu služi kao krinka, jer ne proizlazi iz uvida u narav sraza, već iz nejasne slutnje da nacionalizam, kakvoga pedantno uzgaja i Vlada kojoj pripada, može imati destruktivne učinke. Ministar je time iskreno zgranut. Šokiran je žestinom angažmana za „našu stvar“. On nikako ne bi htio da se uz sve one budnice, zastave i evokacije parfimiranih ratnih uspomena osjeća neudobno. Možda je u ovim žalosnim momentima crvom sumnje nagrizen i njegov projekt širenja „istine o Domovinskom ratu“ među školskom mladeži, kojeg je utvrdio s ministrom obrazovanja, a realizirao bi se kroz obavezna hodočašća znamenitim bojištima: što kada naraštaj izložen sustavnoj edukaciji sutra krene spaljivati ćirilićne knjige ili po zidovima vješati Srbe na vrbe?

Iz slične se vrste ideološkoga tijesta iščilio i umjereni optimizam njegova kolege Arsena Bauka. „Vjerujem da ćemo postići razuman kompromis“, rekao je, „da na neki način zadovoljimo sve, iako znam da će biti teško“. Kompromis oko čega? Oko poštivanja zakona Republike Hrvatske? Oko osiguravanja zajamčenih manjinskih prava? Oko zaštite državne imovine? Oko tehničkih modaliteta provizorija kojeg ćemo gordo nazivati ustavnim poretkom?

Bit će da je ipak riječ o namjeri da se „razumno“ dozira količina nacionalističkih opijata što će cirkulirati u javnoj ponudi, tako da ona „zadovolji“ i interese države i prohtjeve rulje. Vlast bi, zbog renomea krčme kojom upravlja, omiljeni nektar servirala u bocama od 0,3, dok bi se žedni ratni veterani radije nalijevali iz litrenki. Ako bude sreće u pregovorima, kucnut će se kriglama od po pola litre i mirna Bosna, nada se ministar Bauk. Živjeli!

Zgodnom igrom slučaja, Fred Matić se povodom vukovarskih nereda oglasio iz Vile Dalmacija, sa svečanosti na kojoj je Anti Gotovini uručena povelja počasnoga građanina Splita, a ceremoniju su, da ne bude nesporazuma, uveličala još dvojica ministara iz aktualne Vlade. Dotični se s time zasigurno ne bi složili, no ipak: ne nasjedne li se na banalne razlike u ugođaju između urlika i aplauza, ili između rashlađenog šampanjca i limenki toploga domaćeg piva, novi čin u procesu beatificiranja hrvatskoga ratnog heroja (uz energičnu potporu državne vlasti), te eskalacija šovinističkog nasilja u Vukovaru (uz energično negodovanje te iste vlasti), zapravo su varijante jedne te iste patriotske onanije.

Ta gnjavatorska masaža, kontinuirana proizvodnja nadražaja, ishod je zajedničkog opredjeljenja da se u Hrvatskoj njeguje mitotvorni oblik državnosti i pronosi kult djevičanski čistog oslobodilačkog rata, koji se ima štovati prema uvriježenim religijskim obrascima, mahom u klečećem stavu. U svjetovnoj nadgradnji sve je još praćeno razrokim suočavanjem s prošlošću i idiotskom zamišlju prema kojoj je podivljalome nacionalizmu – umjesto da ga se razobliči i trajno skine s dnevnoga reda – moguće suprotstaviti samo njegovu „pitomiju“ verziju.

U slučaju „vukovarske bune“ aktualna vlast tako trpi i sankcije zbog svoje dvospolne prirode, pa ministar branitelja s pravom primjećuje kako se radi o apsurdu, štoviše, nesporazum je dugoročne naravi: ovamo (u Splitu) posvećuješ nesumnjivoga aktera grandiozne operacije etničkoga čišćenja – koji je postao podoban za „podržavljenje“ od trenutka kada je za dlaku oslobođen kaznene odgovornosti u Haagu – a onamo (u Vukovaru) izražavaš gnušanje kada se nasilnim putem tekovine etničkog čišćenja nastoje očuvati.

Manevri slične dramaturgije obnavljaju se na dnevnoj razini – zbog toga je, recimo, neprovjerenim historičarima zabranjen pristup Tuđmanovoj arhivi, da gadosti ugrađene u ratno stvaranje hrvatske države ne postanu javna stvar; zbog toga će, recimo, podizanje spomenika 4. gardijskoj brigadi u Splitu biti praćeno zbornim klanjanjem i deseteračkim legendama (te priznanjem ministra Matića da navija za Hajduk!), ali ne i spomenom mračne epizode u Mrkonjić Gradu… A onda nastaje silno čuđenje kada rigidniji zaštitnici istih kolektivnih opsjena uzmu čekiće u ruke i skrckaju pravnu državu jer se, ne mareći za njihove nabiflane osjećaje, koristi nedoličnim pismom. „Ne mogu vjerovati!“

Poza opozicijskog HDZ-a, dakako, neusporedivo je ciničnija, jer je u doba svoje vladavine ta stranka dala najveći doprinos stupanju na snagu Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, a sada ga gestom okorjelog podlaca  proglašava ništavnim. Zahtjev da se Vukovar označi „gradom posebnoga pijeteta“ samo je implicitni zagovor izvanrednog stanja, legaliziranja takvih prilika gdje su pravne norme istodobno oglašene i ugašene, gdje će se zakon uspostaviti tako što će biti suspendiran. Stoga primjedbe Tomislava Karamarka kako se Vlada bavi „kopanjem po našim svježim ranama“ valja shvatiti isključivo kao podsjetnik da je taj policajac krvav ispod kože.

SDP, s druge strane, uporno naglašava presudnu „odgovornost“ HDZ-a što je službenoj upotrebi ćirilice otvorio vrata, gospoda desničari su „skrivili“ nastali problem i potom ga se odrekli, a vladajući su sada prinuđeni da, slijedeći dobre građanske manire, provode i poštuju zakon, dok su principi koje taj zakon štiti u sporednome planu. Za razliku od hipokrizijom zatrovane oporbe, vladajući su, eto, toliki legalisti da jedu tuđa govna. Nagonskim dosluhom na taj je način ostvarena sinkronizacija štetočinstva, jer jedni i drugi pothranjuju utisak da Hrvatska svojem mukotrpnom civiliziranju pristupa pod prisilom, lišena bilo kakvih unutrašnjih motiva za taj čudnovati pothvat.

Za kraj možda vrijedi, bez ambicije da remetimo vukovarsku simulaciju ratnoga stanja i veličanstvene borbe za neokaljanu hrvatsku državnost, još jednom papagajski ponoviti kako nema dobrog nacionalizma, niti je njegovu destruktivnost moguće kontrolirati doziranjem plemenske mitomanije, jer će to ionako ostati mrtva slova na papiru. I to, kao što vidite, latinična.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 08.09.2013.

Peščanik.net, 06.09.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.