– Mile, ti ćeš Zrikija pokupiti ovdje, jel to u redu? – podigao je Tihi pogled s karte na stolu.
– Okej – samouvjereno je odgovorio Mile.
– Vrlo dobro. Zriki, ti imaš sve što treba?
– Aha – pokazao je Zriki crnu torbu. – Sve je tu.
– Odlično. Prle… – okrenuo se Tihi oko sebe, pa krenuo prstom po karti. – Ti i ja ćemo ih čekati ovdje.
– Tu? Ali… – zagrcnuo se Prle – tu su Nijemci!
– Nijemci?! – pogledali su se Zriki i Mile. – Gdje su Nijemci?
U tom dramatičnom trenutku kreće muzika Milivoja Miće Markovića, najprije uzbudljivi bubanj, pa reska gitara, a onda i dobro poznata duhačka dionica, taaaa-taa-taa-taaa-taa-taaaa, taaaa-taa-taa-taa-ta-ta-taaaa, potom natpis “Otpisani”, i najzad cijeli naslov – “Otpisani u epizodi: Gdje su Nijemci?”.
– Kako gdje su Nijemci? – podigao je pogled Tihi.
– Pa tu, baš gdje si mislio da ih čekamo – odgovorio je Prle. – Ravno kroz Nijemce.
– Tu? Nisu tu Nijemci, budalo.
– Nego gdje su?
– Ovdje dolje. Evo ga Lipovac, lijevo su Komletinci, desno Tovarnik, a u sredini – iznervirano je Tihi udario kažiprstom između Komletinaca i Tovarnika – lijepo piše: Nijemci.
– Vidi stvarno – okrenuo se zbunjeni Prle. – Ja sam mislio da su Nijemci gore, bliže Vukovaru. A što je onda tu?
– Negoslavci, idiote. Piše ti – izgubio je živce Tihi.
– Pravoslavci?! – vrisnuo je Prle. – Gdje su pravoslavci?
U taj čas, jasno, opet kreće uzbudljivi bubanj Miće Markovića, ponovo gitara, pa duhači, taaaa-taa-taa-taaa-taa-taaaa, i konačno naslov – “Otpisani u epizodi: Gdje su pravoslavci?”.
– Nisu pravoslavci, već Negoslavci, idiote! – uskočio je Zriki, vidjevši da je Tihi potpuno popizdio.
– Negoslavci? – sumnjičavo je Prle gledao u kartu, pa uvrijeđeno otpuhnuo. – Nije nego.
Tako otprilike počinje nova sezona popularne serije “Otpisani”, napeta priča o grupi hrabrih ilegalaca koji u okupiranom gradu organiziraju diverzantske akcije protiv mrskog zavojevača i domaćih izdajnika. Radnja najnovije sezone ne događa se, doduše, u okupiranom Beogradu četrdesetih godina, zapravo se uopće ne događa u Srbiji u Drugom svjetskom ratu, već više u Hrvatskoj, sedamdesetak godina kasnije.
U posljednjoj epizodi naši omiljeni junaci Prle i Tihi organiziraju tako po Hrvatskoj skupine ilegalaca koji će, kad kucne čas za akciju, stići u Vukovar i pod okriljem noći skidati table s natpisima na – ćirilici.
“Budu li postavljene, ploče na ćirilici ćemo skidati po cijenu zatvora!”, odlučan je Tomislav Zelić Tihi, predsjednik zadarskog ogranka Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji ovih dana u novinama objašnjava novu strategiju hrvatskih branitelja – silazak u ilegalu: “Organizirani smo u svakom gradu, u svakom mjestu spremna je grupa ljudi koja će u tom slučaju odmah krenuti u Vukovar. U Dalmaciji smo formirali takozvane namjenske skupine, ljude koji su na poziv spremni za šest sati biti u Vukovaru.”
Tog trenutka, naravno, kreće bubanj, pa gitara, pa duhači, taaaaa-taa-taa-taaaa-taa-taaaaaa, i konačno naslov – “Otpisani u epizodi: Ne ćirilici!”.
– Gdje ste do sad, mislio sam da su vas uhapsili? – lijepo se obradovao Paja Bakšiš ugledavši na vratima Prlu, Tihog, Milu i Zrikija. – Kuda ste išli?
– Ne pitaj, auto-cestom, pa preko Nijemaca i Negoslavaca – prijekorno je Tihi prostrijelio pogledom Prlu.
– I? – nestrpljivo je Paja trljao ruke. – Kako je prošlo? Jeste ih skinuli?
– Aha. Cijelu noć smo ih skidali – odgovorio je Tihi, pa skinuo s ramena crnu torbu.
– Šta je to? – zbunio se Paja.
– Čekaj, sad ćeš čuti – izvadio je Tihi laptop, podignutim kažiprstom tražeći od Paje da se još malo strpi, sve dok iz zvučnika nije krenula poznata melodija: ta-ta-taaa-umpa-umpa-umpa, “popij me kao lek, produžiću ti vek, uzmi me kao dar”…
– “…i nikad nećeš biti sam i star!” – podigao je ruke Prle. – Toooo, lutko!
– Šta je sad ovo??? – objesio je čeljust Paja Bakšiš.
– Kako šta? Ceca, “Popij me kao lek” – zbunjeno ga je pogledao Tihi. – Pa jesmo rekli da skidamo ploče na ćirilici?
Globus, 10.04.2013.
Peščanik.net, 10.04.2013.
