Sve je puno bogova

 
Prijateljima, sada, negdje

Tales je, kazuje predaja, u praskozorje grčke misli ustvrdio: „Sve je puno bogova.“ U suton zapadne metafizike Nietzsche je lamentirao kako se više od dvije tisuće godina nije pojavio niti jedan novi bog. U stoljećima od miletskog fisičara do njemačkog proglasitelja smrti boga filozofi su svjedočili o postepenom povlačenju bogova i božanskog iz svijeta, o skrivanju boga u nedokučivost onostranosti. No, je li zbilja svijet kojim je hodao Tales bio tako napučen bogovima? I je li današnji svijet od bogova sasma napušten? Možda odgovor leži u pogledu mislioca koji nije više kadar u stvarima svijeta prepoznati božansko. Gdje su bogovi danas? Tamo gdje ih najmanje očekujemo: skriveni u rutini svakodnevnog.

Što je ponajviše utjecalo na utrnuće filozofskog pogleda za božansko? Početak novog vijeka obilježila je Descartesova misao kojom je sholastički Bog detroniziran – na njegovo se mjesto popeo samoutemeljujući subjekt spreman za pohod konačnog ovladavanja objektom (Bogom i prirodom). Odbacivanjem svega na što može pasti i najmanja sjena sumnje, Descartes je došao do novog temelja – vlastita postojanja, koje se potvrđuje upravo samim činom sumnje. U tom povijesnom događaju božje postojanje postalo je ovisno o postojanju subjekta: sum, ergo deus est. Tako i sam Bog postaje jedan od objekata (ideja) subjekta. Ontološki gledano, čovjek više ne treba Boga, dapače, Bog treba čovjeka! Na ovako plodnom tlu znanost i tehnologija doživjele su do tada neviđeni razmah i stvorile danas općerašireni osjećaj čovjekove svemoći. Tamo gdje smo se nekada za dobar ishod naših pothvata obraćali bogovima kako bismo zadobili njihovu naklonost, danas se uzdamo u vrlo sofisticirane kompjutorske sustave čije prisutnosti često nismo ni svjesni.

No postoji jedna elektronička naprava čije smo prisutnosti i važnosti za naše snalaženje u svijetu itekako svjesni. Mnogima ne polazi za rukom prisjetiti se vremena u kojem nije postojala. Tada nismo ni slutili da bi nešto slično ikada moglo postojati. Taj čudesni predmet u sebi sjedinjuje nepregled različitih funkcija: pisaću mašinu, časovnik, agendu, digitron, diktafon, baterijsku lampu, mapu, sekretaricu, kalendar, busolu, radio, video kameru, budilicu, fotoaparat, foto-album, elektroničku poštu, walkman, video igrice, internet tražilicu i, naravno, telefon. Uvijek nam se mota po rukama, odličan je izgovor u neugodnim situacijama, ali i neumorni stvaratelj obaveza: stara dobra izlika da telefon jednostavno niste čuli više ne važi, jer čak i isključen mobitel  ostavlja tragove o primljenim pozivima. Čim ga uključite zaspe vas porukama osoba koje vas zbog nečega trebaju. Ne možete se oteti dojmu panoptikuma.

Čini se kako je tehnologija potisnula bogove i preuzela gotovo sve božanske atribute. No je li zbilja tako?

Godine 2001. sjedio sam na malom trgu ispred Filozofskog fakulteta u Torinu, podno strahoulijevajućih Alpa. Dok sam zadivljen promatrao Mole Antonelliana, pogled mi se zaustavio na obližnjoj zgradi na čijem je vrhu štrčala antena mobilne telefonije. Moj tadašnji mobitel nije imao ni trećinu današnjih funkcija. No, imao je dvije koje i dan danas najviše koristim: telefonske pozive i short message system, odnosno sms poruke. Iznenada, u misli mi je došla jako draga osoba, moja najbolja prijateljica iz gimnazije, koja se, kao i ja, nakon nekoliko godina studija u Beogradu, otisnula u svijet, put Sjedinjenih Država. Skupa smo, zahvaljujući izvrsnim gimnazijskim profesorima iz književnosti i filozofije, otkrivali Borgesova zrcala i labirinte, teološke i moralne dvojbe Dostojevskog, Kafkinu tjeskobu, Sokratovu majeutiku, istančanost Pascalovih Misli… Svi moji prijatelji, dragi sugovornici s kojima sam se više razumio prešućenim nego rečenim, bili su daleko. Njihovu sam odsutnost, suočen s novim životom i novim jezikom, svakodnevno osjećao. Tada sam iz džepa izvukao mobitel i počeo prebirati po rubrici. Na samom sam početku pronašao njezin broj. Koristi li ga još? Počeo sam razmišljati o čudu putujućih emocija.^[1]

Emocija koja me je iznenada preplavila i za koju ne znam odakle je došla, željela je vani. Mogao sam ju pretočiti u riječi, imam taj dar. U ruci sam imao čudesnu napravu. Moje se misli i emocije tipkanjem pretvaraju u riječi na malom ekranu. Tako ih i sam mogu pročitati, vidjeti i ako treba, bolje izraziti. Riječi zbiraju moja osjećanja i omogućuju čitatelju da ih razumije i proživi. Kako se to zbilja događa, ne znam. I nijedno suhoparno tehničko objašnjenje ne može mi pružiti zadovoljavajući odgovor, jer moje misli idu preko stvari.  Kada sam poruku istipkao, pritiskom na tipku Invia (na put!), moje su emocije preobražene u riječi postale valovi i pošle u svijet. Valovi su preko složenog sustava antena i satelita u nekoliko sekundi obišli pola planeta kako bi se spustili točno u mobilni telefon moje drage prijateljice, koju sam zamislio kako lagano šeta po rubu Central Parka, udubljena u svoje misli. Valovi se iznova preobraze u riječi. Zvuk signala za primljenu poruku trgne ju iz sanjarenja, ona otvori torbu i na ekranu svog mobilnog telefona ugleda one iste riječi koje sam ja, tisućama kilometara daleko, utipkao u svoj mobitel. Dok čita poruku oči joj se pune suzama. Riječi nose emotivni kod koji se razumijevanjem pretvara u emociju primatelja. Suosjećanje pretpostavlja razumijevanje.

Jeste li ikada ovako razmišljali o „običnom“ slanju jedne sms poruke? Samo za trenutak zastanite i promislite o čudesnim preobražajima vaših riječi i emocija u kodove, o složenim sustavima koji te kodove dešifriraju. Netko će vam do detalja objasniti kako funkcionira short message system, ali će misterij putujuće emocije ostati. Kako su mogući svi ovi preobražaji kroz koje emocija putuje tisućama kilometara, kako je moguća takva bliskost dva duha (spirits) i to upravo preko jedne „hladne“, tehnološke naprave? Ima li ljepšeg dokaza za ono što se u suvremenoj filozofiji naziva prošireni duh (extended mind)? Često gubimo iz vida da je tehnologija izraz neumornog ljudskog duha. Možda kratica SMS stoji za: Spiritus in Motu Semper (duh u neprestanom pokretu).

Na pitanje o čudu putujućih emocija odgovor je prije više od dvije i pol tisuće godina dao upravo radoznalac iz Mileta: sve je puno bogova.

 
Peščanik.net, 06.01.2014.