Bilo je nekoliko opsada Atine: 404. pre naše ere su Spartanci posle duge opsade prinudili grad na predaju, čime se dvadesetogodišnji Peloponeski rat završio katastrofom za Atinjane; 308. pre naše ere su Atinjani uspeli da se odupru jednom od Aleksandrovih generala, Kasandru; 87-86. pre naše ere je rimski vojskovođa Sula opsedao i osvojio Atinu. Vojnički beznačajna, ali za kulturu jedna od najkatastrofalnijih bila je opsada Atine od strane venecijanskg vojskovođe i docnije dužda Frančeska Morozinija, koji je 1687. dobro naciljanim udarcem iz topa razneo Partenon, koji su Turci upotrebljavali kao arsenal; Morozini je rušenje iskoristio za masivnu krađu blaga sa Partenona – dakle dobro je znao šta je rušio, i uspeo je i da u transportu naknadno razbije još neke veličanstvene skulpture. Posebno tragična je bila opsada Atine za vreme Drugog svetskog rata; najgore je bilo u zimu 1941-2: sile osovine su uzele sve što se moglo od hrane i rezervi od stanovništva u celoj zemlji, zbog čega se razvila trgovina na crno, čije su žrtve bili pre svega gradovi. Saveznici su napravili blokadu morskih puteva, posebno Pireja. Rezultat je bila masovna glad u Atini – gradske vlasti su morale organizovati odnošenje leševa umrlih od gladi sa gradskih ulica. Saveznici su 1942. digli blokadu i dozvolili Crvenom krstu da pomogne Grcima, pa se situacija malo poboljšala, ali je u gradu ostala kritična sve do oslobođenja. Glad je samo u Atini odnela oko 100.000 žrtava. Tek što je Atina oslobođena 1944, desila se još jedna, kratka ali krvava opsada. Trećeg decembra su sa zgrada na trgu Sintagma pucali u mirne demonstracije koje su bile odgovor na poteze grčko-britanske vlade. Poginulo je 28 ljudi, preko 100 je ranjeno, skoro tri meseca su se u gradu vodile borbe koje su označile početak građanskog rata između levog oslobodilačkog pokreta, koji je izneo najveći teret borbe protiv okupatora, i anglo-američko-monarhističke struje, gde nisu imali mnogo distance ni od malopređašnjih saradnika Nemaca, samo da su borbeni antikomunisti. Rat se premestio u planinske krajeve na Severu, Atina je bila spasena – bar gladi. Uspomena na rat u gradu, sa britanskim vojnicima koji pucaju na sve što se mrda po ulicama ili na terasama, bila je još živa kod Atinjana 1973, kada sam došla na godinu dana – bila je to ključna godina u novoj grčkoj istoriji. Pukovničkoj hunti su se brojali poslednji dani od početka novembra, kada su se desili prvi incidenti na groblju, na komemoraciji Georgiju Papandreu (umrlom 1968), i zatim 17. novembra, kada je izbio studentski ustanak na Politehnici, čiji sam očevidac bila. Narednog dana su tenkovi bili na Sintagmi i pucalo se na narod sa susednih zgrada, što sam isto doživela, a zatim su uveli 24-satni policijski čas. Nesigurno stanje je trajalo sve do konačnog pada hunte i rata na Kipru uleto 1974. Tada i mnogo puta docnije sam gledala kako se Atinjani pripremaju za opsadu i glad: politički puls se mogao meriti na policama samousluga.

Atina je megalopolis na malome prostoru, oko zaliva i između planina sa ne mnogo prelaza. Ako se blokira Pirej, i nekoliko saobraćajnica oko grada, nema izlaza. Dok još nije bilo mreže autoputa i obilaznica, sagrađenih za Olimpijadu 2004, iz Atine se nije moglo izaći ni u nju ući ako na Malakasi, prelazu iz Beotije, padne veliki sneg: to se u osamdesetim godinama često događalo. Sa druge strane je Atina kao haotičan grad zgodna za gerilski rat, pojedinačne akcije, dugotrajno skrivanje. Marksističko-teroristička grupa „17.novembar“, osnovana 1975. i odgovorna za preko dvadeset atentata sa smrtnim ishodom i preko stotinu akcija, uspešno je neotkrivena delovala u Atini do 2002, no čak i posle suđenja uhvaćenim vođama, nije izvesno da je prestala da postoji.

Danas se Atina ne može dobro videti ako se ne misli o njenim opsadama. Za poslednjih godinu dana, mediji izvan Grčke su se nekako naučili da ne prosipaju stereotipe o grčkoj tragediji i komediji, na nižem nivou o grčkoj lenjosti i ležernosti: u poslednje vreme se često razgovara sa Grcima koji imaju nešto da kažu. A znakova je u Atini mnogo. Primera radi, taksi se može dobiti svuda: u zlatnim godinama i za vreme potrošačkog besa, gledala sam kako se ljudi tuku oko taksija. Motociklista je daleko više, i omasovljenje je donelo i veću obazrivost, u gradu u kome je ranije dnevno umiralo po nekoliko raznosača na motociklima. Biciklizam se razvio u gradu koji ne može biti manje prilagođen i manje naklonjen biciklizmu. Starih lokala iz kojih se u centru posmatrao život više nema – oni na Kolonakiju, luksuznom delu centra, dobili su staklene okvire, pa više nema prolaska, posebno ne za prosjake. Umesto takvih lokala posvuda su nikle prodavnice sa brzom hranom, uz barove sa pićem – nova stvar u mediteranskom gradu. Između mnogih zatvorenih radnji su nova mesta za ulično noćno prebivanje. Za sigurno kretanje noću po gradu neki upotrebljavaju nov jeftin način – sa malo hrane pridobiju nekog uličnog psa da ih sledi i plaši mogućne napadače. U metrou se ljudi grupišu radi zaštite, jer je tako grupa kradljivaca odmah vidljiva. U preostalim dostupnim restoranima prepoznaje se skoro zaboravljeni sirotinjski stil: starija gospođa do mene poručuje porciju makarona sa sosom od pečenja, za drugim stolom u društvu gospode neko obaveštava telefonom da upravo „ruča na Kolonakiju“: društvo je poručilo svež paradajz i luk, i pažljivo dele, zalivaju maslinovim uljem i sole, ceo naredni sat, uz vino ozbiljno pomešano sa vodom. To su Atinjani koji još izlaze: većina samo iz nužne potrebe napušta stanove. Uveče u „Platanu“ na Plaki, jednom od najstarijih lokala u gradu, sa starim prijateljima ustanovljavamo šta je sve zatvoreno, šta je preživelo, koje oblike druženja su izmislili mladi. Dok pričamo, vlasnik svakih pola sata pušta radio, ne bi li čuo novost o tome da li je „Euro-tim“ dodelio Grčkoj dodatna sredstva i nešto privilegija u otplaćivanju. Preko noći, jeste. Slušamo kakve rezerve ljudi spremaju, kako ih čuvaju. Izlazimo u noć punog meseca na trg oko Kule vetrova. U potpunoj tišini, stotinjak biciklista obilazi trg i odlazi prema Monastirakiju: to je jedan od novih oblika druženja, noćne biciklističke ture, u kojima broj štiti pojedinca. Za njima, đubretari koji su još jutros bili u štrajku zbog masovnog otpuštanja, izlaze na ulicu, i dočekuje ih aplauz prolaznika. Uz njih, neometani, idu Bangladešanci, koji iz đubreta biraju sve što je još upotrebljivo. I oni dobijaju aplauz. Na pogrešnom zaokretu u neki ćorsokak, pred kola izlazi pojava u žalosnom stanju i prema nama načini pravi grčki gest, obrtanje dlanova: „Šta vi radite ovde?“ Iza njega se sa tla diže još nekoliko probuđenih glava. U parku ispred bolnice farovi iznenade ženu koja bere preostale divlje pomorandže: nije besmisleno, one su najbolje za marmeladu, premda su gorke i nejestive. Ranijih godina, po ulicama oivičenim divljim pomorandžama se ujesen moralo pažljivo hodati, zbog zgaženih plodova: danas ih ni na drveću više nema, sve je pravovremeno obrano. Na Sintagmi, turisti u mraku posmatraju smenu straže: na svakoga ima bar dva policajca. Opsada Atine može početi sutra.

Peščanik.net, 28.11.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)