Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL
Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Građanka Marija Dorić uputila je otvoreno pismo predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i objavila ga na svome Facebook profilu. U pismu izražava revolt zbog izostanka državne brige za sigurnost ljudi i imovine u Gorskom kotaru, a povod je konkretan događaj koji se zbio 1. maja: ilegalni migranti provalili su i počinili štetu u ‘drvenoj kućici’ što su je građanka M. D. i njezin suprug – za kojeg naglašava da je umirovljeni ratni vojni invalid, pripadnik voda ‘Ajkule’ specijalne policije iz Rijeke – kupili i opremili za iznajmljivanje turistima. Jedan desničarski portal (Dnevno.hr) pismo je prenio u cijelosti, uz napomenu da se ono ‘proširilo na društvenim mrežama’ i da ga je ‘pročitalo tisuće građana širom Hrvatske’.

Predsjednica je reagirala promptno. Iz njezina ureda proslijedili su pismo ministru unutrašnjih poslova Davoru Božinoviću, a u posebnome dopisu istoj adresi, ‘vodeći računa o tome da se Predsjednica Republike Hrvatske u skladu s ustavnim položajem i ovlastima ustrajno zalaže za učinkovito djelovanje pravne države’, zatraženo je hitno postupanje u slučaju devastacije kuće, tim više jer je građanka M. D. ‘izrazila strah za život i sigurnost svojega supruga i sebe’. Od ministra je također zatraženo da izvještaj o učinjenome, osim podnositeljici prijave, pošalje Uredu predsjednice RH. Iz iste je kancelarije potom faksimil dopisa ministru poslan onome desničarskom portalu, kako bi uzornu reakciju državnice ‘pročitalo tisuće građana širom Hrvatske’.

Gdje je tajna ove nesvakidašnje ažurnosti i demonstriranja izrazite senzibilnosti za probleme hrvatskih građana, pogotovo u svjetlu činjenice da predsjednica – koliko god se pozivala na svoj ‘ustavni položaj’ – nema ovlasti izdavati naloge ministru unutrašnjih poslova, niti je pak ovaj dužan izvještavati je o učinjenome? Kako uopće percipirati tu vrstu paradnoga vladanja gdje se sȃmo odsustvo političke moći upreže u direktnu političku akciju, a nedostatak ingerencija nastoji upotrijebiti na što učinkovitiji način? I zašto cijeli manevar ima neodoljivo fašističku aromu?

Tajnu treba potražiti, dakako, u sadržaju i intonaciji pisma građanke M. D. ‘Znate li Vi, draga predsjednice, što je to ‘nacionalna sigurnost’? Znate li, draga predsjednice, da je ta ista ‘nacionalna sigurnost’ srušena? Znate li, draga predsjednice, da imamo problem katastrofalnih razmjera?’ piše ona korisnici državničkih odaja na Pantovčaku i konkretizira: ‘Objasnite mi, molim vas, zašto horde ‘migranata’ Afganistanaca, Pakistanaca i Isilovaca hodaju našim šumama???’

Zatim ukazuje na dublji sloj problema: ‘Više prava ste dali tim istim zvijerima koji haraju i uništavaju. Bojimo se za vlastiti život, a ja kao žena se bojim još i više jer ne želim biti mučena, silovana i zapaljena kao vještica na lomači, što bi njima predstavljalo iznimno zadovoljstvo spaliti kršćanku…’

Zatim pred visoku dužnosnicu iznosi naramak očaja, bijesa i nemoći: ‘Dajte nam formulu kako živjeti s tim zvijerima. Objasnite mi što je ‘Marakeški sporazum’ i kome to pogoduje? Objasnite, jer ja stvarno ne znam. Uvjerite me da je biti Hrvatica lijepo i da je život ovdje lijep…’ Na kraju, traži da se njeno pismo shvati ozbiljno, jer ukoliko nitko ništa ne poduzme, ‘uzet ćemo stvari u svoje ruke i braniti svoje’.

I eto, predsjednica je nešto poduzela. Postupila je sasvim drugačije nego što bi to učinila da je dobila pismenu obavijest kako su nepoznati hrvatski lopovi provalili u neku hrvatsku kuću. Proslijedila je pismo građanke M. D. ministru policije i u popratnom ga dopisu – koristeći posve druge, birokratske formulacije – faktički upitala: Što rade te zvijeri u našim šumama? Zašto horde ‘Isilovaca’ haraju i uništavaju? Trebaju li naše žene, Hrvatice, živjeti u strahu da će biti mučene, silovane i zapaljene na lomači, jer je općepoznato da je tim islamskim zvijerima iznimno zadovoljstvo spaljivati kršćanke?… I onda je dopis ljubazno ustupila desničarskom portalu, radi onih ‘tisuća građana širom Hrvatske’ koje će njena uznemirenost živo zanimati.

Mogla je predsjednica, razumije se, reagirati i na drugi način: pročitavši dobiveno pismo, mogla je pokazati stanovito razumijevanje za građankin jed zbog napada na imovinu, ali i osjetiti blago gađenje nad količinom rasističkih stereotipa što ih ova koristi, te njenu pisaniju elegantnim potezom baciti u koš, vjerujući da će ‘institucije raditi svoj posao’, jer je provala ionako već prijavljena policiji. I pritom čak u sebi odbrusiti: A kako ti, draga moja, znaš da su to baš ‘Isilovci’? I zašto su tebi ‘Isilovci’ isto što i Afganistanci i Pakistanci? I zašto su svi zajedno zvijeri?

No – čemu propustiti takvu priliku? Predsjednica, zbog razumljivih razloga, izbjegava izbjeglice nazivati zvijerima, hordama i ‘Isilovcima’, kao i širiti famu o tome da oni iznimno uživaju u silovanju i spaljivanju kršćanki, ali ako se već ponudila mučenica koja će to učiniti umjesto nje, idealno je da joj, u skladu sa svojim ustavnim položajem, javno udijeli empatiju i obeća zaštitu. Građanka M. D. predsjednici služi kao priručni agent za odnose s javnošću u oblasti neiskazivoga, ona je trbuhozborac za ono što Kolinda Grabar-Kitarović smatra važnim saopćiti, a nije to u mogućnosti otvoreno reći.

U tehničkome smislu, naime, inicijativa s Pantovčaka – prosljeđivanje policiji informacije s kojom je policija ranije upoznata – predstavlja čisti višak i ima važnost samo kao javna predstava. Medijska operacija koja uključuje objavu korespondencije dviju zabrinutih žena nije provedena zato da se riješi problem građanke M. D., već da se teatralizira i prenaglasi razlog za neobuzdanu mržnju i paniku, da se snažnim islamofobičnim čuvstvima uputi implicitna i bezglasna – ali posve nedvojbena – podrška od strane političkog vrha.

Zato je onaj desničarski portal, ekskluzivno objavljujući faksimil dopisa ministru, priložio adekvatan naslov: ‘Kolindi prekipjeli migranti!’ Predsjednica dakle ne artikulira rasističku mržnju – to rado prepušta građanki M. D. – nego je legitimira skrbničkom pozom, a i to je skrbništvo isključivo u funkciji poruke jer, rekosmo, istesana figura s Pantovčaka nema nikakvih realnih ovlasti nad radom policije.

Tri noseće komponente u ovome slatkom malom primjeru proizvodnje i širenja fašističke propagande – glas naroda, glas vlasti i glas medija – šljakaju dakle na principu zakona spojenih izlika. Građanki M. D. je uništavanje imovine opravdanje da iskali šovinističke strasti i izlije u okoliš kiblu najprimitivnijih predrasuda, predsjednici je tobožnja obaveza da brine o funkcioniranju pravnog poretka opravdanje za poticanje netrpeljivosti prema strancima, a medij u svojoj tobožnjoj posvećenosti istini pronalazi opravdanje da privatnu patologiju prebaci u javni plan i akreditira je kao općepoželjan stav. Građankina lična drama stječe nacionalnu validnost i uživa status neosobne intime.

Predsjednici se, vidimo, osobito dopada rasistička afektacija i činjenica da građanka M. D. svoju traumu u cijelosti svodi na pitanje svog identiteta. A taj identitet, opet, cjelokupan svoj značaj crpi u radikalnom isključivanju onoga što mu ne pripada. Podjela na ‘nas’ i ‘njih’ je podjela na ljude i zvijeri.

Stoga državnica stavlja službeni pečat na građankin strah – od ‘Isilovaca’, od čopora koji vreba iz šume, od onih koji će je silovati i pržiti na lomači kao hrvatsku kršćanku – trudeći se dati mu širi društveni značaj. Štoviše, upravljanje i manipulacija strepnjom je sam temelj njezine politike.

Građanka M. D., u najkraćem, nema razloga za nevjericu: visoka ličnost koja je zaprimila, politički učvrstila i medijski eksploatirala njeno emocijama nabijeno pismo itekako dobro zna što je to ‘nacionalna sigurnost’. To je predložak pomoću kojega se anakrona i zastarjela svijest o mogućnosti ‘izvan-nacionalne’ (ko)egzistencije – čudnovata navada da se pripadnici čovječanstva, umjesto na ljude i zvijeri, dijele na ljude i ljude – mrvi u strah i pepeo.

Novosti, 18.05.2019.

Peščanik.net, 20.05.2019.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)