Osvrtanje za mrtvima

Nenadu Obradoviću, čovjeku (od) riječi

Utemeljivački mit pjesništva govori o Orfeju i njegovu silasku u Tartar, silasku potaknutom onim nikada do kraja rasvijetljenim čuvstvom – ljubavlju. Starogrčka mitska uobrazilja nije bila sputana rigidnim religijskim strukturama koje bi je nastojale kanonizirati i okoštati u nametnuti vrijednosni poredak te su priče prenošene tako da su pripovjedači mogli slobodno dodavati nove dijelove ili mijenjati postojeće verzije mita, odnosno priče (kaze). Tko voli pripovijedati, dobro zna da nema većeg užitka od „kićenja“ – čudnovatim i svakovrsnim detaljima – priče o događajima koje smo sami doživjeli, priče koju smo nekoga čuli, ili smo je pak u potpunosti izmislili, upravo kako bismo je učinili zanimljivijom, jedinstvenom, pravom opčiniteljicom pažnje slušatelja.

Najrasprostranjenija verzija mita o Orfeju, koju nam i Graves prenosi,¹ govori o sinu tračkog² kralja Ojarga i muze Kaliope.³ Prapjesnik je polubožanskog podrijetla, miljenik je bogova: liru mu je podario sam Apolon, a vještini sviranja podučile su ga njegove tetke, Muze. Orfejevo sviranje na liri stavlja ga u poseban položaj spram prirode jer on svojim sviranjem i pjevanjem pripitomljava ono najdivljije u njoj: očarava zvijeri koje inače svim smrtnicima ulijevaju strah u kosti, one mu postaju naklonjene. Osim što skladom onježnjuje ono divlje i opasno, on također pokreće ono što je po prirodi nepokretno. Tako nam predaja kaže da je svojim sviranjem uspijevao pokrenuti nijeme svjedoke vremena – stabla, ali i ono što se može pomaknuti samo ogromnom fizičkom snagom – stijene. I kamen bi zaplesao kada bi Orfej zasvirao! Od Orfeja do danas pjesnici su u čudnovatom dosluhu s prirodom, njezinim mijenama, fenomenima, tananim procesima, buđenjima i letargijama. Ovaj aspekt pjesništva usko je povezan s magijskom moći riječi o čemu ćemo govoriti nešto kasnije.

Kao i svakog pjesnika ni Orfeja nije držalo mjesto, stranstvovavo je i putovao na različite strane svijeta: od tajanstvenog Egipta do Kolhide, zemlje koja je u starogrčkom imaginariju bila vrt prepun ljekovitog i otrovnog bilja. U nju se s Argonautima uputio u potrazi za zlatnim runom. U Kolhidi, koja je zauzimala teritorij današnje Gruzije, kraljevao je volšebnik Ejet, Medejin otac, skupa sa svojom ženom Ejdijom, također čarobnicom. Glasovita potraga za zlatnim runom bila je prepuna izazova i prepreka. Njih su sudionici ove pustolovine više puta prebrodili upravo zahvaljujući Orfejevoj muzici. Vrativši se doma, u Trakiju, otac svih pjesnika odlučio se skrasiti, i to – kako obično biva sa svim velikim vagabundima – zbog ljubavi. Upoznao je najljepšu od svih nimfi, Euridiku, i njome se oženio. Ali Suđaja Orfeju nije bila namijenila mirnu luku i spokojno starenje. Žena mu je, u bjekstvu od nasrtljivog poluboga Aristaja, koji ju je želio silom posjedovati, nagazila zmiju od čijeg je otrovnog ujeda preminula.

Smrću voljene nimfe počinje onaj dio mita o Orfeju koji je poznat u popularnoj kulturi. Mitski pjesnik odlučuje sići u Tartar kako bi pokušao vratiti svoju dragu među žive. Ovdje moramo uzeti u obzir da bi takva odluka inače sigurno naišla na otpor bogova, smatrana bi hybrisom, ljudskom drskošću i osionošću koja narušava ustaljeni poredak između smrtnika (ljudi) i besmrtnika (bogova). No, Orfej u Tartaru uspijeva sve zavesti i odobrovoljiti svojom pjesmom. Donji svijet – što je važno primijetiti poradi kasnijih preobražaja – u mitu koji nam prenosi Graves, fizički je prostor; postoji točno mjesto na kojem Orfej u njega ulazi: kroz prolaz otvoren u Aorni u Tespotiji. Međutim, do Euridike ne stiže odmah ni lako jer Tartar⁴ ima vrlo složenu geografiju. Mit nam govori o tome da je Orfej prvo pjesmom pridobio Herona, kormilara duša mrtvih. Izmamio je, poput svih spretnih uličnih svirača, besplatan prijevoz preko rijeke boli Aheront. Ali svojom je pjesmom zadivio i psa Kerbera i tri suca donjeg svijeta – Minosa, Radamanta i Eaka, koji su čak nakratko zaustavili mučenje prokletih duša. Naposljetku Orfej stiže do gospodara donjeg svijeta čije svirepo srce, kako nam prenosi Graves, nitko ranije nije uspio smekšati. Ali prapjesniku je i to pošlo za lirom te mu je dopušteno Euridiku izvesti iz svijeta mrtvih, ali pod uvjetom da se niti jednom ne osvrne dok oboje ne izađu u gornji svijet, svijet živih. Euridika se na tom putu kroz svijet tame snalazila upravo tako što je pratila milozvuk Orfejeve lire. Ali kada se nanovo našao na razmeđu dvaju svjetova, prapjesnik nije izdržao ne osvrnuti se kako bi se uvjerio da ga voljena nimfa i dalje prati. I tako ju je zauvijek izgubio. Upravo tu, na razmeđu svjetova.

Što nama pjesnicima danas kazuje ovaj mit? Ima li u njemu i dalje bremenitih čvorišta koja možemo razvezati sa stanovišta današnjih „opsesija“ pjesništva?⁵ Možemo li pružiti novo tumačenje mita o prapjesniku, imajući u vidu neke od epohalnih mijena koje su se u međuvremenu dogodile? Ovaj tekst pokušava odgovoriti na navedena pitanja.

Čvorište odnosa pjesnika s Bogom, bogovima i božanskim nije lako razmrsiti. Orfej je miljenik bogova, i sam je polubožanskog podrijetla, pa je pjesništvo od samog postanka spona između svijeta smrtnika i svijeta besmrtnika. Osim toga, on hoda svijetom koji je napučen bogovima⁶, susret s njima nije nešto tako rijetko. Epohalni prijelomi, poput kršćanske objave, a zatim i kartezijanskog obrata, koji Boga otpušta i čini ga ovisnim o čovjeku kao subjektu, polako su doveli do toga da pjesnik(inja) s božanskim ulazi u isključiv odnos slutnje i navještenja. U svom čuvenom eseju o Hölderlinovoj poeziji, naslovljenom Hölderlin i bit poezije, Heidegger ovako određuje pjesništvo: „(…) mi sada pjesništvo razumijemo kao zasnivajuće imenovanje bogova i biti stvari. ‘Pjesnički obitavati’ znači: stajati u prisutnosti bogova i biti zatečen blizinom biti stvari. Tubivstvovanje je ‘pjesničko’ u svojem temelju: to ujedno kazuje: ono, kao utemeljeno (zasnovano), nije zasluga, nego dar.“⁷ Kako bismo razumjeli poeziju, moramo poći, smatra Heidegger, od biti jezika. Ali poezija ne polazi od zadanog jezika kao nekakva sredstva, ona je ta koja jezik omogućava.⁸ Pjesništvo budi i proširuje jezik jer je izvorno, ustvrdit će njemački mislilac, imenovanje bogova.

Pjesnik je na razmeđu svjetova živih i mrtvih, ljudi i bogova. Heidegger to ovako pojašnjava: „On je netko tko je izbačen – van, u ono između (Zwischen), između bogova i ljudi. Ali tek se prvenstveno i jedino u tom između odlučuje tko je čovjek i gdje on nastanjuje svoje tubistvovanje. ‘Pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji’.“⁹ No kada govori o biti poezije, Heidegger ne misli na neku atemporalnu bit jer bit poezije uvijek pripada određenom vremenu. Njemački ga mislilac određuje kao vrijeme lišenosti, lišenosti onoga što više nije (odbjeglih bogova) i onoga što još nije (boga koji dolazi). Nećemo ovdje ulaziti u eshatološki residuum u Heideggerovoj misli. Mi ne očekujemo novog boga ni nove bogove. Svijet nam se u svom svojem užasu i ljepoti pojavio tek u odsutnosti bogova, odsutnosti koja je naše pjevanje ostavilo bez metafizičkog oslonca. Mi pjevamo (svjedočimo) bivstvovanje koje dakako pripada i bogovima.

Pjesnik(inja) pjevanjem ponovno otvara prostore za prisuće božanskog, nekih novih bogova koji ne nose deset zapovijedi, već samo dvije. Jedna je zapovijed stara, nekada šesta, a sada prva (Ne ubij!), a druga nova (Budi nježan/na!).¹⁰ No, ako pažljivije promislimo odnos ovih dviju zapovijedi, stare i nove, postaje nam jasno da nova zapovijed ustvari već sadrži u sebi onu staru: ne može se biti nježan i ubijati. Tako nam se bivstvovanje u novom mileniju daje kao Nježnost, a nježna misao kao jedini put da nam se bivstvovanje da. Pjesnikinje i pjesnici potpuno se predaju ranjivosti i konačnosti, oni nježnom mišlju pokušavaju privoljeti bogove da se vrate u svijet. Susret s božanskim nije obojen pokušajem da se pjesništvo ili čovjek obogotvore, već upravo suprotno, da se prihvati konačnost u svom svojem užasu, ono čuveno hajdegerijansko bivstvovanje-ka-smrti, koje ljudskost stavlja na stranu prolaznog, slabog, krhkog.¹¹

Iz prisna odnosa s božanskim i prirodom potječe magijska moć riječi, aspekt koji se možda ponajviše izgubio u suvremenu pjesništvu upravo jer se svijet, u svojim epohalnim mijenama, raščarao. Orfej je, kazuje nam mit, razgovarao sa životinjama, pomicao je stijene i drveće. Magijska je moć pjesništva mnogostruka i nije do kraja odrediva, upravo zbog toga što je riječ o magiji. S gledišta pjesnika, ona je vrlo intimno iskustvo i odnosi se na pjesničko bivanje u svijetu, na odnos prema riječima i onom što one mogu prizvati. Tko se bavi pisanjem, dobro zna da su pisani svjetovi duboko isprepleteni s onim nenapisanim. Mi se krećemo na razmeđu tih svjetova i oni za nas imaju podjednaku zbiljnost. Pjesnik gaji duboko poštovanje kako prema otpjevanom u sebi, tako i prema napisanom. Nije rijetko da odustane od pisanja pjesme upravo iz bojazni da bi svijet koji bi spominjanjem bio probuđen, mogao potpuno poremetiti njegov život. Izgovaranje poezije zna poprimiti nešto šamansko i ritualno, što u suvremenom pjesništvu na vrlo osoben način gaji talijanska pjesnikinja Mariangela Gualtieri. Ona svoje pjesme nikada ne čita, zna ih sve napamet i izgovara ih s posebnim patosom, koji nije odglumljen ni usiljen. Oko struka uvijek ima neku vrstu tankog remena od konopa na koji je privezana mala bilježnica. Nju Gualtijerijeva povremeno konzultira kako bi se odlučila koju će pjesmu izgovoriti.¹² Tko ju je imao priliku slušati uživo, nije se mogao oteti dojmu da Gualtijerijeva baštini nešto sa samog izvorišta pjesništva,¹³ nešto što se prenosi milenijima, ali ne s koljena na koljeno, već nekom niti koja nema veze s krvi i tlom, ona nosi neku vrstu objave i istovremenog podsjećanja onih kojima je odlučila povjeriti svoje pjesme na svetost i čudo postojanja. „Poetska nas slika“, kaže Gaston Bachelard, „vraća na sam početak bića koje govori“.¹⁴ Magijska moć riječi spletenih u pjesmu dopušta onima koji ne obitavaju na zemlji na pjesnički način da vide i osjete ono što im je tu, pred nosom, svakodnevno, naizgled banalno, nevrijedno spomena, ali previđeno i zapušteno. Pjesnik je glasnogovornik odbačenog, zaboravljenog, efemernog, prolaznog, teško uhvatljivog. Riječima Martina Heideggera: „… pjesnik kazuje bitnu riječ, tim imenovanjem bivstvujuće tek biva imenovano onim što ono jest. Tako ono postaje poznato kao bivstvujuće. Pjesništvo je zasnivanje bivstvovanja putem riječi (worthaft). Otud ono što ostaje nikada ne crpi od prolaznog.“¹⁵

Ono što je posebno dojmljivo pri čitanju ili slušanju poezije, jest što ona u tom činu zadobije tjelesnost, zadobije prostornost. Mi smo, dok čitamo ili slušamo poeziju, negdje drugdje, poprimamo eterično tijelo kojim odlazimo u to drugdje i nakon čitanja ili slušanja poezije, vraćamo se ovdje, ali drugačiji, ganuti, zbunjeni, potreseni, omađijani. Pjesma i pjesništvo odvode nas tamo gdje nismo ni znali da se možemo i smijemo uputiti (na ovo ćemo se vratiti). Riječ je o malom uskrsnuću, uskrsnuću koje nema religijsku dimenziju, ali s kršćanskim uskrsnućem dijeli inzistiranje na tijelu, na tome da i tijelo uskrsava, a ne samo duh. Corpus poeticum dio je pjesničke i spisateljske magije.

Na silasku u Tartar Orfeja na unutarnjem planu vode njegova čuvstva, ponajprije ljubav prema Euridiki, a na vanjskom vještina pjevanja i blagoslov bogova. Ali pjesnička je zaljubljenost posebnog kova, ona ne podrazumijeva samo ljubav prema odabranici ili odabraniku, ona je stalna i nesputana. Poslušajmo što nam o tome kaže Alda Merini:

„Ove su pesme […] plod ‘poetskog zaljubljeništva’.

Pesnici su večito zaljubljeni u nešto, u nekog, u prisutnost, u san.

Dovoljno je da su osobe pevljive, milozvučne. Osobe ili stvari koje se daju opevati.

Poezija je prvo mišljena.¹⁶ Susret s nekim, osmeh, bacaju seme; potom to seme zri i urodi nečim što vi nazivate zaljubljivanjem, a što je za mene naprosto razlog pevanja.

To je seme koje je dalo ploda.

Ponekad je pesniku dovoljan jedan pogled.

Voleti je veliki napor, stoga što za prihvatanje ljubavi ili prijatelja valja prirediti prostor u duši i umu. Ja verujem da je najveći prijatelj, dostojan reči prijatelj – Bog. Bog spasava pesnike i lude.“¹⁷

Zaljubljivanje je razlog pjevanja, ali je voljenje veliki napor, napor pripremanja prostora u duši (i umu) za prijatelja (Boga). A pjesnici su vječito zaljubljeni u nešto:¹⁸ Orfej u Euridiku, u njezinu sijen, naposljetku u njezinu odsutnost. Ali i u drveće, životinje, rijeke… Mit nam kazuje da se Orfej, nakon neuspješnog vraćanja Euridike u svijet živih, povukao u samoću. Pjesnik je u svom bivstvovanju sam. Današnjim se pjesnikinjama i pjesnicima ovo čuvstvo pokazuje kao sjena koju na nas i dalje baca mrtvi Bog metafizike, Bog koji više ne spašava pjesnike i lude. Ali ljubav i božansko nesumnjivo su povezani, možda baš onako kako je to naslutila Marina Cvetajeva: „Voleti – videti čoveka kakvim ga je Bog zamislio, a ne kako su ga roditelji ovaplotili. Ne voleti – videti čoveka kako su ga ovaplotili roditelji. Prestati voleti – videti umesto njega – sto, stolicu.“¹⁹

Voljeti znači zadobiti božanski pogled na svijet. Ali ljubav će i ogoljeti našu konačnost, ranjivost i nedokučivost drugoga. Zaljubljenost je povremeni ushit nad čudom bivstvovanja, pjevanje iz čuđenja da nešto uopće jest, grčevit ples nad ponorom trpka zdenca vlastita srca, slavljenje života usprkos svemu. To slavljenje dolazi iz ljubavi, ali iz ljubavi koja ne želi imati, ne želi posjedovati, dolazi iz ljubavi spram bivstvovanja, ljubavi kao amo: volo ut sis.²⁰ Volim: želim da budeš (ono što jesi).

Ono što nama, kćerima i sinovima suvremenog pjesništva, upada u oči činjenica je da je Orfej glazbenik i pjevač. Nisu danas svi pjesnici istovremeno i glazbenici, u užem smislu te riječi. Ali pjesništvo, ono uspjelo, nužno u sebi čuva melodiju. Muzika je sa suvremenog pjesništva otpala kao vanjska forma ili pratnja stiha (dakako ne kod kantautorstva ili rock’n’rolla), ali se zadržala u ritmu riječi i slika koje stvara. Ne možete čitati, pogotovo naglas, neke od velikih pjesnikinja i pjesnika, a da pri tom ne čujete melodiju njihovih pjesama. I što ih više puta pročitate, to će njihova melodija biti jasnija i čišća. Orfejeva lira i dan danas treperi u svakoj velikoj poeziji. Pri samom pisanju, pjesnik traži melodiju, osluškuje riječi, a možda više od melodije traži slapove niz koje će pjesma teći, traži melodiju koja je odjek prvobitnog pjesničkog iskustva, Orfejeva susreta s čudom postojanja. Jednom sam prilikom prisustvovao večeri posvećenoj sjećanju na dubrovačkog pjesnika i pisca Milana Milišića. Tada je Luko Paljetak pročitao Milišićevu pjesmu Između mene i mora neka. Pročitao ju je maestralno, tako da mi je ostala urezana u sjećanje kao šum nevidljivih slapova koji se spuštaju kroz doce maslina k moru. Pročitajmo je naglas:

IZMEĐU MENE I MORA NEKA

Između mene i mora neka ne bude
   ništa
Samo doci pod maslinama
Samo lako priustavljen pad
Dolaca pod maslinama
Samo prozračne međe u prizidanom
   padu
Dolaca pod maslinatom –
Samo nečujni gromot grimasa debla
U docima pod maslinama
Samo nad deblima svete krošnje
Koje raspiruju hlad po docima
   pod maslinama
Samo more maslina do ulja mora
I doci, podnimljeni na međama, šuteći
Sve svoje vrijeme odjednom, i ja
   moleći
Da bi između mene i mora ne bilo ništa
   do šutnje:
Tek šutljiva blagodat plodova, mir
   sjena
I ništa. Između
   mene
i mora neka je
   samo
Ono što šapnut će, darnuti vjetrom
Doci pod maslinama.²¹

Magijska moć riječi koja izvire iz pjesnikova ćutanja prirode i svijeta. Mi smo na tim docima, skupa s pjesnikom, i gledamo kako stihovi razgrću put prema moru, niz doce, kako ničega ne bi bilo između nas i mora. Osim dolaca i maslina. Magijska moć riječi dolazi i otuda što bit jezika nije nešto jezično. Do ovog su ishodišta, doduše različitim putevima, došli i Wittgenstein i Heidegger, mislioci koje nam je povijest filozofije, poprilično površnim čitanjem,²² uvijek predstavljala kao pripadnike dvaju sukobljenih struja u mišljenju, takozvane analitičke i kontinentalne filozofije. To je samo još jedan pokazatelj da mišljenje ne trpi logiku struja i frakcija, sljedbenika i otpadnika. Bit jezika nije ništa jezično i pjesništvo je pokušaj da se do te biti dođe, da se ona dirne, da ona progovori. Velika je Tišina ishodište svakog pjesništva. Ono što nas zove pjesništvu, da parafraziramo naslov jedne velike Heideggerove knjige, upravo je Velika Tišina, nedokučiva i samo naslutiva.

Pjesnik podjednako rado sjedi, pije i razgovara s mrtvima i sa živima. Orfejevo osvrtanje gesta je koju pjesnici neprestano ponavljaju jer mrtvi ne smiju biti ostavljeni užasu ništine, ne smiju biti zaboravljeni i prepušteni. Pokušaj da se mrtvi ponovno izvedu na svjetlost, u krčevinu bivstvovanja, da se dovedu u svijet živih, pa makar samo i pjesmom, onaj je naizgled uzaludni pothvat od kojega kao pjesnici jednostavno ne odustajemo. Uvijek se iznova obraćamo mrtvima jer njihova odsutnost govori, ona se pjesnicima obraća na poseban način. Pjesnik(inja) je u dosluhu s mrtvima. Kako je biti na razmeđu svjetova upečatljivo je dočarao upravo Milan Milišić u pjesmi Među vratima od grada:

Vrata su otvorena i most je spušten
može se
izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –
kao gospar ili njegov služnik.
Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,
ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao
na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač
niti branitelj. Odoljevam.
Svakom pozivu.
Htio sam da mogu stati u onaj
makar beskrajno skučen
prostor
između vratnica
koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska
zatvore.²³

Ni napadač, ni branitelj. Odzvanja ova nedvojba kao turobno predskazanje onoga što će se kasnije, devedesetih, dogoditi na našim prostorima jer pjesmu je Milišić napisao, vjerovali ili ne, 1977. godine. Netko će primijetiti: I već mu je tada sve bilo jasno! Ne, ovdje nije posrijedi vidovitost, već egzistencijalna jasnost uvida, pogled s vjetrometine razmeđa svjetova, bezvremena nepripadnost. Milišić pjeva s razmeđa svjetova, on ne odgovara nijednom pozivu, osim onom jezika kao kuće bivstvovanja,²⁴ on pokušava ostati u skučenom prostoru vrata (upravo na razmeđu dvaju svjetova, onog izvan i onog unutar grada, odnosno zajednice, puka), on nastoji spriječiti da se ona zatvore jer jednom zatvorena zauvijek odvajaju na „naše“ i „njihove“. A kada se vrata zalupe, počinje ubijanje. Hajdegerijanskim bismo rječnikom to mogli opisati kao pjesničko ostajanje u razlici, kao otvaranje razlike i ostajanje u njoj.

Vratimo se prapjesniku i njegovu silasku u donji svijet i zapitajmo se što se događa s Tartarom u našoj epohi. Kamo danas silaze pjesnikinje i pjesnici? Vidjeli smo da je na početku Tartar bio fizički prostor koji se s vremenom pretvorio u mitski prostor. Međutim, s jednom epohalnom mijenom, koju dugujemo velikom bečkom arheologu ljudske psihe, Sigmundu Freudu, Tartar se pretvara u prostor duše. U svom kratkom spisu iz 1917. godine, Teškoće psihoanalize,²⁵ Freud ustvrđuje da „Ja nije gospodar u vlastitoj kući“. Reperkusije ove tvrdnje dalekosežne su ne samo u psihologiji, već i u filozofiji i mi ih ovdje ne možemo razmatrati. Ograničit ćemo se na pometnju koju je ova misao probudila u pjesništvu. Ja (subjekt) nije više gospodar ni kod sebe doma, taj dom nastanjuju sile koje ono ne može kontrolirati jer ih često ni ne poznaje! Ovdje nam je korisna slika kuće o kojoj su govorili Jung i Bachelard.²⁶ Jung u eseju Zemaljska uslovljenost duše razmatra povijesnu slojevitost neke građevine te navodi kako joj je gornji dio iz XIX. stoljeća, niži su iz XVI., a čitava se građevina nalazi na temeljima kule koja je iz II. stoljeća. U podrumu su rimski temelji, a ispod njih pećina u kojoj su ostatci faune iz ledenog doba. Takva je, zaključuje Jung, struktura naše duše.²⁷ Treba se spustiti u podrum, u temelj i tamo se suočiti s onim najskrivenijim, a ujedno i najbolnijim dijelom naše duše. Nakon ovog frojdijanskog obrta mi silazimo u naš osobni, najintimniji Tartar, silazimo u naš najskriveniji i najranjiviji dio, tamo gdje je potisnuto ono najbolnije i najranjenije.²⁸ Pjesnički nastanjivati ovu zemlju znači upravo to: op-stajati u bolu i iz njega pjevati, pjevati na strani života, njegove krhkosti i prolaznosti. Ovdje se otvara novo razmeđe na kojem stoji pjesnik(inja), ono između duševnog i fizičkog svijeta. Pjesnik(inja), za razliku od Arhimeda koji je vapio za dovoljno dugačkom polugom i točkom oslonca kako bi podigao Zemlju, traži najbolniju točku kao najnestabilniji oslonac, točku iz koje svi bježe, i pjeva za sve koji na tom mjestu ne mogu izdržati ili na njemu ostaju bez riječi. Jer bol čini da riječi, vrijeme i čuvstva utrnu. Dajte mi najbolniju točku i dovoljno dug ostanak u njoj kako bih opjevao život!, mogao bi biti suvremeni moto pjesništva. Čemu poezija i čemu pjesništvo? Upravo da nas podsjete da imamo dušu. Poziv da je spasimo prvi nam je uputio upravo Orfej, odnosno orfizam²⁹ koji je ideju dualizma tijelo-duša raširio po starogrčkom svijetu. Dušu, kao besmrtan dio našeg bića, dugujemo srcu Dioniza Zagreja, boga čiji je Orfej bio sljedbenik, ali je duboko izmijenio njegov nauk pretvorivši ga u doktrinu o očišćenju i preseljenju duše. Pjesništvo je od svog nastanka upravo to: preobražaj sirovih nagona u nešto istančano i dirljivo, pripitomljavanje zvijeri i raskalašenih božanstava.

Osvrtanje za mrtvima gesta je koja bitno određuje pjesništvo. To je osvrtanje iz brige za bivstvovanje, iz ljubavi koja pušta da bude i smrt, ali ne i pad u vječnu ništinu. Ono što je Orfej trebao naučiti spuštanjem u Tartar i pokušajem da zavede bogove kako bi mu vratili preminulu dragu, upravo je otpuštanje. Na razmeđu svjetova, pusti da bude u osvrtanju se preobražava u pusti da (u miru) počine. Mrtvi se ne mogu vratiti. Njih zbiramo u spomenu. Prva žrtva napada na Dubrovnik 1991. godine bio je pjesnik Milan Milišić, čovjek koji je puno prije tog kobnog događaja naslutio da će biti stavljen u situaciju da bira između napadača ili branitelja. Odlučio je ostati u skučenom zavraću gradskih vrata. O Orfejevoj nam pak smrti predanje pruža različite verzije. Prema jednoj, svoje je sunarodnjake Tračane podučavao da se okane žrtvovanja životinja te je propovijedao da je Helije, kojega je nazivao Apolon, najveći od svih bogova. To je uvrijedilo Dioniza koji je svoje pratilje Majnade, mahnite žene u orgijastičkom zanosu, nahuškao da ga rastrgnu. One su njegovu odrubljenu glavu bacile u rijeku Herbo kojom je doplovila do mora, a potom dalje do otoka Lezbosa. Prapjesnikova glava, kaže mit, nikada nije prestala pjevati.

Peščanik.net, 21.02.2026.

1. Robert Graves, Grčki mitovi, Nolit, Beograd 1995, str. 62-64.
2. Trakija je, u starogrčkoj kulturnoj geografiji zemlja nagona i raskalašnosti, neukroćenih poriva i razuzdanosti. Otuda često poistovjećivanje Orfeja s Dionizom, ponovno rođenim bogom vina i onoga što bismo modernim jezikom psihologije nazvali iracionalnim. No ne treba izgubiti iz vida da u više verzija mita Orfej dolazi u sukob s Dionizom jer staje na stranu apolonskog principa uma, sklada i umjerenosti. Odnos Orfeja i Dioniza (Zagreja) vrlo je složen: prapjesnik jest sljedbenik Dioniza, ali je istovremeno i duboki reformator njegova kulta pa tako orfizam ne slijedi orgijastičku raskalašnost i razuzdanost, već dionizijske misterije pretvara u nauk o očišćenju i spasenju besmrtnog principa u ljudima – duše.
3. Graves navodi da je, po svemu sudeći, riječ o poznoj verziji mita o Orfeju.
4. Ovdje nećemo ulaziti u složenu strukturu svijeta mrtvih starih Grka. Dovoljno je reći da se Tartar nalazio ispod Hada. No ostaje enigmom kako je Euridika, koja nije počinila nikakav težak zločin ili prijestup, završila u Tartaru, namijenjenom onima koji se nikako ne smiju vratiti u gornji svijet, poput Titana, bogova koji su se usudili pobuniti protiv Zeusa.
5. Ovdje smo u potrazi za onim neiskazanim u tekstu, što pak predstavlja njegovu iskonsku misaonu (pjesničku) mogućnost, što iz njega, kako, na tragu Schleiermachera, napominje Mario Kopić (u jednoj privatnoj prepisci) „takoreći prijeti svojom naglašenom odsutnošću”. Dakle, bavimo se onim što je u mitu „samo prešutno nagoviješteno, a s obzirom na današnju potrebu mišljenja, s obzirom na pitanje koje zaokuplja današnje mišljenje” (odnosno pjesništvo). Na taj način, prateći ovaj hermeneutički postupak, „nastojimo pjesništvo osloboditi od nasljeđenih ograničenosti, pripremajući teren za ono još ‘ne(o)pjevano’”. Naš nam jezik, sasma „slučajno”, baca svjetlo na jedno od mogućih poslanja pjesništva: ono nam se pokazuje kao zov da nešto dođe-u-bivstvovanje, da prispije. Pris-pjevanje, pjesnički je zov za koji nije do kraja jasno dolazi li pjesniku od bivstvovanja ili on priziva, otvaranjem prostora (u jeziku kao kući bivstvovanja) da nešto bivstvujuće dođe-u-bivstvovanje. Ovdje moramo primijetiti epohalni pomak u odnosu na ideju pjesnika kao oponašatelja Boga, malog Demijurga, Stvoritelja svjetova. Napuštamo taj golemi pothvat, metafizičkog okusa, odbacivanja (nijekanja) smrtnosti i prepuštamo se pukom osluškivanju, čekanju i navještenjima, odustajemo od nasilja stvaranja i pjesništvo predajemo ranjivosti, konačnosti i nježnosti, jednom riječju – ljudskosti.
6. Sjetimo se fragmenta pripisanog Talesu: Sve je puno bogova.
7. Martin Heidegger, Hölderlin und das Wesen der Dichtung, u: isti, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main 1981, str. 42. Usp. Martin Hajdeger, Mišljenje i pevanje, Nolit, Beograd 1982, str. 140.
8. Bachelard to izražava ovako: „Poezija dovodi jezik u stanje nicanja. Život se u njoj otkriva svojim nemirom.“ (U Poetika prostora, Gradac – Alef, Beograd 2005, str. 16, s francuskog prevela Frida Filipović).
9. Martin Heidegger, op. cit., str. 47; Mišljenje i pevanje, str. 146.
10. Pažnju bi, u filozofskoj i poetičkoj refleksiji, ponovno trebalo skrenuti na činjenicu da je kršćanski božji sin ranjiv. Rimski ga vojnici mogu prikovati na križ i pozlijediti kopljem. Povratak Isusa-osvetnika, koji nosi mač, daleko je od svake pjesničke vizije XXI. stoljeća. Jedino što nas u slici Isusa danas privlači, njegova je ljudska ranjivost. Ne čudi stoga da je Nietzsche u prvom i posljednjem kršćaninu vidio upravo to – čovjeka, naslovivši jedno od svojih knjiga čuvenim uzvikom Poncija Pilata: Evo čovjeka! (Ecce homo!).
11. Mario Kopić to ovako formulira u svom djelu Etide o ljubavi i smrti: „Razumeti dakle voleti, to je sve. Ne voleti sve što jeste i kako jeste, već voleti, sa radošću i ganutošću, samo ‘jeste’ svega što jeste. Voleti život kao dar toga ‘jeste’. A na njegovoj strani, strani života, nisu surovi i jaki, već upravo oni koji su nežni, oni ranjivi i slabi. Naspram surove i bezobzirne borbe za život, stoji sam život, život pun blagosti i razumevanja.” u Mario Kopić, Etide o ljubavi i smrti (Platon, Dante, Dostojevski, Derrida), Mostart, Beograd 2023.
12. Namjerno izbjegavam glagol recitirati (te imenicu recitacija) koji priziva školsko ponavljanje napamet naučene poezije.
13. Gaston Bachelard kaže „da kad pesnik govori duša čitaoca odjekuje, doživljava onaj odjek koji, po mišljenju Minkovskog, vraća biću energiju začetka“ (u Poetika prostora, str. 36).
14. Gaston Bachelard, Poetika prostora, op.cit., str. 12.
15. Martin Heidegger, op.cit., st. 41; Mišljenje i pevanje, str. 138.
16. Ova je tvrdnja u opreci s teorijskom pozicijom Gastona Bachelarda prema kojoj pjesnička slika postoji prije misli, u Poetika prostora, str.10.
17. Alda Merini, U krugu jedne misli (Predgovor), Russika, Beograd 2016., s talijanskog preveo Ivo Kara-Pešić.
18. Ne smijemo ovdje zaboraviti da prva zbirka poezije, tada dvadesedvogodišnje Merinijeve, nosi naslov Prisuće Orfeja (La presenza di Orfeo).
19. Marina Cvetajeva, Записные книжки, s ruskog preveo Živojin Kara-Pešić.
20. Parafraza misli Svetog Augustina iz djela Komentar Prve Ivanove Poslanice (Kršćanska sadašnjost, Makarska, 1991., s latinskog preveo fra Marijan Mandac), koju je Hannah Arendt smatrala najčistijim oblikom ljubavi.
21. Između mene i mora neka, u: Milan Milišić, Zgrad (1977), Sabrana poezija, Kulturni Centar Novog Sada, Novi Sad, 2016, str. 179.
22. Upućujem na Kopićev komentar Wittgensteinove bilješke o Heideggeru.
23. Među vratima od grada, u: Milan Milišić, Zgrad (1977), op.cit., str. 204.
24. Pjesnici nigdje nisu doma osim u jeziku, toj nestalnoj kući čiji im prag neprestano izmiče.
25. U Sigmund Freud, Eine Schwierigkeit der Psychoanalyse, u: isti, Gesammelte Werke, sv. XII(Werke aus den Jahren 1917 — 1920), Suhrkamp, Frankfurt am Main 1947, str. 11.
26. U Poetici prostora Bachelard kuću (i njezinu oniričku sliku) promatra ponajprije kao utočište za pjesničko sanjarenje.
27. U Carl Gustav Jung, Eseji o analitičkoj psihologiji, Miba Books, Beograd 2023.
28. Život i sudbina Alde Merini najpotresniji su primjer pjesničkog silaska u Tartar vlastite duše.
29. Vidi Erwin Rohde, Psyche – kult duše i vera u besmrtnost kod Grka, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad 1991, str. 255-273 (s njemačkog prevele Drinka Gojković i Olga Kostrešević).