Spotovi koje je juče objavio tzv. Omladinski kulturni centar u Gradačcu, pod nazivom „Budi Bošnjak da ne bi bio OSTALI“, a koji na najgrublji način zloupotrebljavaju maloljetnu djecu u svrhu predpopisne kampanje, pokazuju da se nepunih 20 dana prije početka popisa sredstva više ne biraju.
Spotovi koje je, kako sam kaže, snimio otac djece koja se u njima pojavljuju, imaju za cilj da osvijeste Bošnjake, Bosance, Muslimane i sve one koji naginju jednoj od te tri opcije. Štaviše, treba da im pokaže da opcija zapravo i nema – svi treba da budu Bošnjaci. Na objavu spotova, koji i danas stoje na stranici pomenutog Omladinskog centra, reagovalo se uglavnom negativno, ali ipak i relativno mlako, uglavnom od strane NGO i novinarskih udruženja. To je samo jedan u nizu pokušaja, koji su u zadnjih mjesec dana napravljeni, kako bi se uticalo na jedan broj građana BiH, odnosno one koji se osjećaju muslimanima ili Bosancima, da se na izborima opredijele za bošnjačku opciju.
Uporedo sa takvim pokušajima, iako u nešto manjoj mjeri, prisutna je i kampanja koja promoviše izjašnjavanje kao Bosanac, odnosno kampanja nacionalnog neizjašnjavanja (što je moguće, jer su pitanja o vjeri i naciji neobavezna na popisu). Očekivano, ove kampanje su daleko manjeg intenziteta mada ne i neprimijetne.
Pitanja Bošnjaka, bošnjaštva, bosanskog jezika i bosanske nacije, provlače se već više od 20 godina kroz bosansku svakodnevnicu. Istine radi treba ipak reći da je još iz Titove Jugoslavije ostao vrlo nejasno definisan identitet građana Bosne i Hercegovine koji su islamske vjeroispovijesti. Jedna od zadnjih korekcija Ustava bivše države priznala im je pravo da se nacionalno izjašnjavaju kao Muslimani, čime je počela čitava zbrka. Dok je drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji priznato pravo na nacionalno izjašnjavanje prema republici u kojoj su živjeli (ili iz koje su porijeklom, ili već prema osjećaju), stanovnicima Bosne i Hercegovine to je pravo uskraćeno, a kod jednog dijela stanovništva vjeroispovijest je izjednačena sa nacijom. Tako je termin „Bosanac“ ostao vanustavna kategorija u bivšoj Jugoslaviji i koristio se (a i danas se koristi) kada drugi narodi oslovljavaju nas koji živimo u Bosni, te u vicevima. Termin Jugosloven je do raspada te države donekle amortizovao i kompenzirao nedostatak bosanske nacije.
Gotovo odmah početkom rata 1992. počinje kampanja za (re)definisanje bošnjačke nacije. U zemlji koja je bila u ratu i duboko nacionalno podijeljena, nije bilo struje koja bi podržavala jasno definisanje bosanske nacije, iako se na samom tom terminu tokom rata prilično insistiralo, najviše od strane današnje bošnjačke političke elite, čime je nepravedno i nezvanično bosanstvo uglavnom vezivano samo za jedan narod. Dejtonski Ustav, koji je označio početak novog doba BiH, definisao je tri konstitutivna naroda – Bošnjake, Srbe i Hrvate, pa je time propuštena još jedna šansa za definisanje bosanske nacije ili narodnosti. Neki se možda sjećaju da je i sam Alija Izetbegović, u zadnjem telefonskom intervjuu koji je dao nekoliko dana pred smrt, rekao da bi on lično volio da svi u BiH budu Bosanci (pored vlastite nacije). Njegov sin Bakir danas ipak poziva svoje sunarodnike da se ne izjašnjavaju kao Bosanci, da bi spriječio umanjivanje broja Bošnjaka na predstojećem popisu, jer bi se i Bosanci i muslimani u ukupnoj statistici svrstali u ostale. A ostali su, bez provođenja presude Sejdić-Finci, u političkom životu današnje BiH prilično obespravljeni.
Pitanje vjersko nacionalnog izjašnjavanja na predstojećem popisu je višeslojno i dosta složeno, ali i namjerno, kao i mnoga druga pitanja, postavljeno u pogrešan kontekst. Iako je ta popisna stavka opcionalna i ne zahtijeva izjašnjavanje, politički i vjerski subjekti u BiH pretvorili su je u pitanje svih pitanja. Dok srpski i hrvatski lideri manje-više mirno čekaju popis, jer smatraju da je izjašnjavanje Srba i Hrvata u BiH neupitno, nervoza je vrlo osjetna kod bošnjačke političke i vjerske elite, koja sa zebnjom očekuje broj onih koji će se na popisu izjasniti kao Bošnjaci. Ili još tačnije rečeno, sa zebnjom se očekuje broj onih koji će se izjasniti kao Bosanci, Hercegovci, Muslimani, Jugosloveni ili bilo šta drugo što ide u kategoriju ostalih. Prećutno se i unaprijed pri tome prihvata da će u ostalima biti samo oni koji bi se eventualno trebali osjećati Bošnjacima, pa se time prejudicira gubitak u ukupnom broju isključivo Bošnjaka, iako realno stanje nije baš takvo.
S druge strane, porast broja ostalih na popisu dao bi i dodatnu težinu presudi Sejdić-Finci, a time i razbio mit o tome kako su u Bosni i Hercegovini baš svi jasno nacionalno i vjerski opredijeljeni. Iz toga se vidi da je vjersko-nacionalno izjašnjavanje zapravo mnogo manje egzistencijalno (iako se tako želi predstaviti), a mnogo više političko pitanje koje se na kraju svodi na broj i strukturu fotelja u državnim organima. Neočekivani rezultati, odnosno pojava većeg broja „ostalih“ mogu da pokvare planove današnjim političkim elitama koje na vjersko nacionalnim pitanjima jašu već 20 godina. S druge strane, minorizacija ostalih u korist opredjeljivanja za jednu od tri definisane opcije značajno pojednostavljuje stvari za trenutnu vlast, pa i samu presudu Sejdić-Finci čini manje važnom.
Ono što dodatno smeta u svemu ovome je zaklanjanje suštinskih pitanja samog popisa, odnosno onoga što popis zaista treba da pokaže. Žao mi je što ne postoji takva kampanja koja bi ljudima u Bosni i Hercegovini prenijela jasnu poruku o tome da neizjašnjavanje po pitanju vjere ili nacije ne predstavlja ni suštinski ni egzistencijalni problem, ali da druge stvari to jesu. Žao mi je što niko ne želi jasno da kaže da samo posjedovanje vjersko nacionalnog identiteta u današnjem svijetu ne osigurava ni egzistenciju ni prosperitet ni siguran život. U Bosni i Hercegovini, ono predstavlja samo sigurnog glasača.
Loše je što se ne želi reći da nije problem ako se ne izjasniš o vjeri ili naciji, ali jeste problem ako si nepismen ili nisi završio osnovnu školu. I da nije problem ako se ne izjasniš o vjeri ili naciji, ali jeste problem ako nemaš pristup tekućoj vodi ili struji. I da nije problem ako se ne izjasniš o vjeri ili naciji, ali jeste problem ako ne poznaješ niti jedan strani jezik, ne koristiš računar i Internet i ako ne možeš dijete poslati ni u srednju školu. I da nije problem ako se ne izjasniš o vjeri ili naciji, ali jeste problem ako si nezaposlen. I ovo kao i mnoge druge stvari su pitanja sa popisa, kojima se bar za sada ne pridaje nikakva važnost.
Žao mi je i što čovjek koji je tako ružno upotrijebio djecu da bi za ko zna čiji račun prenosila političke poruke ne razumije da je potrebno nešto sasvim drugo da bi ta ista djeca uspjela napraviti nešto u životu. Žao mi je što i samo stanovništvo u nezanemarivno velikom dijelu takođe smatra da je pitanje vjere i nacije suština popisa.
Jer zaista, nije problem ni ako se izjasniš o vjeri i naciji, ali jeste problem ako nemaš ništa drugo osim toga.
Peščanik.net, 12.09.2013.
